Došao je tjedan odluke o novom gradonačelniku Dubrovnika, građani će sljedeću nedjelju odlučiti hoće li to biti ponovo HDZ-ov Mato Franković ili DDS-ov Pero Vićan koji je nakon nekoliko pokušaja uspio doći do drugog kruga izbora. Franković je favorit, Vićanu će za pobjedu trebati puno više od izjava kojima pokušava ispasti simpatičan, a kada kaže kako je čim se rodio želio postati gradonačelnik Dubrovnika. No, nije tu izjavu Vićan dao tek tako, naime on očito pokušava uvjeriti svoje potencijalne birače kako on uistinu želi postati gradonačelnik Dubrovnika, a čini to zapravo na vlastitu štetu.

Protekli tjedan tako je Dubrovački demokratski sabor svim medijima uputio priopćenje u kojem se naglašava kako Pero Vićan fakat želi biti gradonačelnik Dubrovnika. Mnogi mediji to priopćenje su i prenijeli. Ali to nije bilo priopćenje, to je bio – demantij, tako je bio naslovljen dopis DDS-a. Demantij konkretno čije i koje izjave, nikome nije poznato. Naime, u tom demantiju ne piše koga to DDS i Vićan demantiraju, pa je to ostalo nepoznato svima osim možda onima koji su ga pisali.

„Dragi sugrađani, već u izbornoj noći pojavile su se zločeste, neistinite, duboko nedobronamjerne špekulacije kako naš kandidat za Gradonačelnika, gosp. Pero Vićan, to ne želi biti. Neki protivnički politički tabori, a posebno njihovi čelnici koji su ostvarili loš rezultat i nisu ušli u drugi krug, ne mogu podnijeti činjenicu da će gospodin Vićan pobjediti i postati Gradonačelnik. Ovim putem snažno demantiramo sve takve i slične neistine. Nedopustivo je i sramotno koristiti se ovakvim smicalicama i građane pokušati obmanuti.” - doslovno piše, bez ikakvih izmjena, pa ni pravopisnih, u demantiju DDS-a u kojem nekog demantiraju, ali ne zna se koga, u kojem nešto demantiraju, ali ne zna se točno što, nekakve eto „špekulacije”, a tko je te špekulacije iznio, što je točno rečeno, ne zna se. Nečeg konkretnog – nema.

O svemu i ničem, o svakome i nikome, modus je to operandi političkog djelovanja Pera Vićana, čovjeka za kojeg se teško sjetiti kada je u javnom prostoru u ovom kontekstu uopće nešto konkretno i rekao. Da, Vićan može puno govoriti, po tome je sličan svom bivšem prijatelju i partneru Andru Vlahušiću, ali Vićan zapravo, kada govori o svojim političkim protivnicima, malo toga kaže, uvijek je riječ o nekima ili onima, o papirima kojima maše, ali ih nikada ne pokaže, o knjigama koje piše, ali nikako da ih napiše, o nekim njegovim istinama koje nikako da doznamo.

A istina je, iako se uvijek pokušava pokazati moćnim, snažnim i važnim, da je riječ o političkom kukavičluku Pera Vićana koji u cjelokupnoj svojoj političkoj karijeri u slobodnoj Hrvatskoj, neka unaprijed oprosti ako nije tako, no, ako se toga i teško sjetiti znači da su i prilike bile iznimno rijetke, još nikoga i nikad nije konkretno, imenom i prezimenom od političkih protivnika za konkretnu stvar konkretno prozvao. Vrhunac političkog verbalnog dvoboja mu je bio kada je svog bivšeg partnera Andra Vlahušića nazvao „hodajućom laži”. A ni tada nije konkretno rekao što je to njemu Vlahušić slagao, je li mu možda nešto kao gradonačelnik i koalicijski partner obećao pa nije napravio ili je posrijedi nešto drugo.

„Neki i oni” valjda bi se u njegovim riječima trebali sami prepoznavati, Vićan je jednostavno čovjek koji se bilo čija imena ne usuđuje izgovarati. Kukavičluk ili tek „mudrost”, jer nikad ne znaš tko će ti u životu trebati, sasvim svejedno, iako dugogodišnji sudionik političke scene, pa ponekad i važan faktor, političar od kojeg se jedno vrijeme i moglo nešto očekivati, Vićan je ipak svih tih godina samom sebi bio i ostao dosljedan jedino u – blefu.

Kada se teško se sjetiti je li ikada išta konkretno učinio za javni interes, za javno dobro, osim podizanja ruku na Gradskom vijeću, kada u drugi krug upadne deboto slučajno, kao netko kome je svojom antikampanjom Andro Vlahušić poklonio prolaz, onda nije ni čudo da ususret drugom krugu Vićan uistinu mora javnosti objašnjavati kako eto on stvarno želi biti gradonačelnik.

Tužno je zapravo to, jako tužno kada jedan političar nakon višedesetljetne karijere biračima mora pojašnjavati da on uistinu želi biti gradonačelnik, kada pored toliko iskustva ne shvaća kako time sam sebi čini štetu i u očima birača ispada smiješan lik. Tako je to kad si cijelu političku karijeru blefer pa onda odjednom moraš dokazivati da ne blefiraš.