Postoji nešto što se zove solidarnost. Svi zaposleni u Republici Hrvatskoj, htjeli ne htjeli, svakog mjeseca su solidarni, onog dana kada im poslodavci isplate plaće, a dio od tih plaća se uplati u državni mirovinski i zdravstveni fond. Kada bi sustav bio drukčiji, kada bi se ti novci uplaćivali samo u privatne mirovinske fondove i privatna zdravstvena osiguranja, kada bi dakle sami radnici isključivo odlučivali o tome koliko i gdje uplatiti, uz mentalitet na ovim prostorima, vjerojatno bi jedan fini dio njih dočekao starost bez penzije, a život, do prve ozbiljnije bolesti, proživio bez zdravstvenog osiguranja. S druge strane država ne bi imala za isplatu mirovina za koje ionako sredstva valja redovno nadokrešit, a ionako bijedan zdravstveni sustav srušio bi se do kraja.

I sad može netko reći, a što bi ja plaćao tisuće kuna u mirovinski fond ili u obavezno zdravstveno osiguranje da bi drugi imali mirovine i liječili se. Pa zato što postoji ta – solidarnost, koja se većine nas kad - tad u životu tiče, jer niti ćemo biti vječno mladi niti vječno zdravi.

Hrvatska nikada nije bila u goroj ekonomskoj krizi, čini se ni u vrijeme Domovinskog rata kada su još uvijek postojale brojne tvornice. U međuvremenu državna ekonomija došla je u poziciju da je gotovo u potpunosti bazirana na broju turista, a turista nema.

Nastavi li se korona kriza, sasvim izvjesno, brojni će naši sugrađani za nekoliko mjeseci biti doslovno gladni.

Sit gladnome ne vjeruje, a političari i od jednog i od drugog redovno traže glasove. Kako gladnima nisu sposobni i inače pomoći, pojedini političari okreću se tako sitima, gladnima će obećavati u travnju, pred izbore. Tako je kmečanje o neisplati božićnica u Gradu Dubrovniku i gradskim tvrtkama već lagano preraslo u perverziju.

Dok drugi ostaju bez posla ili žive od minimalca, dok traže odgode rata kredita, a nastavi li se korona kriza, gubit će se i kuće i stanovi, gradske tvrtke, koje po tvrdnjama gradonačelnika stoje trenutno jako dobro, prema dijelu oporbe trebale bi potrošiti milijune kuna na božićnice, regrese i darove za djecu.

No, ne stoje svi dobro, evo, za primjer uzmimo samo Libertas gdje djelatnici žele 3.600 kuna ovog Božića, dio od božićnice, dio od regresa, dio od „uskrsnice” koju nisu dobili. Kažu, tako je po kolektivnom ugovoru. Dakle, njih 307 u tvrtki gubitašu trebali bi ovog Božića dobiti oko 1,1 milijun kuna, jer tako je, je li, po kolektivnom ugovoru. I boli njih briga što Libertas stvara gubitke, kolektivni ugovor je svetinja.

Ne znam je li po kolektivnom ugovoru ili po nekakvom balkanskom stečenom pravu, ali od tih 307 u Libertasu, pa dalje u ostalim gradskim poduzećima gdje stignemo do ukupne brojke, koju je sam gradonačelnik Franković iznio, od 1.193 zaposlena u Gradu i gradskim tvrtkama, najveći dio njih zaposlio se uz vezu ili stranačku iskaznicu, nemojmo se lagati ni praviti ludi. Poneko s iskaznicom HNS – a, netko s iskaznicom SDP – a, pa HDZ – a, DDS – a, DUSTRA – e i tako redom. Ili je tamo jednostavno jer mu tetka pozna Pera, a Pero pozna Đura, pa amo maloga/malu zaposliti, a posao nek mu/joj bude da primi plaću i svrne na izbore, slika listić.

U gradskim tvrtkama, baš kao i u gradskoj upravi itekako ima viška zaposlenih, ne znam je li u kolektivni ugovor uključeno i brojanje zjaka tijekom radnog vremena, ali znam da pojedinci uistinu nemaju ni obraza ni srama, a još manje one spomenute – solidarnosti, osim nametnute, jer plaće su im u krizi nešto manje, odlukom gradske uprave i poslodavaca.

Apsolutno da u gradskoj upravi, a još manje u gradskim tvrtkama, nisu svi ljudi uhljebi, ma kako god došli do svojih radnih mjesta. Veliki je broj vrijednih ljudi.

No, ipak... Neprilično je trenutku, a i inače, prolijevanje floskula u populističke svrhe kako eto sad mi ostali građani moramo biti jako zahvalni djelatnicima gradskih tvrtki jer oni rade da bi, evo citirat ću Natašu Garbičević iz HNS – a, koja danas pokušava priopćenjem pokupiti koji poen, „naše ulice bile čiste, voda uredno tekla špinama, djeca u vrtićima bila sretna i sigurna, a javni prijevoz i dalje funkcionirao”.

Ma zaboga niti sam im zahvalan niti sam nezahvalan, s obzirom da je riječ o javnim tvrtkama mogu biti jedino zadovoljan ili nezadovoljan kako obavljaju svoj posao za koji, a to je ono što je najvažnije – na svoj tekući račun redovno dobiju plaću. Dakle, rade taj posao da bi za njega bili plaćeni, a ne iz humanitarnih pobuda pa da im mi zahvaljujemo.

Prekinimo stoga jednom više bljutit o nekakvoj zahvalnosti i nezahvalnosti ljudima koji su plaćeni da rade to što rade. Što bi bilo tko od nas trebao više biti zahvalan npr. čistaču ulice od prodavačice u Konzuma?!

Je li tko od lokalnih političara uopće pitao jesu li djelatnici u privatnom sektoru dobili božićnice, „uskrsnice”, darove za djecu, regres? Najlakše je doslovno prdit ludijeh o gradskim tvrtkama i navodnoj zahvalnosti zaposlenicima, umjesto da bude upravo obratno, da ti oporbeni političari, koji uglavnom dolaze iz stranki koje su kao socijalno nastrojene, a u socijal - demokratskim strankama solidarnost je itekako bitan pojam, pokažu da razumiju što je ta – solidarnost.

Možda Franković na kraju i popusti, možda dopusti isplatu božićnica, ali u konačnici za gradske tvrtke i ne radi se samo o solidarnosti, riječ je jednostavno o poslovnom procesu, jer ako novca sad ima pa i za božićnice, ne znači da će ga sutra biti, a još uvijek je valjda bolje redovno primati plaću nego jednokratno božićnicu. Zaposleni u gradskoj upravi i tvrtkama će je i dalje primati, i mogu se lupat nogama u guzicu od sreće, jer s druge strane, zaposleni u privatnom sektoru nemaju tu „privilegiju” da znaju da će im i za par mjeseci primanja „sjesti” na tekući i trenutno žive u potpunoj neizvjesnosti. Zato je cjelokupno natezanje oko božićnica jednostavno - neprimijereno, eto da ne kažem gadljivo.

P.S.
Onako tek usput... Nego, gdje su bili svi ti silni zagovaratelji isplate božićnice dok su u svim gradskim tvrtkama djelatnici dobivali božićnice, a radnici Vrtlara prst u oko.