Davor Mladošić

Davor Mladošić

Teško je palo dijelu Dubrovčana što su ukrajinske glumice Oleksandra Barstok i Maria Shtofa na otvaranju 73. Dubrovačkih ljetnih igara deklamirale Himnu slobodi. Kad bi se sudilo po poplavi negativnih komentara na društvenim mrežama, a ono – moglo bi se reći da je riječ o većini. OK, društvene mreže i nisu neko mjerilo u ničem, a ponajmanje kada je riječ o kulturnim događajima, a to je i osnovni problem s otvaranjem Dubrovačkih ljetnih igara, veliki dio ljudi ne shvaća da je to kulturni događaj, predstava, a ne domoljubno lokalpatriotski skup.

Uloga kulture, predstave je i da propitkuje, provocira i komentira aktualno, a redateljica ovogodišnje ceremonije otvaranja Aida Bukvić stavivši dvije ukrajinske glumice s onim kuferčićima u rukama da izgovore te stihove, kojima se svi mi silno ponosimo, učinila je upravo sve to. Aktualno je komentirala samim činom da je Oleksandri Barstok i Mariji Shtofa povjerena uloga interpretatora Gundulićevih stihova, Dubrovčane je dobrano isprovocirala, ako joj je to uopće bio cilj, a u konačnici je ispitala i njihovu širokogrudnost. Možda to sve redateljici uistinu nije bio cilj, možda je ona samo simboličnim činom željela kroz ovaj kulturni događaja dati podršku Ukrajincima u borbi za njihovu slobodu.

Ah, sloboda, tako smo u Dubrovniku osjetljivi na tu riječ, ne bi da smo je izmislili, ne bi da je naši preci nisu kupovali dukatima, lažima i manipulacijama, koje se danas predstavljaju kao silna mudrost dok se u isto vrijeme svi zgražaju nad sličnim takvim postupcima u modernim političkim sustavima. Ipak je prošlo vrijeme kad su se za slobodu, koja se ne prodaje ni za sve zlato svijeta, ali se njime kupuje, dukati nosili na konjima, danas se sloboda kupuje bankovnim transakcijama iz državnog proračuna prema Bruxellesu. Ali neka mi mislimo da smo slobodni dok nam tuđinci zakonima još malo ne odrede smijemo li mukte prdnut i uvjere nas da im moramo još biti i zahvalni što su nam omogućili da platimo porez na prdac - da manje zagađujemo zrak i dva puta promislimo prije nego prdnemo.

A od silnog prdeža komentara na interpretaciju Himne slobodi jedva se diše, najviše smrdi onaj kako naši, a misli se na Dubrovčane, trebaju izgovarati slavne stihove. Koji jbte naši?! Pa ni u Gradskom vijeću deboto nema vijećnika s grebom na Boninovu i Dančama, inače se ne bi čudili nekim komunalnim odlukama, „jer tako nije u njihovom selu”, a u 73 godine Igara možda se na prste jedne ruke mogu izbrojiti Dubrovčani koji su te stihove deklamirali na otvaranju. Možda u tom podatku i griješim, ali zapravo je sasvim nebitno tko je i kad recitirao te stihove, čak je i nebitna umjetnička vrijednost interpretacije, bitno je tek i samo s kojim emocijama su oni zavijorili eterom i koje su emocije izazvali.

Iako su drhtavi stihovi na 73. otvaranju bili nabijeni čitavim spektrom osjećaja, kod Dubrovčana su, nažalost, izazvali negativne emocije popraćene pogrdnim komentarima i potpunim nerazumijevanjem tog čina koji se protumačio kao dodvoravanje Ukrajincima. Eto Dubrovčani se jadni nisu navikli dodvoravati, kroz povijest od sultana do pape, a u ova moderna vremena turistima zbog kojih sele u izbe da mogu afitavat kuće pa propovijedaju o slobodi koju su prodali za 100 eura za noć.

Da se s dodvoravanjem Ukrajincima općenito pretjeralo, bogami jest, kao što se pretjeralo i s pretvaranjem Rusa u nekakve zvijeri, pri čemu ne mogu ne spomenuti se vlastita teksta, još tamo iz ožujka, „Oprosti Zelenskij, ali tako je”, u vrijeme dok je masa svoje profile tako širokogrudno ukrašavala ukrajinskim bojama. Danas su te grudi nekako ušle u se pa, jer tobože ugrožava nekakav „raguzejizam”, a zapravo je samo pitanje toga što je skočila cijena benzine, ulja i brašna, smeta eto i ukrajinska interpretacija Himne slobodi. Čudo je ta sloboda, nekako uvijek završi na zlatu, eurima i dolarima, da ne rečem kunama, jer njih ubrzo neće više biti. Ali ne prodaje se ona ni za sve zlato svijeta. Je li tako? A tako je koliko je i otvaranje Igara tek jedna predstava, a ne lokalpatriotski skup. Sve ostalo tek je zabluda u kojoj i sam godinama živjeh.

U prevrtanju izletničke brodice „Kača”, koja je zatim i potonula danas poslijepodne oko 15 sati u mljetskom akvatoriju, utopio se skiper brodice, a osam putnika, među kojima je bilo i jedno dijete, spašeno je.

Službenih informacijama o ovoj nesreći iz Ministarstva mora, kao ni iz PU dubrovačko – neretvanske još nema, a u pomoć unesrećenima, rekao je za Južni i Dubrovnikpress načelnik Općine Mljet Đivo Market pozvan je Mario Orlandini iz ronilačkog centra u Pomeni koji je spasio osam života.

- Nažalost izgubljen je jedan život, a istraga će utvrditi kako se to dogodilo. - kazao je za Južni i Dubrovnikpress načelnik Market dodavši kako je danas poslijepodne puhao jaki maestral te da se nevelika brodica prevrnula ispred otočića Glavat u blizini Pomene u akvatoriju Nacionalnog parka Mljet.

- Za nesreću sam saznao tek oko 5:40 sati kada su vatrogasci zvali da će preminulog prevesti vozilom na kopno. Nitko nas nije prije obavijestio. Ostali unesrećeni s brodice dovezeni su na Mljet, riječ je o izletnicima, a neki od njih će ostati tu i prenoćiti. - rekao je načelnik Općine Mljet Đivo Market.

Eto nam stižu još jedne Dubrovačke ljetne igre. Da li napisati baš tako, „Dubrovačke” ili samo Igre, ali ne u znak poštovanja prema instituciji Igara, jer Igre, unatoč svemu i onom što dalje ovdje piše, još uvijek, ali ne i zadugo, jesu jedna vrsta institucije, nego više da izbjegnem ono „Dubrovačke”. Moglo je stajati i Festival, opet bi svi znali o čemu se radi, a na koncu eto neka danas budu Dubrovačke ljetne igre. Uostalom, sve drukčije napisano bila bi ona naša dubrovačka preserancija, a seratori u Gradu inače jesmo, veliki.

Godinama već Dubrovčani njorgaju kako su Igre sve, samo ne dubrovačke, što zbog te preserancije, što s razlogom. Nije da i sam nisam njorgo, ali danas ne bi bilo fer ne napisati ovdje „Dubrovačke”. Ne zato što sam uvjeren da su one ponovo postale dubrovačke, već zato što o ovogodišnjim Igrama nemam pojma pa tako ne znam ni jesu li opet dubrovačke ili samo „Dubrovačke”. Niti znam tko nastupa, niti me zanima, niti bih vjerojatno bio razočaran nakon što potrošim koju minutu vremena da doznam, jer kad su Igre u pitanju ništa me više ne može razočarati, a još vjerojatnije niti oduševiti.

No, baš to, ta moja ravnodušnost najveći je problem s Dubrovačkim ljetnim igrama, naravno kad kažem moja, onda ne umišljam da sam neka važna persona zbog koje bi se netko u Igrama trebao zabrinuti, ali sasvim sigurno moje raspoloženje prema Igrama oslikava i raspoloženje mnogih naših sugrađana prema Igrama. Čeljadi moja u Igrama, nije naravno doslovno, ali – nikoga ne zanimate.

OK, napunit će se večeras Stradun, arivat će čeljad na ćevape i vatromet, pričat će se kakva je bila Himna slobodi, ako je i ove godine planirano da se tamo okupe kerefeci, sprdat će se kasnije i s likovima u „fotogalerijama s Galerije”, sve će to ipak izgledati nekako praznično i poetično, ali od Igara što se većine Dubrovčana tiče – to će biti to. Dubrovčanima su se Igre svele na istoznačnicu s Gruškom noći i janjentinom s asfalta, deboto s nastupom Matka i Brane na Gromači. To je to što od njih očekuju: masni somun, točenu pivu i miris oznojenih tijela.

Za pošteno rijet, govori to naravno i o potonuću Grada, građana i građanstva, ali nije da ni u Igrama nisu pridonijeli takvom odnosu Dubrovčana prema festivalu koji je bio dugogodišnja perjanica nekadašnje jugoslavenske, samim tim i hrvatske kulture.

Bilo je i uspješnica, ali u globalu: od perjanice do očerupane kokoši nakon osamostaljenja Hrvatske nije trebalo dugo čekati. Mijenjalo se i ime Igara, lutalo i još se vrluda bez jasnog koncepta što to moderne Igre jesu i što će biti. Pri tome čak više nije važno ni jesu li Dubrovačke ljetne igre dubrovačke, već je važno da se nitko više ne bi začudio da u njihovom sadržaju ne osvane i radionica slaganja Lego kockica za djecu od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Kad se vrati dostojanstvo Igrama, vratit će se i one Dubrovčanima, makar i u gradu koji je svoje dostojanstvo odavno izgubio, a Igre su samo pratile „trend”.

Predsjednik dubrovačkog SDP -a Ivica Didić u prethodnih sedam dana počastio nas je s čak dva priopćenja. Čovjek je preuzeo dubrovački SDP ima već evo sedam mjeseci, a na prste jedne ruke mogu se izbrojati njegove konferencije za novinare i priopćenja. Bogu hvala, kakva su ta priopćenja i od Didića i od ostalih sudionika političkog života u Dubrovniku, bolje da ih i ima što manje.

Tako se ni Didić u svoja posljednja dva nije baš nešto proslavio.

Prvo je reagirao na reakciju reakcije na tekst o HDZ – ovom gradonačelniku Dubrovnika Matu Frankoviću u majici HOS -a, objavljenom na portalu, koji uz napise u kojima „nećete vjerovati što se dalje dogodilo”, sise i guzice, živi upravo od raspirivanja najnižih strasti, a kud ćeš bolje od toga nego novinarski dipliti o ustašama, partizanima i drugim sranjima koja su trebala ostati iza nas prije 77 godina.

Uglavnom Franković je objavio na FB Storyju sliku iz maslinika, kopa čovjek subotom, obrezuje, polijeva, dođe mu kao ispušni ventil, a ispalo je sporno što kopa u majici HOS -a. Onda je Didić, politički potkapacitiran, pokupio bazu da Franković, ma zamislimo samo, fotografijom u majici HOS-a, snimljenom u masliniku, pokušava skrenuti pozornost s pravih problema! Dakle, po Didiću i još ponekim nevažnim biserima dubrovačke političke scene, Franković je objavom na FB Storyju valjda tražio da ga se popljuva, naručio valjda tekst u kojem ga se kritizira, a sve kako bi skrenuo pozornost s nečeg, čega, Didić nije napisao.

Napisao je zato u ime SDP -a da se oni srame gradonačelnika Frankovića, međutim ne srami se držati konferencije za novinare s Ivanom Tropanom, osumnjičenim da je s ocem Igorom ukrao 2,28 milijuna kuna, a koji još uvijek sjedi u Gradskom vijeću Grada Dubrovnika u ime SDP-a. Vjerojatno bi to Didić, da ga sad pitamo, objasnio time, kako je uostalom već izjavljivao za pojedine medije, da ima i HDZ -ovaca u Dubrovniku koji imaju kaznene prijave „pa nitko o tome ne priča”. Spominje se tu i Franković. Ipak, nismo primijetili da je Frankovića policija privela u lisicama, a ni bilo koga drugog od dubrovačkih HDZ -ovaca. „Kaznenu prijavu može dići svatko”, čuje se također iz SDP-a kad se govori o Tropanu, ali u SDP -u to ne spominju kada govore o prijavama protiv dubrovačkih HDZ -ovaca koje su podnijele privatne osobe, jer uistinu podnijeti kaznenu prijavu „može svatko”, ali policija nije baš „svatko” i gle - bila je i neka istraga. No, Didić se ne srami, nema formalno ni zašto, Tropan još nije niti optužen niti osuđen, ali govori to nešto o moralu i jednog i drugog pri čemu je sasvim OK da budeš osumnjičen za lopovluk ako ima i HDZ -ovaca s kaznenim prijavama. Ali eto, kažu u SDP-u da su oni drukčiji.

Nego, što ćemo s HOS-om... Didiću strašno smeta HOS-ova majica s grbom na kojem piše „Za dom spremni”. Da može Didić bi možda Frankoviću rado tu majicu skinuo, ali ako mu toliko smeta obilježje HOS-a Ivica Didić lako može poći do Mokošice i prebojiti grafit s grbom HOS-a na ulazu u to naselje (iscrtan u vrijeme mandata Andra Vlahušića s kojim je SDP bio u partnerstvu), čisto da pokaže primjerom, djelom, kako bi se to trebalo raditi u pravnoj državi.

Ah da, ali postoji problem, niti Didić ima hrabrosti to uraditi, niti je pravno u potpunosti jasno da je HOS-ov grb zabranjen pa onda dolazimo i do toga da nije sasvim jasno koji je točno i po kojem zakonu grijeh počinio gradonačelnik Mato Franković, i to toliko veliki da nam se ukaže priopćenje Ivice Didića iz stranke koja, dok je bila na vlasti, nije željela pravno regulirati status usklika „Za dom spremni”.

Drugo priopćenje Ivice Didića toliko je zapravo nevažno, jednako kao i prvo, da nam ni samima nije jasno što nam bi da oba objavimo. Čovjek je u tom drugom nabrojao što sve Mato Frankvoić nije napravio u prvoj godini drugog mandata, a obećao je u predizbornoj kampanji, što bi bilo sasvim OK da nije nesuvislo nabrojao i projekte za koje trebaju i dvije godine da se samo skupe papiri.

Dvoje volontera sa Žarkovice, 53 -godišnjakinja i 43 -godišnjak osumnjičeni su za kazneno djelo ubijanja ili mučenja životinja, navodi danas Policijska uprava dubrovačko – neretvanska u priopćenju nakon završene kriminalističke istrage.

Kako Dubrovnikpress neslužbeno doznaje riječ je o Sandri Sambrailo i Tomislavu Vekiću.

„Koordiniranim nadzorom djelatnika veterinarske inspekcije, Državnog inspektorata i policijskih službenika Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, koji je napravljen u svibnju ove godine na lokalitetu na kojem su smještene životinje o kojima udruga skrbi, kod većeg broja pasa utvrđena je prisutnost buha i krpelja, a kod 17 pasa su pronađene vidljive, neliječene rane i crijevni paraziti iz čega jasno proizlazi da se životinjama nije pružala adekvatna skrb, niti im je pružena potrebna veterinarska pomoć.” - piše u priopćenju.

Kako stoji u priopćenju PU dubrovačko – neretvanske „kriminalističkim istraživanjem je utvrđeno da je 53-godišnjakinja, najmanje od početka 2019. g. do dana provođenja nadzora, osobno rukovodila brigom oko pasa, te davala upute i naloge drugim volonterima pri čemu im nije dozvoljavala odvođenje životinja u veterinarske ambulante već im je osobno propisivala i davala lijekove iako nije osoba koja je stručno osposobljena za takvu djelatnost, što je rezultiralo lošim zdravstvenim stanjem životinja”.

Također je utvrđeno, navodi policija, „da se 43-godišnji osumnjičeni, kao volonter udruge, u istom vremenskom razdoblju, nehumano odnosio prema životinjama i teško ih zlostavljao na način da ih je gađao kamenjem, udarao raznim predmetima, daskama, povodcima i dijelovima svog tijela i time im nanosio fizičku bol i patnju”.

Protiv osumnjičenih slijedi kaznena prijava u redovnoj zakonskoj proceduri, napominju iz PU dubrovačko – neretvanske.

Da smo u vremenu prije pandemije danas bismo slavili Dan državnosti. Naime, upravo u predpandemijskoj 2019. godini 25. lipnja posljednji put slavio se Dan državnosti na taj datum, da bi u listopadu te godine bila donesena odluka kako će se taj praznik ponovo ubuduće slaviti 30. svibnja.

Danas je tako spomendan – Dan neovisnosti, a Dan neovisnosti prije smo slavili 8. listopada. Sad 8. listopada više ne slavimo Dan neovisnosti i više nije praznik nego spomendan, a na taj dan obilježava se Dan Hrvatskog sabora, koji se, prije nego je 2019. promijenjena odluka o Danu državnosti, obilježavao 30. svibnja.

Ako se čovjek ne koncentrira možda je teško i „pohvatiti”, ali idemo vidjeti što, odnosno koji događaji su povod kojem datumu. Koncentrirajte se i „pohvatajte"...

30. svibnja datum je na koji je konstituiran prvi demokratski, višestranački Sabor 1990. godine.

25. lipnja datum je kada je Sabor 1991. godine donio odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. No, Hrvatska nije tada i formalno postala nezavisna. Potrebno je bilo donijeti i odluku o raskidu državnopravnih veza s ostalim republikama tadašnje federacije. Zbog pritiska međunarodne zajednice, koja tada nije zdušno stala uz Hrvatsku, 7. srpnja 1991. prihvaćen je tromjesečni moratorij u kojem Hrvatska neće donijeti tu odluku.

Hrvatska je zapravo tako postala samostalna 8. listopada iste godine kada je, po isteku moratorija, Sabor usvojio odluku o raskidu državnopravnih veza s ostalim republika SFRJ. Zato se taj datum i obilježavao kad Dan neovisnosti, a zašto je danas postao spomendan Dan Hrvatskog sabora teško je pronaći logično objašnjenje.

Dan antifašističke borbe državni je praznik u Republici Hrvatskoj koji se slavi 22. lipnja. Njime se obilježava spomen osnutka Prvog sisačkog partizanskog odreda na taj dan 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska.

Od blagdana Božić i Uskrs pa i ne samo katolički, neke druge možda će i propustiti, ali ova dva ne, od državnih praznika svakako Dan državnosti i Dan domovinske zahvalnosti, dane svojih gradova i općina, Dan županije kako tko, načelnici i gradonačelnici redovno čestitaju na svojim službenim stranicima, u priopćenjima za medije, na profilima na društvenim mrežama... Iznimno je to popularno među njima, skupljaju se „lajkovi” i simpatije, a i red je nekako da se sjete i čestitaju.

No, što je s današnjim Danom antifašističke borbe?! Je li nije popularno čestitati, je li se boje negativne reakcije pojedinih slojeva društva ili im jednostavno – nije stalo.

Od 17 načelnika/načelnica, četiri gradonačelnika i jedne gradonačelnice plus, kad još pribrojimo i župana Nikolu Dobroslavića (koji se nije sjetio čestitati), samo je njih šestero uputilo čestitke uz Dan antifašističke borbe, državni praznik u Republici Hrvatskoj. Stranačka pripadnost s tim i nema baš veze, što se uostalom može vidjeti i iz popisa koji slijedi.

Načelnik Općine Blato Ante Šeparović (nezavisni) i predsjednik Općinskog vijeća Želimir Bosnić (HDZ) čestitali su na općinskoj web stranici. Isto su uradili HDZ -ova načelnica Lastova Anita Jančić Lešić i predsjednik Vijeća Dino Katić. I na službenoj stranici Općine Orebić čestitka je HDZ -ova načelnika Tomislava Ančića i predsjednika OV -a Marija Vekića. SDP -ova načelnica Vele Luke Katarina Gugić i predsjednik Općinskog vijeća Zoran Manestar također su objavili čestitku na službenoj stranici koja je objavljena i na službenom FB profilu načelnice.

Gradonačelnica Korčule Nika Silić Maroević (SDP) i predsjednica Gradskog vijeća Marija Šegedin čestitku su uputile putem službenog web-a, čestitka je i na službenim FB profilima. Stranica Grada Ploča ima problema s virusima te je nedostupna, a gradonačelnik Mišo Krstičević (SDP) u osobno i u ime Gradskog vijeća i uprave čestitao je na službenom FB profilu.

Ostali, pa ni oni koji su barem simbolično položili vijence ili netko drugi u njihovo ime, nisu se oglasili ni jednom jedinom riječju.

Ponedjeljak, 13 Lipanj 2022 13:06

„Soli na rep”

Grad Dubrovnik oglasio se danas o stolu i par stolica koje su nepoznate osobe u noći sa subote na nedjelju uzele ispred tada zatvorenog ugostiteljskog objekta i prenijeli ih na Stradun, na kantun od Zamanjine ulice kako bi sjeli i valjda popile piće.

Iz gradske uprave kažu kako su „službenici Odsjeka za komunalno redarstvo Grada Dubrovnika proveli prekršajne izvide zbog povrede odredaba Odluke o komunalnom redu na području Grada Dubrovnika” te da su utvrdili „da je dana 11. lipnja 2022. oko 23.40 sati više muških osoba uzelo stol i stolice iz zatvorenog ugostiteljskih objekta u Zamanjinoj ulici te ih premjestili u ulicu Placa bb, na udaljenost od oko dva metra od mjesta gdje su se stol i stolice nalazile”.

„Navedene osobe su sjedale na stolicama na navedenom mjestu do 12. lipnja oko 00.30 sati nakon čega su vratili stol i stolice na mjesto odakle su ih uzeli.” - precizno su zabilježili komunalci koji, kažu iz Grada, „rade na pronalasku navedenih osoba, a s ciljem sankcioniranja istih”.

Vjerojatno im mogu samo „staviti soli na rep”, a da je reda i da se inventar, odnosno stolovi i stolice nakon završetka radnog vremena miču s javne površine, kako bi bilo normalno, ova skupina ne bi ni došla u prigodu da prenese stol i stolice na Stradun. Također da postoji komunalni redar koji obilazi Grad u to vrijeme, a bilo bi normalno i poželjno da postoji, takvo što ne bi se ni dogodilo ili bi se odmah reagiralo pa hvatanje „smuduta za rep” ne bi bilo ni potrebno. Ovako je „hvatanje počinitelja” sprdačina, a nije sasvim jasno ni za koji bi ih to prekršaj teretili? Što su pomaknuli stol i stolice dva metra?! Na kojem bi to sudu prošlo?

Povrh svega, iz Grada kažu pak kako će „vlasniku ugostiteljskog objekta biti izrečeno Pisano upozorenje o kršenju ugovornih odredbi prema kojem će se, u slučaju ponavljanja, postupiti oduzimanjem javne površine”, ali nisu imenovali o kojem je objektu riječ.

Zastupnici u Europskom parlamentu ovaj tjedan jesu većinom glasova podržali zabranu prodaje novih vozila na benzin i dizel od 2035. kako bi se ubrzao prijelaz Europe na električna vozila, ali suprotno tome kako je ta vijest predstavljena u većini hrvatskih medija još je sve jako daleko od konačnog zakona koji bi se počeo provoditi spomenute godine. Naime, europski zastupnici su podržali prošlogodišnji prijedlog Europske komisije za stopostotno smanjenje emisija ugljičnog dioksida novih automobila do 2035. i od te godine, prema toj ideji, onemogućila bi se prodaja novih vozila na fosilna goriva u Europskoj uniji. No, to glasanje samo potvrđuje politiku koju će Europski parlament zauzeti u nadolazećim pregovorima s državama članicama oko konačnog zakona.

Europske parlamentarce očekuju naime teški pregovori jer u autoindustriji, unatoč deklarativnoj podršci prema vani, zapravo nisu niti blizu razmišljanjima europskih parlamentaraca znajući da je razvoj električnih automobila do razine kojom bi bili prihvaćeni od većine kupaca još na dugom štapu.

Većina kupaca automobila ipak ne želi puniti svoja vozila strujom 10 – 20 sati kod kuće, ako uopće imaju tu mogućnost, a ima je manjina, ili nekoliko sati na punionicama, čak ni sat vremena pa ni 15 minuta što je mogućnost najboljih punionica do 80 posto kapaciteta baterije (pri čemu je punjene na takvim punionicama znatno skuplje od spremnika goriva). Da vas ne udavimo tehničkim podacima – poantu shvaćate: sve dok autoindustrija ne pronađe rješenje da se električni automobili mogu napuniti za jednako vrijeme koliko je danas potrebno za punjenje prosječnog spremnika goriva, oni će teško biti masovno prihvaćeni. Razvoj takvih mogućnosti do 2035. u ovom trenutku ne izgleda previše izvjesan da bi prihvaćanje zakona kojim bi se zabranila prodaja vozila na fosilna goriva bilo sasvim izvjesno.
Veliki dio kupaca također od automobila zahtjeva veliku autonomiju prije sljedećeg punjena, bilo rezervoara, bilo baterije. Teško je zamisliti normalnog čovjeka koji bi želio voziti automobil s dometom od pišljivih stotinjak, dvjesto ili u boljim slučajevima tristotinjak kilometara „u cugu” nakon čega se mora „prištekat” na punjač nekoliko sati. Zamislite jedno takvo putovanje iz Dubrovnika do Zagreba ili nekog Nijemca ili Čeha do hrvatske obale.

OK, razvoj bržih punionica koje će napuniti bateriju do 80 posto kapaciteta ide dobro, već ih ima dosta u Europi, u Hrvatskoj zasad samo jedna, ali ni to ne rješava pitanje autonomije što je za kupce i veći problem od brzine punjenja. Uz to, kao što su lagali o emisiji CO2, proizvođači lažu i o autonomiji električnih automobila. Eh, da, ne treba zaboraviti da se ni ne preporuča punjenje baterija na više od 80 posto kapaciteta, jer se u suprotnom mogu pregrijati. Što to znači za autonomiju, opet, da ne davimo tehnikalijama – poantu shvaćate, nitko normalan neće kupiti takav automobil.

Onih kojima je to trenutno normalno, unatoč silnim marketinškim kampanjama i propagandi kojom se pokušava stvoriti dojam kako je taj broj znatno veći, inače je manje od dva posto. Da, na cestama od svih automobila koji se trenutno njima kotrljaju manje je od dva posto onih na isključivo električni pogon, a kad im se pribroje hibridi onda taj broj raste na već puno impozantnijih 18 posto. A eto prema prijedlogu zakona ni hibridi nisu prihvatljivi.

Podržavanje zabrane prodaje automobila s benzinskim i dizelskim motorima stoga zasad, čini se, ipak treba promatrati više kao namjeru Europskog parlamenta da ubrza prijelaz na električna vozila i natjera proizvođače automobila u brži razvoj auto elektrifikacije nego što je stvarna namjera da to bude baš do 2035. godine.

Koliko sami proizvođači vjeruju da je ciljeve koje nameće Europski parlament moguće postići do 2035. pokazuje i korespondencija njemačkog udruženja autoindustrije VDA s EU parlamentarcima kod kojih su lobirali da se prijedlog odbaci, a do koje su došli novinari Reutersa. Pri tome su proizvođači istaknuli i pitanje broja punionica, a Europski parlament inače namjerava donijeti i zakone kojim bi se od država članica zahtijevalo postavljanje doslovno milijuna punionica. Isto do 2035. godine. Par milijuna!

Iz Hrvatske promatrati perspektivu razvoja autoindustrije drukčije je nego iz zemalja s razvijenom autoindustrijom koje imaju ne tisuće, nego desetke pa i stotine tisuća radnih mjesta povezanih s njom i proizvodnjom te kasnijim održavanjem benzinskih i dizelskih motora. „Prištekavanje na utičnicu” tako glomazne grane industrije suludo je očekivati „preko noći”, a u industrijskom razvoju ovakvih razmjera razdoblje od 13 godina uistinu se može podvesti pod „preko noći”. Valjda će se i njih nešto pitati pa će pregovori o konačnom zakonu ipak ići malo teže od glasanja u Europskom parlamentu.

Ako koga stvarno zanima, danas su se opet vjenčali Adriana i Duje. Riječ je naravno od Dubrovkinji Adriani, djevojački Đurđević, i nogometašu Duji Ćaleti Caru. Ako ova „vijest” dosegne određeni broj klikova vjerojatno ćemo doći u iskušenje da ugasimo portal, ono, kako se kaže, „motaj kabele, gasi internet”, jer dalje nema smisla bilo što objavljivati, to je to – vrh.

Sad dalje bez zajebancije, Adriana i Duje ovaj put obavili su crkveno vjenčanje na Jezuitima, tj. u crkvi sv. Ignacija, a nakon što su se prošle godine vjenčali kod matičara. Zbog epidemioloških mjera nisu mogli napraviti svadbu, a Adriana je bila i u visokom stadiju trudnoće pa su odlučili naknadno napraviti crkveno vjenčanje i festu kako priliči.

E da, ako koga zanima - kumovi su bili Mara Zovko i Ante Roguljić.

Malo skrolajte pa možete vidjet i koju sliku.

Stranica 3 od 68

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019