Prikazujem sadržaj po oznakama: waggler plovci

„Waggler“ plovci, o kojima smo pisali prije tjedan dana, osim što se bitno razlikuju od drugih, i rabe se na poseban način. Naime, radi se o plovcima konstruiranim tako da osim sebe i osnovnu strunu drže pod vodom, zbog čega su, uza sve druge dobre osobine, neosjetljivi na vjetar i valove.

Konstrukcija „waggler“ plovka, s alkicom za vezivanje pribora postavljenom na donjem kraju, zahtijeva poseban način montaže i upotrebe cijelog pribora.

Prvo, plovak se na pribor montira tako da se struna kroz alkicu plovka provuče 2 - 3 puta, a zatim se spoj s oba kraja osigura graničnicima, tzv. stoperima. Ukoliko se na plovak postavlja i vrtilica, sama ili s kopčom, struna se samo jednom provuče kroz prsten montirane vrtilice, odnosno kroz kopču.

Drugo, da bi se izbjeglo petljanje završnjaka s plovkom, opterećenje pribora, ma koliko malo bilo, mora se sastojati od nekoliko rascijepanih olovnica. One od plovka k udici moraju biti postavljene na sve manjem razmaku.

Treće, zbog istog razloga, nakon izbačaja mamca, struna se pritiskom kažiprsta na obod kalema role, mora malo prikočiti neposredno prije pada završnjaka u vodu. Tako se postiže ispravljanje cijelog pribora. Inače se pri padu ili pri uranjanju u vodu zamrse struna, olovnice, udica i plovak.

Kad padne u vodu, zbog male težine pribora, plovak neznatno uroni. Poslije nekoliko sekundi potope se njegove 2/3, a tek nakon otprilike još toliko vremena plovak potone do konačne pozicije, a završnjak u vodi stoji potpuno vertikalno. Veoma je dobro poslije prvog bacanja brojati sekunde potrebne da plovak dođe u radni položaj. Ako u tom vremenu pri kasnijim bacanjima plovak ne dođe do konačne pozicije, riba je vjerojatno uzela mamac u padu pa je potrebno kontrirati.

Međutim, za razliku od lova drugim plovcima, u radi s „wagglerom“ dovođenje plovka u konačni položaj prvi dio posla nije obavljen. Naime, najlon još pliva na površini, zbog površinske napetosti vode. Zato se mora prisilno potopiti. To se radi tako da se nakon bacanja pribora vrh štapa uroni u vodu, pa se ručica role snažno okrene 2-3 puta. Tako se najlon potiskuje pod površinu, ali ne svaki. To je suvišno s posebno pravljenim tonućim strunama. Obični najlon lakše tone nakon odmašćivanja provlačenjem kroz krpu natopljenu deterdžentom za pranje posuđa. U daljnjem tijeku ribolova struna, pa s njom i vrh štapa, moraju ostati pod vodom, barem na dubini na koju je uronjen plovak. Na taj način cijeli se pribor opire gibanju vode u površinskom sloju, pa se giba pod utjecajem struje gdje je mamac, što mamcu daje prirodne pokrete.

Osim svega navedenog, pri upotrebi „waggler“ plovka važan je i odnos njegove nosivosti, težine utega, debljine strune daljine bacanja te uvjeta vode i vjetra. Primjerice, za ribolov na udaljenosti od 20 m, odnosno 23 - 25 m izbačaja prije potapanja strune, pri slabom vjetru dovoljan je plovak od 2,5 do 3 grama nosivosti, a idealna debljina najlona je 0,12 do 0,14 mm. Puše li vjetar bočno ili u suprotnom smjeru od bacanja, potreban je najmanje 4 g težak plovak i najlon promjera 0,11 do 0,15 mm. Za veće udaljenosti, ako je vjetrovito, treba koristiti plovak težine 6 - 10 grama, najlon promjera 0,15 mm, odnosno 0,18 mm kod jačeg vjetra.

Za velike udaljenosti i uz svaki vjetar treba rabiti „waggler“ težine 8-14 grama te olovnice ukupne težine 2 g na najlonu promjera 0,14 - 0,18 mm. Tako kompletiran pribor (4) rabi se osobito dobro za lov cipola u lošim vremenskim uvjetima.

Sve je više morskih ribolovaca koji koriste plovak, osobito često u lovu cipola. No, većina njih rabi tek nekoliko osnovnih vrsta tih pomagala. Za lov u uvjetima kakvi su bili posljednjih desetak dana, po valovitom moru i jakom vjetru, oni u pravilu koriste okrugle plovke, koji im u lovu opreznih cipola nisu baš od velike koristi. Naime, zbog velike stabilnosti takvi plovci nisu dovoljno osjetljivi pa ne signalizira nježne dodire cipola, a pružajući pritom veliki otpor, te oprezne ribe upozoravaju na opasnost.

Jedini plovak koji u takvim uvjetima može dobro funkcionirati- držati mamac na željenoj dubini i signalizirati napad ribe na mamac- jest „waggler“ plovak. Izumljen je i popularnost stekao u Engleskoj pa je poznat i kao engleski plovak, a ribolov njime kao engleski način udičarenja.

Najvidljivija razlika ove i ostalih vrsta plovaka jest to što se „waggler“ na strunu pričvršćuje samo donjim krajem, pomoću alkice. To mu donosi mnoge prednosti, a najvažnija je da je u radnom položaju većim dijelom pod površinom, gdje drži i strunu koja ga nosi. Tako isključuje neželjeni utjecaj vjetra i valova na sebe i strunu. Druga mu je prednost izuzetna osjetljivost. Iako dosta veći od običnih, ovaj plovak pokazuje svaki pa i najmanji kontakt ribe s mamcem, kakvi su primjerice dodiri cipola.

Osim u lovu cipola, gdje su na moru nezamjenjivi, „waggler“ plovci uspješno se mogu koristiti i za lov drugih riba. Ne samo po nemirnom moru i jakom vjetru, nego i u ostalim uvjetima jer, ovisno o obliku, mogu manje - više udovoljavati sve uvjete mora i vremena. Evo kratkog opisa svih tipova tih plovaka.

Prvotni oblik ovog plovka bio je vrlo izduženi valjak s alkicom za pričvršćivanje na donjem dijelu. Pravi se od raznih plivajućih materijala, od kojih je najbolje deblji kraj paunovog pera. U bistroj vodi vrlo dobrim se pokazao plovak od prozirne plastične cjevčice jer ne plaši oprezne ribe.

„Waggler“ s antenom, tankim produžetkom šireg tijela osjetljiviji je od prethodnog pa se rabi za mirnije uvjete ribolova. Osim toga, antena ga čini vidljivijim pa se rabi za lov na većim daljinama, do četrdesetak metara, ovisno o debljini i boji antene.

Kad je potrebno loviti više otežanim priborom, primjerice u ribolovu riba koje ne vole uzimati mamac u pokretu, koristi se „waggler“ s tijelom, prošireni donjim dijelom. Taj dio plovku daje pojačanu stabilnost, potrebnu i u vrlo vjetrovitim uvjetima. Zahvaljujući većoj nosivosti tog plovka, pribor na koji je montiran može se i dalje baciti.

Za izuzetno daleko bacanje koristi se otežani „waggler“. On na donjem dijelu ima metalni uteg, fiksnu olovnicu ili metalne pločice čijom izmjenom može regulirati težina opterećenja. Otežavati se mogu, ali s vrlo malo utega, i prva dva tipa „wagglera“. Otežani plovci se moraju montirati na malo deblje, odnosno jače strune, nikad ispod debljine od 0,16 mm.

Bez obzira kojoj vrsti pripada, pri izboru „waggler“ plovaka treba se pridržavati pravila: što je more i vjetar mirnije, to je potreban manji plovak.