Prikazujem sadržaj po oznakama: sipe

Tragajući za novim i učinkovitijim, ribolovci su zanemarili, čak i zaboravili, mnoge tradicionalne alate i načine lova, često djelotvornije od suvremenih. Tako se u lovu sipa, što je glavna djelatnost ribolovaca tijekom proljeća, industrijske varalice iz uporabe posve istisnule klasične alate i načine lova. Šteta, jer neki od njih su učinkoviti, ali i puno zanimljiviji od suvremenih. Primjerice „sipac“ - alat koji „radi na ljubav“.

U ne tako davnoj prošlosti, kada su se vremenske promjene događale „po redu vožnje“, naši su ribari početkom ožujka na pješčana i šljunkovita dna, pet do petnaest metara pod površinom, polagali snopove grana, šiblja i loze. Znali su da će sredinom ožujka jata sipa, vođena nagonom za razmnožavanje, doći u te podmorske vrtove „voditi ljubav” i ostaviti „morsko grožđe“ („uva di mare“) – grozdove jajašaca, te ih potom brižno čuvati. U tom ljubavnom i roditeljskom zanosu, sipe su bile laka meta špurtila i ostiju. Njima su ribari najčešće u kratkom razmaku izvlačili po dvije sipe nejednake veličine. Najprije veću, ali ne zbog njezinih dimenzija, nego zato što je ona obvezno ženka. Naime, ako bi prvo ulovili mužjaka, ženka bi „pustila crnilo“, dok bi mužjak slijep od pohote ostajao na mjestu i čekao povratak drage. Ako se to ne bi dogodilo, mužjak bi poslije kratkog vremena zaboravio staru i pohitao potražiti novu partnericu.

Tu iznimnu pohotnost mužjaka naši su stari koristili tako što su ih lovili prethodno ulovljenom ženkom. „Sigurecom“ ili pribadačom bi je zakačili za strunu, puštali na dno i lagano povlačili. Ne mogavši odoljeti, mužjak kome bi se našla u vidokrugu, odmah bi „zajahao” ženku i ne bi je ispuštao ni kad bi se našao na suhom. „Podvođenjem“ jedne ženke moglo se uloviti desetak i više mužjaka.

Kako su se mužjaci strastveno bacali i na uginule mamce, netko se dosjetio da im ponudi i umjetne. Tako je nastao „sipac“, drvena imitacija sipe. Najčešće je dugačak 15, širok sedam i debeo dva centimetra, s jedne strane ravan ili blago udubljen te obojeno u bijelo ili s bijelom veliku točkom kako bi se bolje vidio u noći. S druge strane je izbrazdan tako da oponaša sipu. Na njoj mogu biti i kapljice voska da oponašaju mrlje boje na koži, te „oči“. Radili su ih od sedefastih botuna i komada školjki, pločica olova, koje bi svako malo sastrugali da zrcale, te od komada ogledala. Ugledavši u „očima“ sebe, mužjak bi pomislio da vidi ženku. Kada su udice postale dostupnije, sipolovci su ih po nekoliko kačili na leđa varalica kako bi što više smanjili mogućnost gubljenja ulova.

Kao i sipa - mamac, „sipac“ se uzicom poteže 60-tak centimetara iza brodice koja se lagano pogoni veslanjem. Pritom sipolovac poviše površine i varalice drži mrežnu prihvatnicu. Mužjaci varalici prilaze sa svih strana. Ponekad je ne napadaju nego samo dodiruju, što se uočava po pomicanju „sipca“. Kad ga dodirne najčešće odmah shvati da se radi o prevari i brzo bježi. Tada siplovac ima samo 10-tak sekundi da zgrabi pravu i lažnu sipu. Ako mužjak ipak zajaši „sipac“ moguće ga je izvući ravnomjernim i sporim povlačenjem do barke.

Nakon pojave suvremenih varalica, „sipac“ je sve više padao u zaborav. Sada je rijedak čak i u muzejima. Jedan od rijetkih sačuvani, ovaj bodljikavi na slici, snimljen je u Pomorskom muzeju Orebić. Šteta što je tako, iz više razloga. Prvo, taj je alat iznimno selektivan, jer se njime love samo mužjaci, dok ženke ostaju produžiti vrstu. Drugo, „sipac“ nije ništa manje učinkovit od suvremenih varalica, u što se uvjerila skupina entuzijasta koja je istovremeno lovela „sipcem“ i lignjarićima. Treće, možda i najvažnije, šteta je što od zaborava nisu otrgnuta ta prava mala umjetnička djela pučke domišljatosti.

U hladnijem dijelu godine većina naših udičara lovi olignje. Potežući varalicu po ili blizu dna pritom ponekad umjesto oliganja prevare nekog drugog glavonošca, najčešće sipu. Takvi ulovi su osobito česti sada, na isteku jeseni u početku zimu, na nekim terenima i bolji nego u proljeće, kad je stađun sipa.

Kako se zbog klimatskih promjena taj period produžio za dva do tri tjedna, ovisno o području, jasno je da se barem do kraja godine isplati loviti i sipe, ciljano ili u lovu oliganja.

Takva situacija je posljedica toga što i sipe dobro podnosi niže, temperature ispod 10 stupnjeva Celzijevih, kakve su rijetke i u plićacima našeg priobalja tijekom veljače, kad je more najhladnije.

No, za razliku od lignje, koje se najradije zadržava na malim, najgušće koncentracije sipa tijekom zime su na nešto većim dubinama. Početkom i krajem na između 30 i 40, a sredinom zime na dnu 40 do 50 metara pod površinom. No, ima ih i posve dovoljno i u plićaku da bi ih se tu isplatilo loviti. U plićacima najbolje „eging“ tehnikom, bacanjem i privlačenjem varalice s obale ili plovila, a na dubljim predjelima spustcem, bulentinom iz plovila koje nosi kurenat, vjetar ili se lagano pogoni veslima. Bez obzira na kojoj dubini, lov je u pravilu najučinkovitiji na prijelazu kamenitog u mekano dno, a nešto slabiji na pjeskovitom i muljevitom.

Sipolov se može obavljati istim varalicama i priborom kompletiranim kao za lov lignje, ali je puno uspješniji posebno pravljenim priborom za ciljani lov sipa. Ona u najhladnijem dijelu godine uglavnom vreba s dna, a uvijek lovi tako da parom dugih lovki prihvati plijen za škrge ili leđa, a zatim ga i zajaši. Za lov takve grabljivice najprikladnija je varalica koja ima iglice i na leđima, ali ne i sa donje strane krunice na repu, da bi manje zapinjla za dno.

Osim toga, kako bi se smanjila mogućnost zapinjanja, dobra varalica stoji s visoko podignutim repom. To mogu biti „egi“, varalice S oblika tijela, s olovnim utegom ispod glave. Da pri povlačenju po dnu ne bi zapinjale olovom, dobro je da je uteg zaobljen - polukružno ili srpolika. Još bolje je ako je uteg unutar tijela, kao kod varalica posebno pravljenih za lov sipa pri dnu, poput „Sipamaster“ domaće tvrtke „Monarch Dock“.

Loviti se može i varalicama bez ili s malo utega, ali da bi one tonule i plovile blizu dna, pribor je potrebno dodatno opteretiti, najbolje na način prikazan slikom. Isto je nužno i kad originalno otežanje nije dovoljno da bi se varalica daleko odbacila ili spustila na veću dubinu. Najprimjerenije su olovnice tipa „tirolsko drvce“, „štapić“ i „suza“ s integriranom vrtilicom. Težina im može biti od tridesetak do šezdesetak grama u zavisnosti o dubini mora i jačini kurenta na mjestu lova.

Za lov prosječno velikih, sipa teških oko 400 grama, varalica treba biti duža od 75, najbolje između 100 i 150 mm, ovisi i o dobu lova- dana valja koristiti duže, dok je za noćni lov bolje koristiti nešto kraće varalice unutar navedenih dimenzija.

U hladnije doba godine sipa je osobito lijena pa neće olako napasti iole brži i plijen koji je na udaljenosti većoj od dvadesetak centimetara. Stoga je važno da varalica polako puzi po dnu ili leluja neposredno iznad njega te da se povlači više puta približno istom putanjom.

Napad sipe na varalicu se osjeti kao zatezanje, vrlo slično onom kad se zapne za dno. U tom trenutku treba zategnuti sistem, slično kao kad se daje kontru na ugriz ribe. Kontra je potrebna, jer je tijelo sipe žilavije i tvrđe nego od olignje tako da je za kvalitetno kvačenje potrebno dodatno zatezanje. Ukoliko je kvačenje uspjelo, izvlačenje treba nastaviti bez oscilacija. Sipa neće pružati osjetniji otpor, no zato će iskoristiti i najslabije popuštanje da se oslobodi oštrih krunica.

U trenutku dovlačenja plijena na površinu, poželjno je imati pripravnu mrežnu prihvatnicu budući da se sipa slabo drže na varalici, tako da je njeno podizanje izvan mora varalicom uistinu nepotreban rizik. Ulovljenu je najbolje ne dirati nego pridržavajući varalicu jednostavno istresti u pripremljenu kantu. Tako skinuta sipa uglavnom ne pušta crnilo prije nego se nađu u kanti.

Na jučerašnji blagdan sv. Josipa duž naše obale narod govori „Sveti Josip - najviše sip“ jer otprilike u to vrijeme počinje oko dva mjeseca dugi period najboljeg lova sipa. U to vrijeme mrijesta osim mrežama, sipe se odlično love i mamcima, posebice varalicama, kod nas najčešće lignjarićima.

Iako se tijekom mrijesta sipe u pravilu zadržavaju na ravnim pješčanim i blatnjavim dnima, u lovu na njih lignjarićima, čak i prilagođenim za sipolov, nisu rijetka zapinjanja za dno jer na njemu ima algi, trave, usamljenih kamenja i ostalih prepreka. Zapinjanja se ne mogu spriječiti, ali se mogu svesti na najmanji mogući broj te najlakše riješiti upotrebom varalica posebno pravljene za sipolov.

Takve varalice mnogi nazivaju sipcima, imenom prastarih varalica za sipolov laganim potezanjem za plovilom. Suvremeni „sipac“ je ponajprije namijenjen za lov s plovila i obale potezanjem po dnu, ali i malo poviše njega. U takvom lovu sipac se može potezati pravilinijski, ali i uz zastoje, gore- dole plovidbom. Iz plovila se njime može loviti i sporim vertikalnim skosavanjem, čak i priborom postavljenim na plovilo koje se ljulja.

Da bi što manje zapinjao i što lakše se oslobađao olovnica „sipca“ je unutar tijela i težak toliko da pribor s njim skoro nikad ne treba dodatno opteretiti. Olovnica je smještena u glavi, prednjem dijelu varalice zahvaljujući čemu, ali i alci za spajanje s ostatkom pribora, koja je s gornje strane glave, varalica u tonjenju, mirovanju na dnu i povlačenju zauzima uranjajući, glavom naniže nagnut položaj, kod većine modela optimalni od 45 stupnjeva. Zbog takvog položaja udice na kraju varalice su maksimalno moguće visoko odignjte od dna. A da bi što manje zapinjale i što se lakše oslobađale, glave „sipaca“ su oblikovane tako da lako klize po dnu i odbijaju se od prepreka.

Varalica posebno pravljenih za lov sipa, koje su odlično rješenje i za lov hobotnica, na našem je tržištu svega dvije.

Jedna od njih je „Sipa Master“, proizvod domaće tvrtke „Monarch Dock“. Iznimno je učinkovita u svim načinima i na svim dubinama lova sipa, ali i hobotnica iako se proizvodi se u samo jednoj težini i dužini, ali u sedam dekora, za sve svjetlosne uvjete.

Druga suvremeni sipac koji se kod nas može kupiti je „Power Tail Squid“ francuske tvrtke „Fiiish“. Radi se o varalici na čijoj je zadnjoj repnoj alki, umjesto udice kao kod sličnih varalica, posredstvom rascijepanog prstena montirana prozirna elipsoidna pločica.

Zbog takvog oblika pločica u povlačenju, čak i tonjenju stvara jak otpor koji rezultira specifičnim drhtajima koji se zbog smještaja pločice prenose na cijelu varalicu pa ona izgleda poput ribice u paničnom bijegu, što je svim grabljivicama posebno jaka provokacija.

Na repnom dijelu varalice s leđne strane ispred pločice smještena je krunica. Ona je bez udice s donje strane, što dodatno onemogućava zapinjanje.

Kao i „Sipa Master“, „Power Tail Squid“ se proizvodi u samo jednoj dužini- 95 mm, ali u tri različite težine: 15, 25 i 50 grama. Najlakša verzija varalice je savršena za lov s obale u svim slojevima mora te iz plovila na pozicijama sa slabim kurentom te na dubinama od 3 do 8 metara. Osim toga, ova je verzija pogodna i za lov lignje svim tehnikama povlačenja.

Srednje teški, model od 25 grama može se koristiti za lov s obale na plitkim, ali i dnima koji su čak 18 do 20 m pod površinom, ovisno o kurentu. Pogodan je i za lov iz plovila. Model od 50 grama, pak, daje mogućnost lova potezanjem i u dubljim predjelima, kako iz plovila tako i s obale.

„Power Tail Squid“ varalice su dostupne u pet dekora, s tim da neki imaju „UV“ te „glaw“, svjetlucavi premaz što ih čini idealnim i za noćni lov.

Na skoro svim plićacima južnog Jadrana temperature mora su dosegnule 14 stupnjeva Celzijevih pa su se u njima počele sve masovnije okupljati sipe zbog mrijesta, tijekom koga se najlakše love. Kako će se mrijestit do početka lipnja, predstoji dosta dug period najuspješnijeg lova tih glavonožaca.

Svi plićaci nisu podjednako dragi sipama. One se najradije zadržavaju na pješčanim, u pravilu na dubinama do 15 m, osobito rado u uvalama. Bočata voda im ne smeta. Na takvim mjestima veći dio dana provode vrebajući plijen zakopan u pijesak. Za razliku od oliganja, sunčano vrijeme im ne smeta pa se po njemu podjednako uspješno love kao i po tmurnom ili kišovitom. Dobro se love i noću, jer ne samo što se i tada hrane, nego to čine aktivno - kreću u potragu za hranom, ali se i tada najčešće zadržavaju blizu dna pa im mamac uvijek treba ponuditi neposredno poviše njega. Najbolje ga je nuditi na prijelazu kamenitog u pjeskovito ili šljunkovito dno, gdje je najviše hrane pa zato i sipa.

Loviti na granici mekanog i tvrdog terena najlakše je iz plovila, kako „spinningom“ tako i pendulom. „Spina“ se kao s obale, iz usidrenog ili plovila prepuštenog kurentu. Pritom snaga, odnosno brzina kurenta nije važna, ali jest ako se lovi pendulom. Ona ne smije plovilo nositi brzinom većom od jedne i pol nautičke milje na sat. Kad nema kurenta plovilo treba pokretati, najbolje veslima. Pribor se spušta na dno i poteže desetak metara iza krme, najbolje po mekšoj strani granice dna, kako bi zapinjanja bilo što manje. Zato je potrebno stalno gledati dno, a od velike je pomoći poznavanje lovnog područja.

Znak da je sipa napala mamac jest otežani pribor. To je najvažniji trenutak lova. Sipa se, vjerojatno, nije zakačila nego je dugim parom lovki tek dohvatila mamac. Kontrira li se odmah, istrgnut će se mamac iz njenog stiska. Zato treba sačekati da sipa priđe, zajaše i mamac ščepa svojim snažnim zubima nalik papagajskom kljunu. To se osjeti kao tri - četiri trzaja. Tada treba zaustaviti plovilo i početi s jednoličnim i laganim namotavanjem strune. Posebno treba biti oprezan i bez naglih kretnji kada lovina stigne na dohvat. Prihvat je najbolje obavljati mrežnom prihvatnicom, ne samo zbog lakšeg i sigurnijeg prihvata, nego i radi izbjegavanja mlaza crnila koje sipa zna izbaciti kad se nađe na suhom. Zbog istog razloga, ulov je najbolje odložiti u kakvu kantu i to leđima nagore.

Ukoliko se uplaši i ispusti mamac prije prihvata, sipu odmah treba ponovo pokušati uloviti pretraživanjem uže zone bijega jer će, najčešće, tek odbjegla odmah ponovo napasti ponuđeni mamac. Zbog istog razloga, dobro je imati i osti.

Štap i rola se mogu koristiti u lovu sipa pendulom, ali je lov „preko prsta“ neusporedivo lakši i učinkovitiji. Nakon što se pribor spusti, preko prsta treba vratiti višak strune, a zatim jednom skosavati. Poslije stanke od dvije ili tri sekunde samo pokretom prsta treba protresti pribor, napraviti malu pauzu pa ponovo protresti, skosavati i sve tako dok se ne ostvari ulov.

Lov na opisani način moguć je raznovrsno kompletiranim priborima. Najjednostavnijim, olovnim lignjarićem na kraju strune lovi se malo drukčije od opisanog načina - varalica se spusti dno i polako skosava između 10 i 50, najviše 100 centimetara poviše dna. Prirodni mamac, cipol, gira oblica, širun, srđela, glavoč ili koja druga sitna riba se nataknu na štapić s vijencem igala i pušta dvadesetak metara iza plovila.
I na tolikoj udaljenosti mamci uglavnom plove poviše dna, pa ako se želi njihov dublji uron, pribor treba dodatno otežati. Težina utega ovisi o snazi kurenta i dubini na kojoj se želi loviti. Za lov u mirnom moru na dubinama oko 10 m, dovoljna je olovnica od 10, dok je duplo teža prikladna za veće dubine i kurenat.

Podjednako teškim olovnicama kompletira se i pribor s plivajućim ili sporotonućim lignjarićem. Varalica i olovnica se povežu vrtilicom s kopčom pa se postave na kraj osnovne strune. Olovnica može biti ovalna, ali je bolja izdužena, najbolje oblika banane, koja teže zapinje. Takav je pribor najbolji za lov na kamenitom dnu, dok se za potezanje po čistom mekanom dnu može koristiti pribor s kliznom olovnicom. Čini ga olovnica na osnovnoj struni nešto veće debljine (0,40 mm). Njen spoj s vrtilicom od udara olovnice štiti gumeni štitnik. S druge strane vrtilice je predvez dug oko jedan metar od najlona debljine 0,30 mm. Na njegovom kraju je plivajući lignjarić.

U rijetkim situacijama kad su sipe poviše dna, najbolje je koristiti pribor s dvije ili čak tri varalice. Olovnica je na kraju predveza, a predvezi su međusobno razmaknuti do jedan metar. Dobro je ako su nejednake dužine, od 30 cm do pola metra, s tim da je duži najdonji. Također je dobro ako su posrestvom vrtilica privezi nanizani na predvez, osnovu završnjaka. U tom slučaju, priveze na željeno mjesto treba postaviti pomoću perlica i lažnih čvorova.

Do sredine ili kraja veljače olignji su najbrojniji i najaktivniji u plićacima pa će se do tada moći loviti i s obale. Kada se oni, u pravilu vrlo krupni, počnu odmicati, u priobalju će se pojavit sipe koje će se tu zadržati do kraja travnja. Znači, predstoji dosta dugi period u kome će se s obale moći loviti ti glavonošci.

U takvom lovu najveći je problem zapinjanje pribora za dno. No, kačenje i gubljenje plijena te pribora moguće je spriječiti ili barem svesti na najmanju mjeru. U lovu na pozicijama gdje je najviše tih glavonožaca - na ravnim ili terenu koji se blago spušta u dubinu, kakvi su u lukama i lučicama te na plažama, to je najlakše uraditi postavljanjem plovka na pribor.

Za takvu namjenu najbolje je rabiti što robusnije i one plovke koji su najmanje skloni mršenju s ostatkom pribora, a takvi su „debeljuškasti“, loptasti i jajoliki. Još je važnije da imaju dovoljnu nosivost, barem jednaku težini varalice. Prednost treba dati kliznim plovcima koji omogućavaju daleko odbacivanje varalice s relativno kratkim štapom te tonjenje varalice na dubine višestruko veće od dužine štapa. Naime, lignje i sipe se love između dna i srednjeg sloja mora, na svim dubinama dohvatljivim s obale. Prednost treba dati kliznim, plovcima koji su prohodni kroz sredinu.

Plovak se stavlja na osnovnu strunu čija debljina ne treba prelaziti 0,30 mm, dok završnjak (sistem) treba biti nešto tanji. Graničnik hoda plovka najbolje je izraditi od perlice i lažnog čvora, a s jednom perlicom je dobro zaštititi čvor osnovne strune na vrtilici koja je spaja sa završnjakom. Završnjak je zapravo samo predvez od strune dužine metar i pol do dva. Lovili se, pak, u jakom kurentu, struji mora, završnjak je suvišan jer se varalica može vezati direktno na osnovnu strunu.

Kritični moment u lovu liganja i sipa s obale jest trenutak kad plijen izlazi iz mora. Tada trzaj štapa može uzrokovati pucanje kraka kojim se plijen zakačio te njegov gubitak. Osobito se to događa kad se zakače lignje, koje su sada otežane jer su pune ikre. Zato za lov tih glavonožaca treba koristiti štap spore akcije, najbolje paraboličan. Dužina mu može biti i do četiri metra.

Loviti se može „puščom“, „devom”, a dužina im treba biti barem 75 mm. Love li se isključivo sipe, varalice trebaju biti znatno veće, dužine 100 do čak 150 mm. Najbolje je koristiti one sa srpolikim olovnim utegom ispod „glave“, jer takve najteže zapinju. Naime, kad se pretežito love sipe mamac mora biti puno bliže dnu, najbolje je da ga i dodiruje. Kako sipe plijen love tako da ga „zajašu“, prednost treba dati „razor back“ varalicama koje imaju iglice i na leđima te bokovima. Isto tako, kad se pretežito love sipe, treba koristiti svjetlucave varalice.

Olignji i sipe se mogu loviti danju i po mjesečini. Tijekom danja sipe se uspješnije love većim varalicama i bliže obali, dok ih noću treba tražiti i na dubinama do 30 m. Žele li se pretežiti loviti lignje, treba postupati obrnuto, odnosno noću loviti posve blizu obale.

Lov je vrlo jednostavan. Najteže od svega je odrediti dužinu klizanja plovka, odnosno dubinu na koju će varalica potonuti. Ako se ne lovi na poznatom terenu, to se određuje probom, najbolje s olovnicom umjesto mamcem na kraju pribora. Kad se utvrdi dubina, odnosno najbolji položaj plovka, sistematski treba pretraživati lovnu zonu. Mamac se odbaci što dalje i kad se objesi o plovak, polako privlači. Kad dotakne dno ili je prihvati glavonožac, osjeti se lagani trzaj. Tada treba podignuti pa spustiti štap da mamac ponovo potone ili nastaviti s laganim namotavanjem strune ako se na njoj osjeti težina i aktivnost napadača.

Od pamtivijeka na našem dijelu Jadrana nakon jematve počinje glavna sezona lova liganja. Te slasne glavonošce love ribolovci, ali i masa onih koji inače ne „toćaju tunje“. Kako umjesto oliganja njih ne bi uhvatili kazne zbog nepridržavanja zakonskih odredbi, podsjećamo ih na zakonske odredbe koji se odnose na lov lignji, ali i sipa te ostalih glavonožaca koji su prilov u lignjolovu.

Prema važećem Pravilnika o športskom i rekreacijskom ribolovu na moru te pravilnik o njegovim izmjenama i dopunama, lignje smiju loviti vlasnici godišnjih, polugodišnjih, jednodnevnih, trodnevnih i tjednih dozvola za športski i rekreativni ribolov. Međutim, samo vlasnici godišnjih dozvola imaju pravo kupnje posebne dozvole za lov uz pomoć umjetnog svjetla, čija je upotreba dozvoljen od prvog dana studenog do zadnjeg dana ožujka. Ta posebna dozvola se izdaje samo za kalendarsku godinu.

Najpopularniji lignjolov - lov uz upotrebu umjetnog svjetla dozvoljen je uz upotrebu samo jednog rasvjetnog tijela, „svijeće“ jačine do najviše 100 W za žarulju sa žarnom niti, 30 W za halogenu žarulju, 10 W za LED žarulju te plinskog ferala jakosti do 400 kandela (cd) po plovilu, bez obzira koliko je lignjolovaca u njemu.

Problem pri nabavi i upotrebi umjetne rasvjete za lov „pod svijeću“, stvaraju mnogi proizvođači koji ne označavaju njihovu jačinu u vatima (W) nego količinu svjetlosti koju proizvode u lumenima (lm). To se prije svega odnosi na LED „svijeće“. Zato treba znati da žarulja sa žarnom niti od 100 W proizvodi 1600 do 1800 lumena, dok istu tu količinu svjetlosti proizvodi LED žarulja jačine 10 do 20 W, ovisno o proizvođaču. Znači, bez bojazni da se krši zakon, u sportsko- rekreativnom ribolovu smije se koristiti LED žarulja koja proizvodi do 1500 ili 1600 lumena svjetlosti.

Sportsko - rekreativni ribolovci u lovu lignji i ostalih glavonožaca istovremeno smiju upotrebljavati najviše dva pribora. Tijekom jednog dana smiju ostvariti najviše pet kilograma ulova, plus jednu kapitalnu lignju, sipu ili hobotnicu. Na žalost, u propisima se ne navodi koliko teške se smatra kapitalnim, ali u ovo vrijeme sve sitnijih ulova to su sigurno lignja teža od pola, sipa od jedan i hobotnica od dva kilograma.

Plijen ostvaren u lignjolovu mora biti označen dubokim zarezivanjem glave u predjelu između očiju. Iznimke su žive lignje namijenjene daljnjem lovu krupnih riba, s tim da duljina plašta takvih lignji ne smije biti veća od 20 cm. Ako je lovina hobotnica, svaka lakša od kilograma mora biti vraćena u more, jer joj je to minimalna dozvoljena lovna težina.