Prikazujem sadržaj po oznakama: sipac

Tragajući za novim i učinkovitijim, ribolovci su zanemarili, čak i zaboravili, mnoge tradicionalne alate i načine lova, često djelotvornije od suvremenih. Tako se u lovu sipa, što je glavna djelatnost ribolovaca tijekom proljeća, industrijske varalice iz uporabe posve istisnule klasične alate i načine lova. Šteta, jer neki od njih su učinkoviti, ali i puno zanimljiviji od suvremenih. Primjerice „sipac“ - alat koji „radi na ljubav“.

U ne tako davnoj prošlosti, kada su se vremenske promjene događale „po redu vožnje“, naši su ribari početkom ožujka na pješčana i šljunkovita dna, pet do petnaest metara pod površinom, polagali snopove grana, šiblja i loze. Znali su da će sredinom ožujka jata sipa, vođena nagonom za razmnožavanje, doći u te podmorske vrtove „voditi ljubav” i ostaviti „morsko grožđe“ („uva di mare“) – grozdove jajašaca, te ih potom brižno čuvati. U tom ljubavnom i roditeljskom zanosu, sipe su bile laka meta špurtila i ostiju. Njima su ribari najčešće u kratkom razmaku izvlačili po dvije sipe nejednake veličine. Najprije veću, ali ne zbog njezinih dimenzija, nego zato što je ona obvezno ženka. Naime, ako bi prvo ulovili mužjaka, ženka bi „pustila crnilo“, dok bi mužjak slijep od pohote ostajao na mjestu i čekao povratak drage. Ako se to ne bi dogodilo, mužjak bi poslije kratkog vremena zaboravio staru i pohitao potražiti novu partnericu.

Tu iznimnu pohotnost mužjaka naši su stari koristili tako što su ih lovili prethodno ulovljenom ženkom. „Sigurecom“ ili pribadačom bi je zakačili za strunu, puštali na dno i lagano povlačili. Ne mogavši odoljeti, mužjak kome bi se našla u vidokrugu, odmah bi „zajahao” ženku i ne bi je ispuštao ni kad bi se našao na suhom. „Podvođenjem“ jedne ženke moglo se uloviti desetak i više mužjaka.

Kako su se mužjaci strastveno bacali i na uginule mamce, netko se dosjetio da im ponudi i umjetne. Tako je nastao „sipac“, drvena imitacija sipe. Najčešće je dugačak 15, širok sedam i debeo dva centimetra, s jedne strane ravan ili blago udubljen te obojeno u bijelo ili s bijelom veliku točkom kako bi se bolje vidio u noći. S druge strane je izbrazdan tako da oponaša sipu. Na njoj mogu biti i kapljice voska da oponašaju mrlje boje na koži, te „oči“. Radili su ih od sedefastih botuna i komada školjki, pločica olova, koje bi svako malo sastrugali da zrcale, te od komada ogledala. Ugledavši u „očima“ sebe, mužjak bi pomislio da vidi ženku. Kada su udice postale dostupnije, sipolovci su ih po nekoliko kačili na leđa varalica kako bi što više smanjili mogućnost gubljenja ulova.

Kao i sipa - mamac, „sipac“ se uzicom poteže 60-tak centimetara iza brodice koja se lagano pogoni veslanjem. Pritom sipolovac poviše površine i varalice drži mrežnu prihvatnicu. Mužjaci varalici prilaze sa svih strana. Ponekad je ne napadaju nego samo dodiruju, što se uočava po pomicanju „sipca“. Kad ga dodirne najčešće odmah shvati da se radi o prevari i brzo bježi. Tada siplovac ima samo 10-tak sekundi da zgrabi pravu i lažnu sipu. Ako mužjak ipak zajaši „sipac“ moguće ga je izvući ravnomjernim i sporim povlačenjem do barke.

Nakon pojave suvremenih varalica, „sipac“ je sve više padao u zaborav. Sada je rijedak čak i u muzejima. Jedan od rijetkih sačuvani, ovaj bodljikavi na slici, snimljen je u Pomorskom muzeju Orebić. Šteta što je tako, iz više razloga. Prvo, taj je alat iznimno selektivan, jer se njime love samo mužjaci, dok ženke ostaju produžiti vrstu. Drugo, „sipac“ nije ništa manje učinkovit od suvremenih varalica, u što se uvjerila skupina entuzijasta koja je istovremeno lovela „sipcem“ i lignjarićima. Treće, možda i najvažnije, šteta je što od zaborava nisu otrgnuta ta prava mala umjetnička djela pučke domišljatosti.