Prikazujem sadržaj po oznakama: katedrala

Misu posvete ulja pedesetak dubrovačkih svećenika i redovnika slavio je u zajedništvu s biskupom mons. Rokom Glasnovićem i okupljenim redovnicama i vjernicima jučer u katedrali Gospe Velike.

Dubrovački biskup je na misi posvetio ulje za krizmu i blagoslovio katekumensko i bolesničko ulje. Svećenici pristigli iz svih dijelova biskupije obnovili su svećenička obećanja koja su dali prilikom svećeničkog ređenja i koja obnavljaju svake godine u ovoj prigodi.

at

Program priprave za slavljenje blagdana sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovačke biskupije i grada Dubrovnika sastoji se kao i svake godine od kulturnoga i duhovnog programa. Važna tema ovogodišnje Feste bit će čašćenje svetačkih moći, budući da se ove godine navršava točno 300 godina od završetka izgradnje Moćnika dubrovačke katedrale.

Naime, nakon što je u vremenu nakon Velike trešnje katedrala građena i 1713. godine napokon dovršena, sedam godina kasnije u katedrali je dovršena i posebna kapelica – Moćnik. U nju su upravo na blagdan sv. Vlaha 1721. godine svečanom procesijom vraćene svetačke relikvije spašene iz ruševina stare romaničke katedrale srušene u potresu koje su se preko 40 godina čuvale u kapitulu dominikanskoga samostana.

Bogato urešeni Moćnik katedrale važan je spomenik kršćanske duhovnosti starih Dubrovčana, ali i remek-djelo barokne umjetnosti u Hrvatskoj. Na njegovome uređenju radili su talijanski i domaći majstori (drvorezbari, klesari, pozlatari, kipari i slikari), među kojima i slikar Petar Matejević i arhitekt Marino Gropelli (projektant nove barokne crkve sv. Vlaha) dok je ikonografski program osmislio dubrovački isusovac o. Bernard Zuzorić.

dpp

Blagdan zaštitnice dubrovačke katedrale Velike Gospe slavi se 15. kolovoza, a svete mise su u 6, 7, 8, 9, 10 i 11:30 sati.

Nakon mise u 10 sati slijedi prigodan koncert Mješovitog katedralnog zbora. Pontifikalnu misu u 19 sati te procesiju u staroj gradskoj luci predvodi biskup mons. Mate Uzinić, biskup.

Blagdanu prethodi trodnevna duhovna priprava od 12. do 14. kolovoza.

Svete mise, razmatranja, duhovnu obnovu i klanjanja predvodit će p. Mihovil Filipović, monfortanac s početkom u 19 sati.

U četvrtak u 20:45 sati Dubrovčanin sa zagrebačkom adresom dr. Darko Kristović, liječnik i orguljaš, održat će prigodan orguljaški koncert.

U petak u 21 sat održat će se koncert Dubrovački umjetnici našoj Gospi. Sudjeluju Stijepo Gleđ Markos, Diana Hilje, Laura Hladilo Kocković, Kvartet Sorkočević, Mješoviti katedralni zbor i drugi.

Župa Gospe Velike

Misa posvete ulja slavljena je u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku u četvrtak, 28. svibnja pod predsjedanjem dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića te uz koncelebraciju pedesetak svećenika i redovnika koji su za ovu prigodu došli iz svih dijelova biskupije. Ovo misno slavlje redovito se slavilo u Dubrovačkoj biskupiji na Veliku srijedu no ove godine zbog pandemije nije slavljeno nego je slavlje prebačeno za vrijeme kada se stvore bolji uvjeti, a oni su se stvorili 50 dana nakon uobičajenog slavlja, ne više u korizmenom nego u uskrsnom vremenu i to u devetnici Duhu Svetomu.
 
Na misi su blagoslovljena i posvećena ulja za sakramente i ostale crkvene potrebe, a svećenici su obnovili svoja svećenička obećanja. Dvojici svećenika koji ove godine slave zlatni jubilej biskup je čestitao, a to su don Franjo Dragun, umirovljeni svećenik Dubrovačke biskupije i fr. Nikola Mioč, dominikanac. Na misi je sudjelovalo dosta vjernika, a ostali su mogli pratiti slavlje u online prijenosu. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedrali zbor s voditeljicom Majom Marušić. 

Opće i ministerijalno svećeništvo – povezanost zajednice i svećenika

U prigodnoj homiliji biskup Uzinić kazao kako i opće ili zajedničko svećeništvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo svećenika imaju udio u Kristovom svećeništvu. „Zato nisu jedno drugome konkurencija, nego su usmjereni jedno na drugo“, primijetio je.
 
Potom je objasnio tu međusobnu povezanost svećenika i zajednice. Zajednica koja ne bi imala svećenika ostala bi bez izvora i vrhunca kršćanskog život, euharistijskog slavlja koje svećenik vrši u Kristovoj osobi i u ime cijelog Božjeg naroda je prinosi Bogu. Svećenik bez zajednice vjernika, koji snagom svojeg kraljevskog svećeništva sudjeluju u euharistijskom slavlju, bi izgubio smisao postojanja jer Isus svećenicima nije dao dar euharistije za njih, nego za zajednicu, za Crkvu. 

Bolno slavlje misa za narod, a bez naroda

Slavlje misa bez naroda zbog toga je u proteklom periodu bilo teško, a biskup je to ovako objasnio: „Evo zašto je za nas svećenike, dok smo slavili misu za narod bez naroda, teško pala prisilna odvojenost i nemogućnost da se u slavlju mise ujedine naša dva svećeništva, ono ministerijalno predvoditelja i ono opće Božjeg naroda, vjernika. I zašto je našim praktičnim vjernicima, bilo teško bez mogućnosti sudjelovanja na misnim slavljima. Svi smo zbog toga patili, ali smo ga i prihvatili s ljubavlju i poštovanjem, na čemu zahvaljujem i vama svećenicima i vama vjernicima. I dok smo to činili bilo nam je lakše jer smo znali da to ne činimo zbog sebe, nego zbog naše ugrožene braće i sestara i potrebi njegove zaštite. To smo prihvatili kao žrtvu koju smo prikazali Gospodinu s nakanom da možemo ponovo biti zajedno i zajedno slaviti. Danas zahvaljujemo Bogu što nam je to ponovo omogućio.“

Otkriće obiteljskih crkvenih zajednica

Nadalje je primijetio kako je to iskustvo, iako je bilo teško dalo i neke dobre plodove. Razotkrilo je svu površnost svijeta na kojemu smo do tada gradili svoju egzistenciju, kazao je biskup. I u samoj Crkvi je puno toga otkriveno. Ima dosta toga nad čim se možemo i trebamo i zamisliti.
 
„Ipak, najvažnije je ponovno otkriće važnosti naših obiteljskih crkvenih zajednica. I to da smo, gledajući u njih i njihov način biti Crkve, osjetili i probudili potrebu da se ponovo nađemo u zajedništvu“, istaknuo je. Izrazio je nadu da to nije ono zajedništvo koje će nas vratiti ondje gdje smo bili prije kako bismo mogli nastavili ondje gdje smo stali, sa svojim tradicijama i običajima, nedjeljnim misama zbog dužnosti, „nego kako bismo kao Crkva ponovo postali obitelj i bili ono što je bila prva Crkva dok je slavila euharistiju skriveno i po kućama“.
 
A oni su, kako uči evanđelist Luka i ovo liturgijsko vrijeme u iščekivanju Duhova, bili jednodušni i postojani u molitvi s Isusovom majkom Marijom. I sve im je bilo zajedničko. I bili su jedno srce i jedna duša. Zanimljivo je da Isus Oca u evanđelju današnjeg dana, koje je inače posljednji dio Isusove velikosvećeničke molitve, upravo za to moli, primijetio je biskup, moli „da budemo jedno kao što su on i Otac jedno“. 

Misa posvete ulja povezuje svećenike međusobno ali i sa svim vjernicima

U nastavku propovijedi biskup Uzinić je naglasio dvostruki sadržaj ove Mise posvete ulja. Prvi je okupljanje svećenika i sudjelovanje u koncelebriranom euharistijskom slavlju koje predvodim on kao biskup. „Ono izražava zajedništvo cijelog prezbiterija naše Dubrovačke biskupije, odnosno svih svećenika koji su inkarnirani u ovu biskupiju i svih onih koji u njoj, mojim dekretom ili odobrenjem, vršite i živite svoje svećeničko poslanje.“
 
Drugi je međusobna povezanost sa svim vjernicima biskupije, po svetim uljima koja se blagoslivljaju i posvećuju te potom služe u različitim prigodama kršćanskog života i života kršćanskih zajednica. Te prigode su krštenja, potvrde ili krizme, ređenja, posvećivanja crkava kao i u okolnosti bolesti, koje nisu nikom drage, ali su dio života. Pomazanje bolesničkim uljem i molitva za bolesnika i tim okolnostima daje drugačije značenje, protumačio je biskup, i na svoj način i njih pretvara u prigode i slavlja. Ta ulja se upotrebljavaju i za novokrštenike i krizmanike. Trebala bi se upotrebljavati i kod ređenja novih svećenika, „ali nažalost, nakon prošle bogate godine za našu biskupiju, ove godine nemamo svećeničko ređenje“, spomenuo je dubrovački biskup. 

Svećenički poziv je poziv življenja za druge

Istaknuvši kako je jedino od ulja koje se posvećuje ulje svete krizme kojim se vjernike pomazuje u krštenju i potvrdi biskup je kazao kako time „mi posvećujemo sami sebe“. „Pomazanje krizmom je pomazanje Isusom Kristu. Njim pomazani, njemu se suobličujemo. I dobivamo poslanje u Duhu Svetom nastaviti njegovo djelo u svijetu. Kao kršćani, oni koji su pomazani Isusom Kristom, moramo biti kristoliki i biti prepoznatljivi kao kršćani“, objasnio je.
 
Govoreći o pozivu na ministerijalno svećeništvo biskup je istaknuo kako je to „poziv koji nam nije upućen za nas nego za druge“. „Poziv je to predvođenja drugih vjernika u ljubavi“, ustvrdio je te nastavio: „Svećeništvo nije osobni izbor. To je poziv i poslanje koje dobivamo od Boga. Bog poziva, a mi se odazivamo. Svećeništvo je i dar nama i Crkvi. Dar nije nešto što se kupuje, mijenja i prodaje. Dar obvezuje. Poziva na uzdarje. Uzdarje znači da se mi koji smo ga primili trebamo učiniti darom, biti dar, darovati se. Zato svećeništvo nije i ne može biti viđeno tek kao posao. Ne možemo i ne smijemo, kako nas u više navrata upozorava papa Franjo, biti funkcionari. Mi nemamo ugovor o radu. Ali imamo ruke pomazane uljem krizme - biskup ima pomazanu i glavu jer se u Crkvi postavlja da bi druge vodio u ljubavi - kako bismo svoje ruke podizali na molitvu za svoju braću i sestre, za Crkvu i cijeli svijet. I njima odrješivali grijehe. I lomili Božju riječi i euharistijski kruh.“

Pomazanjem svećeničke ruke postaju Kristove

Podsjetio je i na običaj koji je nekada postojao da se mladomisnicima, ali i općenito svećenicima, ljube ruke. To je i danas dio liturgije naše pravoslavne braće, dodao je te ustvrdio da iako pripada drugim vremenima i to može biti smatrano ponižavajućom gestom, koje je nažalost ponekad i bila korištena s tim namjerama, to ipak nije gesta bez opravdanja. Objasnio je potom dublje značenje te geste: „Ruke svećenika su se ljubile jer pomazanjem naše ruke postaju Kristove ruke. Kako velika odgovornost i milost! Ruke su svećenika one ruke kojim je Krist blagoslivljao, dodirivao, milovao, hranio, vidao rane, prao noge, lomio kruh, dijelio... I želi to po našim svećeničkim rukama nastaviti činiti do kraja svijeta. To su njegove raspete ruke iz ljubavi kojima želi nastaviti opraštati. Ruke su to s trajnim znakovima ljubavi koja ne spočitava naše grijehe, nego nam objavljuje dubine Božje ljubavi i milosrđa. Čuvajmo dostojanstvo svoga biti kršćani! I dostojanstvo svojih svećeničkih ruku!“
 
I opće i ministerijalno svećenstvo zato treba živjeti u bratskom i sestrinskom zajedništvu, kako bi, usprkos ljudskim ograničenjima i slabostima, i kroz jedno i kroz drugo „moglo biti prepoznato ono najvažnije po čemu trebamo biti prepoznati kao učenici Isusa Krista, a to je ljubav, ona međusobna i ona prema svima drugima“, rekao je biskup Uzinić.
 
„Budemo li prepoznatljivi po ljubavi, i Krist će biti prepoznatljiv u nama. Kao kršćani ćemo biti kristoliki. Ja ću kao biskup tek u tom slučaju biti ikona – slika Isusa Krista. I naše svećeničke ruke će biti Kristove ruke. Molimo da tako bude. Molimo i jedni za druge“, pozvao je sve a vjernike je posebno zamolio da mole za svoje svećenike kako bi oni „svaki dan dostojno uzdizali Bogu ruke za vas svoju braću i sestre, vjernike, za Crkvu i cijeli svijet“. Zamolio je i da mole za njega kao svog biskupa kako bi i on „uvijek bio živa Kristova slika za sve vas“.
 
Angelina Tadić/Dubrovačka biskupija

U srijedu 1. siječnja u dubrovačkoj Katedrali proslavljena je svetkovina Marije Bogorodice pontifikalnim euharistijskim slavljem koje je predvodio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.

U uvodnom dijelu biskup je istaknuo da današnja svetkovina za razmišljanje nudi, kao i svake godine, tri teme. Prva je ona liturgijska kojom slavimo jedan od najvažnijih i najstarijih Marijinih naslova, a taj naslov je Bogorodica. Druga je tema mira jer na današnji dan, 53. put po redu, slavimo Svjetski dan proslave mira. I treća je Nova godina.

Otajstvo Bogorodice

Vezano uz prvu temu, ove godine želim s vama, rekao je biskup, i s današnjim evanđeljem i apostolskim pismom pape Franje Admirabile signum (Čudesan znak) o značenju i vrijednosti jaslica, zaviriti u jaslice u kojima nalazimo i Marijin lik iz kojega spoznajemo to otajstvoBogorodice, ali i saznajemo kako i sami možemo postati Božja djeca u poslušnosti i stavljanju na raspolaganje Božjoj volji za nas i naš život.

„Marija je – piše papa Franjo – majka koja promatra svoje djetešce i pokazuje ga onima koji ga dolaze posjetiti. Njezin lik potiče nas da razmišljamo o velikom otajstvu kojim je zahvaćena ta djevojka kod je Bog pokucao na vrata njezinog bezgrešnog srca. Marija je s punom poslušnošću odgovorila na anđelov navještaj kojim se od nje traži da postane Majkom Božjom. Njezine riječi: 'Evo službenice Gospodnje,neka mi budu po tvojoj riječi!' (Lk 1, 38) , za sve nas su svjedočanstvo kako se u vjeri prepustiti Božjoj volji. Tim svojim da Marija je postala majkom Sina Božjega ne izgubivši, nego,zahvaljujući Njemu, posvetivši svoje djevičanstvo. U njoj vidimo Majku Božju koja svoga Sina ne drži za sebe, nego poziva sve da poslušaju njegovu riječ i provode je u djelo (usp. Iv 2, 5).“

Nada - krepost koja nas pokreće i daje nam krila

Za drugu temu, a ona je Dan mira, kao i inače poslužit će za razmišljanje poruka pape Franje. On je svoju poruku za 53. svjetski dan mira naslovio: „Mir kao put nade: dijalog, pomirenje i ekološko obraćenje“. U toj se poruci, rekao je biskup, papa Franjo dotiče mnogih i važnih tema, a ja bih pokušao izdvojiti onu koja prožima cijelu poruku, a ta tema je nada. Ovu temu sam izdvojio, rekao je biskup, zato što je Isusovo rođenje, kao uostalom na svoj način i rođenje svakog čovjeka, nova nada , ne samo za njegovu obitelj nego čovječanstvo.

Tijekom liturgijske godine ćemo se na različite načine upoznavati s onom nadom koju nam Isus pruža. I na kraju ćemo znati da naša nada nije bila uzaludna. I svaka je nova godina uvijek i nova nada. Zato je s radošću čekamo i slavimo. I s nadom gledamo prema naprijed. I mir je, kaže papa Franjo, kao veliko dobro „predmet naše nade.“ „Nadati se miru je ljudski stav koji u sebi ima egzistencijalnu napetost koja omogućuje da se, katkad tegobna sadašnjost ;može živjeti i prihvatiti ako vodi ka nekom cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni i ako je taj cilj tako velik da opravdava trud koji je uložen u prijeđeni put.“ Mir sve to nudi, jer mir je vrijednost za koju se isplati sve podnijeti.

A „nada je … krepost koja nas pokreće i daje nam krila da idemo naprijed, čak i onda kad se prepreke čine nepremostivima.“ „Naša ljudska zajednica nosi, u svom sjećanju i na svome tijelu, ožiljke niza sve razornijih ratova i sukoba koji ne prestaju pogađati osobito najsiromašnije i najranjivije“, ali ona istovremeno nosi i sjećanje zajednička solidarnost i nada u budućnost.“ Zato je za nadu od velike važnosti „sjećanje na prošle događaje ne samo – kaže papa plazeći od situacije Hirošime i preživjelih od atomske bombe bačene na taj japanski grad – da se iste greške ne bi ponavljalo, a lažne varljive obrasce prošlosti ponovo ljudima nudilo, (kao što se to, spominjem u zagradama, kod nas stalno čini nametnutim fašističko-komunističkim raspravama i podjelama kojima se ne nazire kraj), nego također zato da sjećanje, kao plod iskustva, služi kao osnova i nadahnuće za sadašnje i buduće odluke kojim se promiče mir.“

„Sjećanje je – dodaje – horizont nade“ jer „u tami ratova i sukoba, sjećanje i na malu primljenu gestu solidarnosti može poslužiti kao nadahnuće za hrabre, štoviše herojske odluke, može osloboditi nove energije i ponovo upaliti plamen nade u pojedincima i zajednicama.“ Da ne bismo pomislili da je to nešto jednostavno papa nas upozorava da „proces mira … zahtijeva trajnu predanost“ i da nam je potreban „strpljivi rad na traženju istine i pravde, kojim se odaje počast žrtvama i koji otvara put, korak po korak, zajedničkoj nadi jačoj od želje za osvetom.“

Crkva je pozvana tome doprinositi, a to može učiniti tako što će „služiti općem dobru i jačati nadu mira prenošenjem kršćanskih vrijednosti i moralnog učenja te svojim društvenim i odgojno-obrazovnim djelima.“ Nadahnuće za to joj treba biti „Biblija (koja), na osobit način po riječima prorokâ, podsjeća savjesti i narode na Božji savez s ljudski rodom. Riječ je o tome da se odustane od želje za dominacijom nad drugima i da naučimo gledati jedni druge kao osobe, kao djecu Božju, kao braću. Drugoga se nikada ne smije ograničiti na ono što bi mogao reći ili učiniti nego ga treba promatrati kroz prizmu obećanja koje nosi u sebi. Samo ako se odabere put poštivanja moguće je razbiti spiralu osvete i krenuti putom nade.“

Papa u djelu u kojem govori o potrebi ekološkog obraćenja koje nas „vodi nas do toga da na nov način gledamo na život, promatrajući darežljivost Stvoritelja koji nam je darovao Zemlju i koji nas poziva na radosnu umjerenost u zajedničkom dijeljenju svega“ tu nadu proširuje i na svu stvorenu stvarnost, a što od „kršćanina … zahtijeva da;plodovi njihova susreta s Isusom Kristom izađu na vidjelo u njihovim odnosima sa svijetom koji ih okružuje.“ U posljednjem poglavlju, naslovljenom: „Dobivaš onoliko koliko se nadaš“, papa nas ponovo podsjeća da se mir ne može postići ako mu se ne nadamo, a to, dodaje, „ prvom redu … znači vjerovati u mogućnost mira, vjerovati da drugi, baš kao i mi, trebaju mir“ za sve to se nadahnjujući „ljubavlju koju Bog ima prema svakom od nas, ljubavlju koja je oslobađajuća, bezgranična, besplatna i neumorna.“

Novogodišnji blagoslov

S nadom da ćemo to vjerovati i da ćemo, u nadi, biti graditelji mira i pomirenja,počinjući od vlastitih obitelji, preko uže i šire društvene, ali i crkvene zajednice, na sve nas, kao svoj doprinos trećoj temi, a ona je nova godina, s papom Franjom, a u duhu prvog čitanja i njegovog blagoslova, za novu godinu koju započinjemo izražavam tri želje kojima papa Franjo završava svoju poruku uz Svjetski dan mira, a koje je biskup Uzinić pretočio na kraju misnoga slavlja u novogodišnji blagoslov: Neka nas Bog mira blagoslovi i pritekne nam u pomoć. Neka nas Marija, Majka Kneza mira i Majka svih naroda na zemlji, prati i bude nam potpora na svakom koraku našega putovanja. I neka svaka osoba, dolaskom na ovaj svijet, uzmogne upoznati život mira i u potpunosti razvijati obećanje života i ljubavi koje nosi u sebi.

Na kraju je otpjevan zaziv Duha Svetoga, euharistijsko slavlje je pratio Mješoviti katedralni zbor.

Jelica Gjenero/Dubrovačka biskupija

Za svećenike Dubrovačke biskupije u subotu, 1. lipnja na svečanom euharistijskom slavlju u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike u Dubrovniku koje počinje u 18 sati dubrovački biskup mons. Mate Uzinić zaredit će dvojicu đakona koji su u studenom prošle godine primili red đakonata.
 
Svećenički red primit će don Josip Mudri i don Tonći Ante Prizmić.
Josip Mudri rođen je 31. svibnja 1988. godine u Vinkovcima od roditelja Dražena i Ljiljane rođ. Rajković. Rođen je kao prvo dijete od petoro braće i sestara. Kršten je u Rokovcima, selu nedaleko Vinkovaca, gdje je i živio. Osnovnu školu pohađao je u Andrijaševcima, a nakon nje upisao je Gimnaziju Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima. Katolički bogoslovni fakultet završio je 2014. godine u Đakovu. Među bogoslove Dubrovačke biskupije primljen je 2017. godine. Pastoralni praktikum obavljao je u župi Svetog Spasa u Staroj Mokošici. Mladu misu će slaviti u župi u Rokovcima u nedjelju, 21. srpnja.

Tonći Ante Prizmić rođen je 1. siječnja 1994. godine u Splitu, od roditelja Mara i Jasminke rođ. Radeljić. Ima jednu stariju sestru. Kršten je u izbjeglištvu u župi sv. Roka, Vinjani Donji. Osnovnu školu završio je u Dubrovniku, kao i srednju Turističku i ugostiteljsku školu. Godine 2012. stupio je u dominikanski novicijat ali je razlučivanjem shvatio da redovnički put nije za njega pa je uputio molbu dubrovačkom biskupu da ga primi kao bogoslova za Dubrovačku biskupiju. Prve dvije godine bogosloviju i Katolički bogoslovni fakultet pohađao je u Zagrebu. U Centralno bogoslovno sjemenište u Splitu prešao je 2015. godine, gdje je nastavio studij teologije. Među kandidate za đakonat i prezbiterat na naslov Dubrovačke biskupije primljen je u Splitu 2016. godine. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu je završio filozofsko-teološki studij 2018. godine. Pastoralni praktikum obavljao je u župi Svih svetih u Blatu na otoku Korčuli. Mladu misu slavit će u župi Svetog Križa u Dubrovniku u nedjelju, 2. lipnja s početkom u 10.30 sati. 

Dubrovačka biskupija

Središnju misu na Uskrs u dubrovačkoj Katedrali predvodio je danas biskup dubrovački Mate Uzinić. Tijekom propovijedi biskup Uzinić govorio je o samoj povijesti kršćanstva i značaju Uskrsa i današnjem vremenu i obilježavanju Isusova uskrsnuća te je istaknuo kako se u modernom dobu nažalost kao simbol uzimaju sve češće primjerice zečevi umjesto kršćanskim simbola.

Biskup je govorio i o podjeli kršćana, ali i pedofiliji i netransparentnom poslovanju Crkve, a istaknuo je nedostatak poniznosti. Uzinić je kazao da su to pojave kojih se treba sramiti, ali, naglasio je, sve to nije ono što pripada samoj biti kršćanske vjere.

- Povijest kršćanstva ne može se svesti samo na one nedosljedne trenutke, iako nas neki žele na to svesti. Nije ni ispravno sadašnjost kršćanstva i Crkve gledati samo kroz pojedine negativne pojave koje ispunjavaju medijski prostor, iako nas mnogi samo kroz to vide. - kazao je biskup Uzinić.

Tijekom propovijedi biskup Mate Uzinić kazao je kako „u Isusovom životu i životu kršćana smrt nije točka na i, točka na i je uskrsnuće, domovina na nebesima, vječnost”.

- To je naša kršćanska posebnost u koji vjerujemo i kojem se nadamo. - kazao je biskup Mate Uzinić.

D.M.

Orkanska bura koja od sinoć puše na dubrovačkom području nanijela je puno štete, a između ostalog nastradao je krov, odnosno kupola Katedrale s koje su se odvojili dijelovi krovišta, a što je najgore pri tome je nastradao i djelatnik Čistoće koji je jutros radio na raščišćavanju štete nastale od vjetra. Prema neslužbenim informacijama nije teže ozlijeđen.

Fotografiju oštećenog krovišta Katedrale jutros je na svom Facebook profilu objavio gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković napisavši:
„Poštovani sugrađani, na snazi su ekstremni vremenski uvjeti. Sve žurne službe su na terenu. O razmjeru snage vjetra svjedoči i ova fotografija. Molim Vas budite oprezni.“

D.M.