Prikazujem sadržaj po oznakama: hobotnice

Tijekom ljeta uz obalu, osobito s nje, skoro je nemoguće uloviti lignje, tek malo lakše sipe pa ljubiteljima priobalnog lova glavonožaca preostaje jedino tragati za hobotnicama, najkrupnijim glavonošcima, o čijem smo lovu pisali prije tjedan dana, a u kome će se kao prilov pojaviti i muzgavci.

Njih je lakše loviti nego olignje i sipe jer hobotnice napadaju sve što se mrda. Zato se alati za njihov lov mogu načiniti praktično od bilo čega i na brojne načine, ali danas se najviše koriste varalice namijenjene lovu lignji, sipa te najbolje - one posebnom pravljene za lov hobotnica.

Za lov s obale hobotnica, ali i muzgavaca najprikladniji su lignjarići tipa „egi“. Te varalice više ili manje vjerno oponašaju oblik kozice, odnosno izgledaju poput slova „S“, s olovnim utegom ispod prednjeg kraja. Moraju biti plivajući ili sporo tonući kako bi plovili s podignutim zadnjim dijelom i tako što manje zapinjala za dno, jer se hobotnice love na samom dnu. A da bi dospjele i zadržala se na dnu treba ih dodatno opteretiti. Dovoljno ih je zavezati na kraj strune zajedno s dodatnom olovnicom. Varalice trebaju biti što veće, barem broj 3.0, odnosno dugačke barem 90 mm. Njihova težina se u pravilu kreće do 20, rijetko 30 grama. Zato, da bi se s njima kompletirani pribor držao dna, ali i lako podizao s njega, ovisno o njihovoj plovnosti, varalice je najčešće potrebno dodatno opteretiti. U pravilu, dovoljan je dodatni uteg od 10 do 30 grama.

„Egi“ varalica i olovnica mogu se direktno postaviti na osnovnu strunu. Ako je najlonska, treba imati promjer od oko pola milimetra. Ne samo zbog snage i moguće velike težine lovine, nego i zato da se ne bi morala često mijenjati zbog oštećenja koja nastaju radi stalnog struganja o dno tijekom lova. Umjesto strune puno je bolje koristiti konop za mreže i to onaj plutajući promjera dva milimetra. On ne samo što neće strugati po dnu nego ni zapinjati za manje prepreke na njemu.

Od „egi“ lignjarića, za lov hobotnica najprikladniji su brzotonući tipa „tip run“. Oni na dnu stoje glavom naniže i pod kutom od 30 do 45 stupnjeva pa teže zapinju za njega nego ostale vrste lignjarića. Varalice toga tipa su teže od ostalih pa se s njima može loviti i bez dodatnog otežanja na priboru, što smanjuje mogućnost zaplitanja pri odbacivanju varalice i zapinjanja pri privlačenju.

Pri odabiru lignjarića pozornost treba obratiti na njihove udice. Naime, da bi od lignje žilavija, jača i teža hobotnica što manje spadala s nje, varalica treba imati što duže i jače udice. A da bi što manje zapinjale za dno i prepreke, s donje strane varalica je dobro ukloniti udice, što za posljedicu neće imati manji broj kačenja i veći spadanja plijena.

Za dno najmanje zapinju i najlakše se oslobađaju varalice koje imaju „glider head“, kliznu odnosno glave oblikovane tako da lako klize po dnu i odbijaju se od prepreka. Te varalice, koje mnogi nazivaju sipcima, jer su napravljene za lov sipa, imaju uteg smješten unutar zaobljenog prednjeg kraja, koji sprečava i bočno prevrtanje varalice te zapinjanje zbog toga.

Jedina mana sipaca je što imaju previše, ali nedovoljno dugačke i jake igle, za razliku od „tako egi“, varalice specijalno pravljene za lov hobotnica. Te, „tako egi“ (tako na japanskom znači hobotnica) imaju jednu do četiri jake i velike udice okrenute prema gore. Proizvode se u težinama od 30 do 50 grama. Većina su „egi“ oblika, a ima i onih koje oponašaju kozicu s dolje povijenim repom, kakve manje zapinju. Rijetko zapinju i varalice ovalnog tijela na kojima je, kao i kod onih s povijenim repom uteg obješen s donje strane kako bi se mogao mijenjati, ali i da bi pri potezanju lupkao po dnu i na taj način izazivao pozornost hobotnica. Da bi bile što stabilnije, odnosno da se ne bi bočno prevrtale pri potezanju po neravnom dnu, mnoge tako varalice imaju bočno postavljene klizače. Neke su od žice, a neke od mekane plastike i u obliku rakovih kliješta, što dodatno pridonosi privlačnosti varalice.

„Tako egi“ varalica nema na našem tržištu, ali ih je relativno jednostavno napraviti preradom „egi“ i „sipac“ varalica veličine 3, 3,5 i 4. Potrebno je ukloniti krunicu igala i na njeno mjesto dvokomponentnim ljepilom pričvrstiti udice širine luka koliki je bio promjer krunice.

Za uspjeh u lovu hobotnica nije od osobite važnosti dekor i boja varalice. Ipak, malo koji ribolovac ne zna da hobotnicu najviše privlači bijela boja, a iskusni hobotničari preporučuju upotrebu varalica žutih, narančastih, ružičastih, srebrnastih i prirodnih dekora. Najbolje je imati više raznobojnih i probom utvrditi koja je trenutačno najučinkovitija, ovisno o svjetlosnim uvjetima. No, bez obzira na njih, hobotnice se najbolje love svjetlucavim mamcima. Zato ih je najbolje loviti varalicama metalizirane površine, fluoroscentnog tijela ili tijela prekrivenog „šljokicama“, platnom u kome ima što više „lame“, metalnih niti. U nedostatku takvih, varalici se može dodati svijetleća ampula, svjetlucava samoljepljiva traka ili fosforoscentni premaz. Dovoljno je sa svake strane varalice premazom nacrtati tri-četiri točke ili kratke crte. Tako poboljšane varalice osobito su učinkovite noću.

Osim riba, rekreativni i sportski ribolovci na moru love naravno i glavonošce. Štoviše, neki love isključivo njih. To čine tijekom cijele godine, ali s promjenjivim uspjehom. Od Svih Svetih do maškara, kao što kaže narodna poslovica, najuspješnije se love olignji. Zatim početkom proljeća na red dolaze sipe, a kad se i one zbog visokih temperatura poput lignji odmaknu od obale, od početka svibnja do kraja studenog s obale i uz nju se od svih glavonožaca najbolje love najkrupniji - hobotnice.

Hobotnice je lakše loviti nego olignje i sipe jer napadaju sve što se iole mrda osim, tko zna zašto - trpa! Zato se alati za njihov lov mogu načiniti praktično od bilo čega i „na milijun“ načina. Nekada se uglavnom lovila na prirodne mamce, ribu ili raka vezane za strunu, ali danas se uglavnom koriste varalice. Ima ih raznih konstrukcija i oblika. Neke su namijenjene isključivo lovu hobotnica, ali se kao i za lov sipe najviše koriste lignjarići, varalice namijenjene lovu oliganja.

Lignjarić mora biti plivajući ili sporo tonući kako ne bi plovio s podignutim zadnjim dijelom i tako što manje zapinjao za dno, jer se hobotnice love na samom dnu. A da bi lignjarić dospio i zadržao se na dnu treba ga dodatno opteretiti. Dovoljno ga je zavezati na kraj strune zajedno s dodatnom olovnicom. Lignjarić treba biti što veći, barem broj 3.0. Njihova težina se u pravilu kreće između 25 i 30 grama, pa da bi se s njima kompletirani pribor držao dna, ali i lako podizao s njega, ovisno o njihovoj plovnosti, lignjariće je najčešće dovoljno dodatno opteretit olovnicom teškom 10 do 30 grama.

Varalica i olovnica mogu se direktno postaviti na osnovnu strunu. Ako je najlonska, treba imati promjer od oko pola milimetra. Ne samo zbog snage i moguće velike težine lovine, nego i zato da se ne bi morala često mijenjati zbog oštećenja koja nastaju radi stalnog struganja o dno tijekom lova. Umjesto strune puno je bolje koristiti konop za krpanje mreža i to onaj plutajući. On ne samo što neće strugati po dnu nego ni zapinjati za manje prepreke na njemu. Najboljim se pokazao onaj promjera dva milimetra.

Lov hobotnice lignjarićima s obale obavlja na vrlo jednostavan, način poznat kao lov „na matu“. S obale se pribor odbacuje 35 do 40 metara, odnosno na dubinu od 10 do 25 m. Potom se polako povlači, brzinom od jednog zamaha ruke svakih dvije sekunde. Istim se putem alat provuče dva, tri puta, pa još toliko i manje ili više lijevo i desno. Onda se treba pomjeriti u stranu za 20-tak metara i postupak ponavljati sve dok se ne pretraži cijelo lovno područje.

Kada se osjeti snažno otežanje pribora, ti je znak da se hobotnica bacila na njega. Ne treba žuriti s izvlačenjem, ali ni popuštati. No, treba biti oprezan kad se plijen dovuče u manje od pola metra mora. Naime, ako pusti plijen, hobotnica to čini u plićaku. Zato je treba čim prije prihvatiti rukom, brankarelom ili ostima. Ako prije toga spade, kao i sipu, treba je ponovo potražiti u užoj zoni bijega jer hobotnica ima iznimno kratko pamćenje pa će se i po pet puta u kratkom periodu ponovo baciti na udice s kojih je spala!

Lovinu treba pažljivo prihvatiti i premjeriti jer je dozvoljena minimalna lovna težina hobotnice jedan kilogram, koliko teži 70 do 80 centimetara duga hobotnica. Ako je ne treba pustiti, hobotnicu je najbolje usmrtiti što prije, najlakše ubodom noža ili šila između očiju. Manje zbog opasnog joj „kljuna“ nalik papiginom, kojim može neugodno ubosti, a više zbog mogućnosti dugog preživljavanja izvan vode i izvanredne sposobnosti pronalaženja najkraćeg puta do mora.

Nadživjele su dinosaure, razmišljaju krakovima, emotivne su i mogu naučiti gotovo sve što im se pokaže. Vijest o otvaranju prve farme hobotnica potaknula je nedavno prosvjede diljem svijeta. Više od 75 svjetskih organizacija za zaštitu i prava životinja prošle je nedjelje u brojnim svjetskim gradovima prosvjedovalo protiv otvaranja prve svjetske farme hobotnica u Španjolskoj.

Zgroženi su i znanstvenici koji poručuju da se ova bića ne bi smjela komercijalno uzgajati za hranu. Tim stručnjaka proučio je više od 300 znanstvenih studija koje potvrđuju da hobotnice pokazuju emocije, od radosti i uzbuđenja do tuge i boli. To potvrđuje također instruktor ronjenja i istraživač Velimir Vrzić koji je jednom zgodom svjedočio čudesnom prizoru - ugledao je vršu s četiri zarobljene hobotnice dok je peta bila slobodna i dvama krakovima se dodirivala s jednom unutra. „Taj dirljivi prizor dokaz je njihove inteligencije“, drži.

Ova nevjerojatno prilagodljiva bića uspjela su preživjeti stotinama milijuna godina u oceanima punim predatora. Njihove prilagodbe na okolinu hitrije su nego u bilo koje druge životinje, promjena kamuflaže događa se brže od najbržeg treptaja oka. U sat vremena jedan je istraživač izbrojao čak 177 prilagodbi.

„Dimenzije i građa mozga hobotnice relativno sliči ljudskom“, kaže Marko Miliša, izvanredni profesor na PMF-u u Zagrebu koji studente poučava o beskralježnjacima.

Međutim, cijelo hobotničino tijelo isprepleteno je neuronima i većina ih se nalazi u krakovima, ne u mozgu. Krakovima razmišlja, njima osjeća okus i miris pa je sposobna iznimno brzo analizirati okolicu i shodno tome munjevito reagirati. Znanstvenici vjeruju da za gledanje ne koristi samo oči već cijelu kožu.

Iako uglavnom živi samo godinu-dvije može se podičiti sposobnošću planiranja. Poput sisavaca, primjerice, plijen zna spremiti 'za poslije'.

„Vrlo je zagonetno kako i kada je to naučila“, rekao je Hini Miliša koji smatra da takvo ponašanje hobotnicama nije urođeno.

Hranu ponekad skriva u ljuske ili rupe koje zatvara kamenjem. Donedavno se mislilo da takva ponašanja mogu demonstrirati samo ljudi, neki primati i određene vrste ptica. Zna, osim toga, odvrnuti čep na boci ili otvoriti kutiju kako bi došla do hrane. Izvrsna je također u testovima memorije. Može raspoznati različite ljude, čak kada su jednako odjeveni.

Zaigrane su i vrlo znatiželjne, no nisu društvene pa je nejasno zašto i kako im se inteligencija toliko razvila. Stručnjaci naime smatraju da upravo socijalizacija potiče njezin razvoj. Proučavajući hobotnice, čini se da je u tom pogledu ipak presudna borba za preživljavanje.

„Njihova inteligencija usporediva je s onom u kitova. Teško da bi našli organizam, pogotovo u beskralježnjaka, koji je sličniji našoj vrsti“, navodi Miliša.

Neobično je, ističe, da su ove životinje toliko udaljene od ljudi na evolucijskom stablu razvile tako kompleksna ponašanja. Dodaje da visoka razina inteligencije inače ima smisla kod vrsta s duljim životnim vijekom što cijelu priču čini još nelogičnijom. Fascinantna je i njihova briga za potomstvo. Kod nekih vrsta, ženke danonoćno štite oplođena jaja za vrijeme čega se manje ili više iscrpe, ponekad i ugibaju od gladi.

Lakoća kojima ih ljudi mogu uloviti čini se apsurdnom. Naime, na stjenovitim plažama mogu se vidjeti kupači kako ih rukom vade iz mora što je moguće objasniti time da se ne boje jer se radi o vršnim predatorima, ali i njihovom znatiželjom.

Istraživač Vrzić smatra da je krivolov poguban za brojnost morskih organizama. Kaže da se ne radi o “nonićima koji bace vršu da ulove dvije kile ribe za objed“. Radi se o ozbiljnom kriminalu pojedinaca koji od prodaje ilegalnog ulova na crnom tržištu jako dobro žive, upozorava.

Nelojalnu konkurenciju želi suzbiti i EU upozoravajući da je ilegalni ribolov ozbiljna prijetnja registriranim ribarima, održivosti i bioraznolikosti. Stoga u skladu s ciljevima Zelenog plana i Strategije biološke raznolikosti Europski parlament i Komisija rade na jačanju zaštite morskih ekosustava.

"Nelegalnim izlovom morskih organizama životinje se masakriraju", upozorava Vrzić.

"Nemojmo raditi okolišu ono što ne bi htjeli da se radi nama“, poručuje. Međutim, ne vidi kako tom problemu stati na kraj jer bi “za učinkovito nadgledanje podmorja trebalo tisuće ronioca“.

Kako bi doskočili problemu, eurozasupnici su sukladno EU strategiji Od polja do stola u 2021. zatražili osiguranje sljedivosti proizvoda ribarstva i akvakulture u cijelom prehrambenom lancu. EP ustraje na tome da potrošači znaju kada, gdje i kako su ulovljeni proizvodi koje kupuju.

Hobotnice žive u svim morima svijeta i u najraznolikijim staništima. Miliša ne strahuje za njihov opstanak jer su “postojale prije dinosaura i još uvijek su tu“. U Jadranu je najzastupljenija obična hobotnica težine oko dva kilograma koja poživi godinu do dvije. Najveće su pacifičke, poznatije kao divovske, koje mogu težiti do 50 kilograma. Žive nešto duže, u akvarijima čak i do pet godina.

Miliša je ispripovijedao zgodu o Amerikancima i ulovljenim divovskim hobotnicama. Nisu ih imali kamo smjestiti pa su završile s morskim psima. Sljedeće jutro u akvariju su našli samo hobotnice.

Ogromne ili sasvim male, zapanjujuće pokretljive, majstori kamuflaže, iznimno inteligentne, fantastične i bizarne – hobotnice nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, napose znanstvenike. Oni su, shodno tome, osudili planove španjolske tvrtke nazvavši ih etički i ekološki neopravdanim.

Znanstvenici su uvjereni da je "humani" uzgoj hobotnica nemoguć, stoga su pokrenuli kampanju "Suosjećanje u svjetskoj poljoprivredi".

U sklopu inicijative poslali su otvorena pisma svjetskim vladama, među kojima i Španjolskoj, s ciljem zabrane komercijalnog uzgoja.

(Hina)

Tijekom proljeća većina jadranskih udičara lovi sipe. Potežući varalicu blizu dna pritom ponekad umjesto sipe prevare hobotnicu, u pravilu znatno krupniju od onih koje se love u ostalim dijelovima godine. Razlog tome je to što se velike, spolno zrele hobotnice potkraj zime i početkom proljeća približavaju obali zbog parenja te tu ostaju još neko vrijeme.

Ostvaruju se i ulovi hobotnica preko 5 kg težine, dok je u priobalju tijekom ljeta i jeseni teško uloviti hobotnicu veću od kilograma. Ulovi se ostvaruju u dosta uskom priobalnom području jer se sada u pravilu hobotnice zadržavaju na dubinama od 20 do 2 metra. Ponekad priđu i bliže pa ih je moguće vidjeti s obale jer su u ovom periodu radije nego u ostatku godine zadržavaju van skloništa, uz neki kamen, čak i na velikim gromadama.

Zbog svega toga, jasno je da u proljeće osim sipe dobro loviti i hobotnice, ciljano ili usput u sipolovu. Preduvjet uspjehu je da se lovi u moru čija je temperatura barem 14 stupnjeva, jer hobotnice ne podnosi hladnoću kao sipa. S iznimkom okoliša ušća Neretve, u pravilu, priobalje Dubrovačko - neretvanske županije toliko se zagrije do kraja ožujka.

Osim hladnog mora, hobotnica ne voli ni područja na udaru vjetrova. Voli hridinasta dna prošarana poljima pijeska te je tu najviše treba i tražiti, ali se zadržava i na pješčanim ravnice prošarane hrpicama kamenja i poljima trave. Na takvim terenima se nastanjuje i u odbačeene stvari poput raznih posuda, automobilskih guma... Tamo ih ima manje, ali ih je lakše naći zbog manjeg broja zaklona koje treba obići.

Iako se hobotnica lovi i noću, najbolji uvjeti su oblačno vrijeme, mutno, prevrnuto more poslije jakoga juga, jutarnji i večernji sati. Može se loviti i po suncu te u bistrom moru, ali u kakvoj sjeni i na većoj dubini te u manjem broju. Bez obzira na dubinu, lov je u pravilu najučinkovitiji na prijelazu kamenitog u mekano dno te neposredno oko kamenja i ostalih skrovišta na pjeskovitom dnu.

Poput sipe, hobotnica se može loviti bacanjem i privlačenjem varalice s obale i iz usidrenog plovila te bulentinom iz plovila koje nosi kurenat, vjetar ili se lagano pogoni veslima. Također, kao i ostalim dijelovima godine, proljetni lov krupnijih hobotnica može se obavljati istim varalicama i priborom kompletiranim kao za sipolov, ali je puno uspješniji posebno pravljenim alatima za ciljani lov hobotnica.

Takvih alata je dosta, poput ovog na slici koju nam je poslao naš stalni čitatelj Pajo Parlov iz Herceg Novog.

- Našao sam ga u muljevitom dnu u kojem je očito dugo bio jer mi je trebalo puno vremena i truda da ga očistim od debelog sloja mulja, kamenca, trave i ostalih obraslina. Nalikuje na košaricu na kojoj su s vanjske strane udice. Dug je 215 i široku 30 mm, izrađen je od pocinčane žice debljine 2 mm i na jednom kraju ima stožasti uteg. - opisao je Parlov ovaj alat poznat pod talijanskim imenom polpara.

Neki su ga nazivali i košarica jer izgleda poput nje. Koristi se za lov hobotnica uz pomoć srdele, gavuna, širuna ili koje druge ribice - mamca, smještene u košaricu. Polako se poteže po dnu iz plovila ili s obale. Pritom alat tetura i poskakuje iritirajući hobotnice koje u zasjedi čekaju ili tragaju za plijenom.

Kod nas je ovaj alat bio u upotrebi do '60. -tih godina prošlog stoljeća, kad su ga istisnuli industrijski izrađeni alati - „saonice“. U Italiji je još u masovnoj upotrebi jer je učinkovit barem kao saonice, od kojih manje zapinje, a lakše se oslobađa zagrljaja dna, a lako se može i vlastiručno izraditi.

Na kraju, a li vrlo važno! Zakonom je zabranjeno loviti hobotnice lakše od jednog kilograma.