Prikazujem sadržaj po oznakama: cipli

Sve ribe su više ili manje kvalitetni mamci. Među brojnim kod nas neopravdano zapostavljenim mamcima značajno mjesto pripada cipolima unatoč tome što te ribe imaju sve osobine kvalitetnih mamaca. Primjerice, jedu ih brojne ribe, čak i one kojima cipoli nisu uobičajena hrana. Nadjenuti dugo žive, dobro se drže na udici... Uz sve to, vrlo su brojni i relativno lako se love, čak i udicom, suprotno raširenom mišljenju.

Komadima cipola ometcem i bulentinom mogu se loviti praktično sve ribe. Fileti, trake od kože cipola pak odlični su mamci za lov pendulom svih manjih i srednjih grabljivica, od širuna, iglice i ukjate, koja posebno žestoko napada taj mamac, do kralja priobalja, smuduta.

Filet za tu namjenu treba izrezati tako da na njemu ostane tanki sloj mesa i što više krljušti.

Cipoli, osobito živi, kao mamci najviše dolaze do izražaja u lovu srednjih i najkrupnijih grabljivica sporim povlačenjem, puštanjem s obale ili s plovila u struju mora. Brojni su razlozi za to. Prvi je razlog što ih smudut, zubatac, pagar i sve tune naprosto obožavaju. Orhanu i lici nisu osobito dragi, a kijerne ih jedu samo kad su gladne.

Osim što su slasni obroci većini grabljivica, cipole kao mamce krasi još nekoliko osobina. Najvažnija je njihova iznimna izdržljivost. Ne samo što odlično podnose i naglo povećanje temperature mora te pad koncentracije kisika i soli u moru, zbog čega ih je do mamčenja lako i dugo moguće održati živim i vitalnim, nego podjednako dobro podnose nadijevanje, zbog čega dugo ostaju živi i vitalni na udicama.

Dobra osobina cipola je što nad tamnim golim ili travnatim dnom njihove krljušti svjetlucanjem mame grabljivice, osobito kad su živi, pokretni. A u lovu spomenutih grabljivica, koje se love pri dnu, cipoli su stalno u pokretu jer kao ribe pretežito površinskih slojeva mora stalno se pokušavaju podići poviše dna.

Živi cipli su se na našoj obali nekada koristili samo za lov zubaca i orhana čekanjem, teškim ometcem. Danas se puno češće s kraja njima love smuduti, jer mu je, uz jegulju, cipol najomiljenija i najčešća hrana. Za njegov lov se najčešće koriste mali, 70 do 110 milimetara dugi cipoli nadjenut na jednu udicu.

Nekad se cipole najčešće mamčilo kroz čeljusti ili samo usnice. Tako se ribicama nanose najmanje ozljede i omogućava nesmetano kretanje. Najbolje je udicu zabosti tako da ona prvo prođe kroz gornji pa donji dio nosa. Prednost takvog nadijevanja je u tome što se mamac bolje drži na udici, a grabljivica se bolje zakači na vrh udice koji više viri iz mamca.

Puno bolju pokretljivost, što je važno u lovu lukavog smuduta, ima cipol nadjenut iza leđne peraje, a najsigurniji ulov se ostvaruje ako se pomoću igle za mamčenje privez provuče neposredno ispod kože leđa, od glave do malo ispred zadnjeg leđnog peraja. Nakon što se oko korijena repa cipola njim načini omča, privez se vezuje za ostatak pribora.

Krupnije cipole, koji su pogodniji za lov zubaca i orhana, bolje je mamčiti s dvije udice. Prednju, onu na kraju priveza treba kačiti za usne, a stražnju između leđnih peraja. S dvije se udice, zabodene na već spomenuta mjesta, ali obrnutim rasporedom, nadijevaju i cipoli za lov pendulom. Za takav lov druga udica mora biti klizna, kako bi struna tijekom potezanja bila zategnuta. Na posve isti način, može se s dvije udice nadijevati i cipol namijenjen ribolov puštanjem u struju mora, ali je puno bolje za takav lov obje udice zabosti u leđa mamca.

U lovu tuna, pasa i ostalih krupnih grabljivica brzom pendulom i puštanjem u kurenat, cipole - mamce je dobro dodatno pričvrstiti i plastičnim vezicama za pričvršćivanje električnih kabela, koje su neusporedivo lakše za rukovanje, a i znatno bolje drže mamac nego žica, konci i razne strune koje su se nekada za to koristile. Zbog njihove iznimne snage na živu ribicu dovoljno je postaviti samo jednu vezicu i to što tanju kako bi što manje sputavala slobodu kretanja mamca. Zbog istog razloga, nakon stezanja posve treba otkloniti višak vezice, najbolje odsijecanjem pomoću škara. Vezicu je najbolje provlačiti kroz gornji dio očnih šupljina i ispod nje kačiti udicu. Prednji kraj vezice treba odrezati ukoso, kako bi pri provlačenju što manje ranjavao mamac. Kad se lovi krupnim uginulim ciplom ili kojom drugom ribom, bolje je koristiti dvije vezice.

Ugodno vrijeme, koje će prema prognozama još dugo potrajati, pruža mogućnost uspješnog i ugodnog udičarenja, osobito s obale. Po utihi, koje u ovo doba godine mogu trajati satima, najbolje je loviti plovkom. Tijekom dana, noću po mjesečini, ali i po mraku u zoni obalne rasvjete najbolje će se loviti cipoli, osobito štapom i rolom.

Kad se lovi unutar luka i lučica najprikladniji su „bolognese“ i „match“, štapovi dužine do 6 m, ali je bolje koristiti nešto kraće, između 4 i 5 m. Na njima treba biti lagana i brza rola. Za lov u dubljem, osobito s vanjske strane lukobrana gdje dno naglo ponire, puno je bolji „direktaš“, štap bez provodnika strune. On treba biti dugačak 6, 7 ili 8 metara, ali se mogu rabiti i duži. Da bi se mogao držati stalno u ruci, štap mora biti što lakši. Na direktaša se postavlja vrlo malo strune. Osnovna i završnjak smiju biti dugi najviše koliko i štap, ali je bolje da su kraći od njega. Ne više od jednog metra. Zbog velike osjetljivosti takvog štapa i struna na njemu mora biti manje nosivosti. I najteže cipole u stanju je savladati osnovna struna od kvalitetnog najlona promjera 0,16 mm.

Završnjak za lov cipola može biti s jednom udicom na kraju ili dvije vezane za dva priveza spojena na kraj osnovnu strunu. Dužina im mora biti različita, od dva do tri pedlja. Završnjak s jednom udicom teže zapinje pa mu treba dati prednost u lovu tamo gdje ima puno prepreka ispod površine mora. Završnjakom s dvije udice može se loviti različitim mamcima, barem dok se ne utvrdi koji je trenutačno učinkovitiji. Ma kako izgledao, završnjak je nužno potrebno praviti od kvalitetnog najlona, još bolje „FC“ strune, promjera 0,08 do 0,14 mm, tanji u bistrom moru i po sunčanom vremenu.

Osim strune, i udica mora biti što tanje udice, zato što cipol ima iznimno mekane usne kojima se najčešće zakači. Zbog toga što cipol ne guta mamac i ima mala usta, udica treba biti kratka i relativno mala. I za lov krupnih dovoljne su one širine luka 4 do 7 mm. Najbolje je rabiti udice oblika „Crystal“ i „Aberdeen“.

Direktašem se može i bez, ali s plovko je lov lakši, dok je „bolognese“ i „match“ praktično nemoguće loviti bez njega. Okrugli je najprimjereniji kad se lovi na malim dubinama i po valovitom moru. Vretenasti plovak je najprikladniji za lov u dubokom i posve mirnom moru, a jajoliki je plovak najprimjereniji lovu bliže površini i po nemirnom moru. Dovoljni su plovci nosivosti 3 do 5 i vlastite težine 1,5 do 2 grama.

Kako bi stajao okomito i što prije potonuo do ili blizu dna gdje su cipoli pribor treba biti opterećen, najviše s 2 ili 2,5 grama grama olova. Najbolje s više sitnih olovnica. Njihova težina, oblik i raspored ovisi o raspoloženju riba za ishranu. Ako cipoli lijeno čekaju na dnu, opterećenje treba činiti jedna ovalna i nekoliko ispod nje raspoređenih rascjepnih okruglih olovnica. Ako, pak, cipol krene k mamcu i uzima ga na pola dna, ne treba stavljati ovalnu, nego samo rascjepne olovnice raspoređene na nešto većem razmaku.

Od ješkI se u lovu cipola mogu koristiti mesne i biljne, često s poprilično podjednakim uspjehom. Od mesnih najlovnija su crijeva srđele pa fileti od srđele, gire, modraka i bukve. Od biljnih se mogu koristiti razne pastele na bazi brašna, oplemenjene uglavnom sirnim ili ribljim aromama, pri čemu je najlovnija i najzastupljenija ješka oduvijek običan bijeli kruh.

Naravno, u skladu s mamcima mora biti i abruma, bez koje je kvalitetan lov cipola praktički nezamisliv. Brojne su recepture abruma za cipole, no pogriješiti se ne može sa starim kruhom koji prije abrumavanja valja dobro natopiti.

Za cipole koji se drže dna treba formirati teže kugle pomiješane s pijeskom koji će ih odvući do dna gdje će se polako raspadati. Problem s tvrdim kuglama koje plasiramo na dno leži u činjenici da će se cipoli u kratkom vremenu nakon što ih pronađu do sita najesti, nakon čega im ješka više neće biti zanimljiva. Stoga je kao vezivo idealno koristiti nemirisni pijesak za kućne ljubimce s kojim se lako formiraju teške kugle koje mogu biti siromašne kalorijama, a bogate aromom. Za površinske vrste je najpraktičnije koristiti gotovo tekući abrum koji će se na površini rasplinuti u oblak sitnih čestica koje neće nahraniti već samo razdražiti ribu.

Ribolov treba početi spuštanjem mamca na dno, pa njegovim postupnim dizanjem, sve dok ne zagrize prva riba. Tad treba fiksirati plovak da udice drži na toj dubini. Dogodi li se da cipol skine mamac, a plovak to ne signalizira, treba smanjiti opterećenje pribora ili zamijeniti plovak osjetljivijim.

Svo vrijeme lova ribolovac mora biti što nevidljiviji za oprezne cipole. Plijen je najbolje iz mora izvlačiti mrežnom prihvatnicom, a skliske ribe je iz njih najbolje vaditi rukom obmotanom krpom. Na kraju, lovinu obvezno treba izmjeriti i ako je kraća od 16 cm, odnosno 20 ako se radi o batašu, vratiti u more.