Prikazujem sadržaj po oznakama: cipal

Sve ribe su više ili manje kvalitetni mamci. Među brojnim kod nas neopravdano zapostavljenim mamcima značajno mjesto pripada cipolima unatoč tome što te ribe imaju sve osobine kvalitetnih mamaca. Primjerice, jedu ih brojne ribe, čak i one kojima cipoli nisu uobičajena hrana. Nadjenuti dugo žive, dobro se drže na udici... Uz sve to, vrlo su brojni i relativno lako se love, čak i udicom, suprotno raširenom mišljenju.

Komadima cipola ometcem i bulentinom mogu se loviti praktično sve ribe. Fileti, trake od kože cipola pak odlični su mamci za lov pendulom svih manjih i srednjih grabljivica, od širuna, iglice i ukjate, koja posebno žestoko napada taj mamac, do kralja priobalja, smuduta.

Filet za tu namjenu treba izrezati tako da na njemu ostane tanki sloj mesa i što više krljušti.

Cipoli, osobito živi, kao mamci najviše dolaze do izražaja u lovu srednjih i najkrupnijih grabljivica sporim povlačenjem, puštanjem s obale ili s plovila u struju mora. Brojni su razlozi za to. Prvi je razlog što ih smudut, zubatac, pagar i sve tune naprosto obožavaju. Orhanu i lici nisu osobito dragi, a kijerne ih jedu samo kad su gladne.

Osim što su slasni obroci većini grabljivica, cipole kao mamce krasi još nekoliko osobina. Najvažnija je njihova iznimna izdržljivost. Ne samo što odlično podnose i naglo povećanje temperature mora te pad koncentracije kisika i soli u moru, zbog čega ih je do mamčenja lako i dugo moguće održati živim i vitalnim, nego podjednako dobro podnose nadijevanje, zbog čega dugo ostaju živi i vitalni na udicama.

Dobra osobina cipola je što nad tamnim golim ili travnatim dnom njihove krljušti svjetlucanjem mame grabljivice, osobito kad su živi, pokretni. A u lovu spomenutih grabljivica, koje se love pri dnu, cipoli su stalno u pokretu jer kao ribe pretežito površinskih slojeva mora stalno se pokušavaju podići poviše dna.

Živi cipli su se na našoj obali nekada koristili samo za lov zubaca i orhana čekanjem, teškim ometcem. Danas se puno češće s kraja njima love smuduti, jer mu je, uz jegulju, cipol najomiljenija i najčešća hrana. Za njegov lov se najčešće koriste mali, 70 do 110 milimetara dugi cipoli nadjenut na jednu udicu.

Nekad se cipole najčešće mamčilo kroz čeljusti ili samo usnice. Tako se ribicama nanose najmanje ozljede i omogućava nesmetano kretanje. Najbolje je udicu zabosti tako da ona prvo prođe kroz gornji pa donji dio nosa. Prednost takvog nadijevanja je u tome što se mamac bolje drži na udici, a grabljivica se bolje zakači na vrh udice koji više viri iz mamca.

Puno bolju pokretljivost, što je važno u lovu lukavog smuduta, ima cipol nadjenut iza leđne peraje, a najsigurniji ulov se ostvaruje ako se pomoću igle za mamčenje privez provuče neposredno ispod kože leđa, od glave do malo ispred zadnjeg leđnog peraja. Nakon što se oko korijena repa cipola njim načini omča, privez se vezuje za ostatak pribora.

Krupnije cipole, koji su pogodniji za lov zubaca i orhana, bolje je mamčiti s dvije udice. Prednju, onu na kraju priveza treba kačiti za usne, a stražnju između leđnih peraja. S dvije se udice, zabodene na već spomenuta mjesta, ali obrnutim rasporedom, nadijevaju i cipoli za lov pendulom. Za takav lov druga udica mora biti klizna, kako bi struna tijekom potezanja bila zategnuta. Na posve isti način, može se s dvije udice nadijevati i cipol namijenjen ribolov puštanjem u struju mora, ali je puno bolje za takav lov obje udice zabosti u leđa mamca.

U lovu tuna, pasa i ostalih krupnih grabljivica brzom pendulom i puštanjem u kurenat, cipole - mamce je dobro dodatno pričvrstiti i plastičnim vezicama za pričvršćivanje električnih kabela, koje su neusporedivo lakše za rukovanje, a i znatno bolje drže mamac nego žica, konci i razne strune koje su se nekada za to koristile. Zbog njihove iznimne snage na živu ribicu dovoljno je postaviti samo jednu vezicu i to što tanju kako bi što manje sputavala slobodu kretanja mamca. Zbog istog razloga, nakon stezanja posve treba otkloniti višak vezice, najbolje odsijecanjem pomoću škara. Vezicu je najbolje provlačiti kroz gornji dio očnih šupljina i ispod nje kačiti udicu. Prednji kraj vezice treba odrezati ukoso, kako bi pri provlačenju što manje ranjavao mamac. Kad se lovi krupnim uginulim ciplom ili kojom drugom ribom, bolje je koristiti dvije vezice.

U ovo doba godine luke i lučice su najprikladnije pozicije za ugodno udičarenje s obale. Osim svaštarskog, o čemu smo pisali prije tjedan dana, na tim pozicijama se isplati i ciljani lov pojedinih riba, ponajprije cipola, koji su najbrojniji i najgladniji stanovnici tih područja. Uz sve to, baš u lukama i lučicama se love najkrupniji cipoli.

Cipoli su veoma nepovjerljivi što ih čini jednim od najtežih protivnika, ne samo u lukama i lučicama. Zato ih udičari pokušavaju nadmudriti svim poznatim tehnikama udičarenja. Najčešće korištena, ne samo u lukama i lučicama su lov „na pola dna“ sa štapom i plovkom. No, kad se žele loviti veći primjerci prikladniji je lov na dnu na terenima dubine barem 3 do 4 metra.

Preduvjet uspjehu u udičarenju cipola, osim u lovu potezanjem, je - primamljivanje. Njime se u ribolovnu zonu privlače i zadržavaju te ribe sklone lutanju. Količina primame dovoljna za jedan dan varira od 2 do 3 kilograma. Osim primame, i mamac je najbolje praviti od kruha, ali bez kore.

Cipola je najbolje loviti pomoću plovka. Ne preporuča se teži od 3 grama, s obzirom na to da je njegova idealna težina 1,5 grama. Ribolov na pozicijama dubokim do pet metara najbolje je obavljati fiksnim, dok je u dubljem moru bolje loviti s kliznim plovkom.

Ma kako izgledalo lagano, dodatno opterećenje mora biti postavljeno na više mjesta kako bi završnjak, zapravo privez, stajao što okomitije. U pravilu, najteža olovnica treba biti najbliža plovku, ovalnog oblika, klizna ili fiksna. Ispod nje se postavljaju fiksne „split“, rascijepane loptaste olovnice veličine 2 ili 2,5, njih 5 do 7, na međusobno jednakim rastojanjima i ne bliže od 30 cm i ne dalje od 1 do 1,5 m od udice.

Osnovna struna treba biti promjera 0,12 do 0,16 mm, a završnjak promjera 0,8 do 0,12, najviše 0,14 mm. Na kraju završnjak, može biti jedna udica, ali i spoj dva priveza dužine 30 i 50 cm s dvije udice.

Loviti je najbolje kalamoćom, „direktašem“ dužine do 8 ili štapom tipa „bolognese“ dužine do 6 metara.

U lovu lučkih cipola od opreme dobro je imati i mrežnu prihvatnicu, obvezno s dugom drškom, kojom se u kombinaciji sa štapom cipoli najlakše izvlače. Dobrodošla je i udobnu stolicu smještenu na rub rive, jer lov na cipole zahtijeva dosta vremena, koncentracije i strpljenja. Veoma je važan i izgled morskog dna na kojem se namjerava loviti, budući da se cipol obično zadržava na dnu rujući ga u potrazi za hranom i ne brinući se o tome što se nudi na gornjim razinama. Zato je dobro koristiti sondu za mjerenje dubine, a plovak podesiti tako da mamac drži 10 do 15 cm poviše dna. Tijekom cjelodnevnog ribolova sondiranje i podešavanje položaja plovka treba obaviti dva do tri puta zbog plime i oseke.

Prije mamca u lovnu zonu prvo treba baciti primamu, za lov na dnu obvezno toliko kompaktnu da se ne raspadne prije nego što potone.

Obzirom na činjenicu da je cipol oprezan, ali i znatiželjan, odnosno da najčešće mamac trlja usnama ili ga pomiče repom prije nego što ga kuša, na početne, lagane pokrete plovka ne treba reagirati nego procijeniti kada je nakon tih testova uzeo mamac. No, neiskusnim i onima u nedoumici najbolje je reagirati poslije prvih signala jer cipol, čim osjeti i najmanji otpor, ispljune mamac i pobjegne.

Nakon što se zakači cipol će pokušat ostati na dnu, što treba spriječiti odlučnim, ali odmjerenim potezanjem.  Kod većih primjeraka, koji mogu težiti i preko 2 kilograma, ta operacija zahtijeva vrijeme i pažnju. Kad ustima dopre do površine, vrijeme je za upotrebu mrežne prihvatnice.

Nakon ulova, osobito poslije duže borbe, neophodno je primamljivanjem privući razbježalo jato.

Za cipole, kao i za ostale lučke ili priobalne ribe, najbolji sati ribolova podudaraju se s vremenom plime jer u njeno vrijeme ribe prilaze najbliže obali i najintenzivnije se hrane.