Prikazujem sadržaj po oznakama: bulentin

Rujan je najprikladniji mjesec za udičarenje na moru, a zbog globalnog zatopljenja to je sve više i listopad. U to doba godine temperature zraka su ugodne, vremenski uvjeti pogodni, a većina riba dobro je raspoložena za ishranu. No, obalno je more još uvijek previše toplo nekim ribama pa najizdašniji ulov moguće ostvariti na pučini ili barem dalje od kopna.

U dubljem moru većina rekreativnih ribolovaca lovi pendulom, što je dugotrajno proces s vrlo neizvjesnim završetkom. Manje kockarski raspoloženi radije love bulentinom jer se on može spustiti i tamo gdje ne može pendula. Osim toga, bulentinom se mogu uspješno loviti razne vrste riba u svako doba dana i noći, ulov je učestao, mamci lako dostupni, pribor jeftin, a ni sve skuplje gorivo se ne troši koliko za pendulu.

Neophodan pribor, osim pouzdanog plovila za ribanje bulentinom daleko od obale, jest onaj srednje ili teške konstrukcije, obvezno što manje rastezljivog najlona, kako bi bio što osjetljiviji, najbolje od nerastezljivih „PE“ višenitki.

Na osnovnu strunu preko đogulina najbolje je postaviti predvez dugačak 1,5 do 3 metra, izrađen od nešto debljeg i rastezljivog najlona. Na njegovom kraju treba biti omča na koju se kopčom postavlja uteg težine 100 do 500 grama, ovisno o dubini na kojoj će se loviti. Poviše utega, najbolje ovalnog oblika, postavljaju se tri priveza (primule) dugački toliko i tako raspoređeni da se međusobno ne zapliću udicama. Promjer priveza može biti kao ili malo manji od promjera predveza, a mogu biti i nejednako debeli, s tim da je onaj najbliži utegu najdeblji. Spojeve predveza i priveza najbolje je izvesti trokrakim vrtilicama (đogulinima).

Što se tiče udica, one mogu biti širine 9 do 16 mm. Na privez najbliži utegu najbolje je postaviti najveću, a na najdalji najmanju. Oblik udice treba odabrati prema očekivanoj vrsti ulova te mamca kojim se lovi. To mogu biti „crystal“, „aberdeen“, „beak“, „live bait“, ali su one oblika „circle“ najbolji odabir jer im najmanje od svih smeta zakašnjela kontra.

Bulentin kompletiran na opisani ili neki drugi način može se montirati na tradicionalno motovilo, ali je zbog moguće velike težine ulova i dužine strune bolje rabiti štap i rolu, stacionarnu ili multiplikator. Stacionarna treba biti brza i veličine barem 50, a multiplikator i najmanji. Bez obzira koja se rola koristila, treba biti montirana na tvrdi štap brze (A ili B) akcije, velike težine bacanja i dužine 210 do 270 cm.

Ovisno o mjestu i vremenu ribolova, koristiti se mogu različiti mamci, ali sarđela je nezamjenjiva. Svježa ili slana, ona je uz velikog morskog crva glavni mamac i nezamjenjiva primama. Za cjelodnevni ribolov potrebno je dva do tri, ponekad i više kilograma srdele, ali poslužiti mogu i gere, inćuni, papaline, kozice, lignje, hobotnice, mušule…

U karte neucrtani i slabo posječeni brakovi najbolje su poste za lov bulentinom na pučini. Kako je takvih pozicija vrlo malo, loviti treba na brakovima 50 do 150 metara pod površinom. Prije sidrenja dobro je proučiti teren ehosonderom. To je važno ne samo za sidrenje nego i ribolov.
Poslije sidrenje u more treba spustiti primamu pa bulentin, najbolje dva. Pritom treba voditi računa da udice budi u mirisnom tragu primame. Najbolje je da udice padnu na padinu, a ne vrh ili samo podnožje podmorske uzvisine.

Osnovnu strunu obvezno treba lagano zategnuti, a ako je more nemirno, a najčešće je takvo, treba balansirati da olovnice ne skaču po dnu. Na svaki trzaj treba što prije reagirati, jer zbog velike dužine strune do štapa ili motovila stigne samo snažno potezanje ribe.

Zbog istog razloga kontra mora biti žestoka. Ulov treba brzo izvlačiti kako bi se riba što prije odvojila od dna, jer će se pokušati zavući u kakvu rupu i tako spasiti. Kad se digne dvadesetak metara, zbog nagle promjene tlaka, plijen će pružati slab otpor. Ako nakon dvadesetak minuta nema ulova ili on vrstom i veličinom nije zadovoljavajući- treba mijenjati poziciju ribolova. Najčešće je dovoljno samo popustiti sidreni konop i pomjeriti se dvadesetak metara dalje.

Iako se bulentinom daleko od obale može uvijek loviti uspješno, uspjeh ipak ovisi mnogim čimbenicima. Idealni uvjeti su slabi južni, jugozapadni vjetar i kurenat iz istoga smjera te vedra noć s barem pola mjeseca na nebu, kao što će biti od 22. rujna do 15. listopada. Ako tlak zraka i plima rastu, tim bolje. U suton će gristi fratri, sarci, pagri, kantori, a kad padne noć zamijenit će ih krupnije ribe poput kijerne, murine, gruja i tabinje. I danju, ali rjeđe, spomenute će ribe gristi, a puno češće kanjac na svim, a pijerka, arbun, manji kantori i škrpine na plićim terenima.

Kada je dva dijela udičarskog pribora potrebno povezati u brzo i lako sastavljivu/rastavljivu vezu, za njihovo spajanje najbolje rješenje je kopča. Da bi tu ulogu uspješno obavila, kopča mora biti jaka i sigurna, lagana za montažu, ali i težinom te oblikom prilagođena priboru kako ne bi negativno utjecala na ponašanje dijelova koje spaja. Većina se tih zahtjeva međusobno isključuju pa zato nema univerzalne kopče, nego puno različitih, više ili manje ograničene namjene.

Teško je nabrojati sve vrste kopči, ali se sve one mogu podijeliti u dvije osnovne skupine. Prvu čine jednodijelne, kopče izrađene savijenjem samo jednog komada žice, a u drugoj, znatno manjoj, su dvodijelne kopče.

Obje skupine kopči mogu se podijeliti prema namjeni. Tako, primjerice, kopče tipa „duo lock“, „lock snap“ i „hook snap“ ne izazivaju „šijavanje“, zanošenje tijekom povlačenja pribora pa se ponajprije rabe na penduli i „spinning“ priborima. Na takve pribore, osim toga, važno je stavljati i što lakše kopče kako one ne bi težinom slabile akciju mamca. Međutim, čak i spomenute kopče mogu omesti rad mamca. Uzrok tome je oblik njihovih krajeva, mjesta gdje se spajaju s ostalim priborom. Naime, krivine krajeva mogu biti raznih oblika. Za montažu predveza, priveza i olovnica, njihov je oblik nevažan, ali je vrlo bitan za montažu varalica, osobito teturavaca. Za to su dobre samo kopče sa simetričnim krajevima, pravilnog trokutastog ili polukružnog oblika. Jedino će takve krivine varalice držati u osi strune. U protivnom, varalici će se poremetiti vibracija i ona će vući u stranu ili čak izvrnuti na bok ili leđa pri bržem povlačenju.

Nosivost je jedna od najvažnijih osobina kopče. Kako ne bi bila najslabija točka pribora, pravilo je da ona mora imati dvostruku nosivost strune na koju je montirana. Na žalost, većina proizvođača ne navodi nosivost svojih kopči nego samo broj, veličinu, a i to po vlastitom kriteriju. Kako bi se dobila informacija o nosivosti, dobro je prije upotrebe jednu kopču iz pakiranja žrtvovati za testiranje. Test se može obaviti s vagom s kukom za vješanje. Međutim, to nije nužno potrebno. Naime, kako žica kopče ne smije biti tanja od strune na koju se postavlja, jer bi se tada ponašala kao nož, poštovanjem toga pravila jasno je da će se rabiti i kopča dovoljne nosivosti, jer je žica uvijek jača od strune iste debljine.

Najrašireniji model kopče na svijetu jest model „inter lock“, poznat i pod imenom „lock snap“. Razlog tome nije kvaliteta nego jednostavnost rukovanja i niska cijena. Riječ je o dvodijelnoj kopči sastavljenoj od ovalno savijene žice zatvorene komadom limene prevlake. Osim male nosivosti s obzirom na veličinu, mana joj je i sklonost k samoootvaranju, posebno podvrste koja nema zavrnute krajeve žice. Međutim, zavrnuti krajevi su česta mjesta zapinjanja strune. Ovakve kopče dopuštaju dobru pokretljivost pribora koji povezuju, osobito modela s nejednako širokim krajevima. Rabe se u lakom ribolovu, za pribore snage do 15 do 20 libri (7 do 9 kg).

Jednostavnija od prethodne jest dvodijelna kopča poznata pod imenom „safeti snap“. Čini je ovalno savijena žica smještena u spljoštenoj pokretnoj cjevčici koja učinkovito zatvara razmak između krajeva žice. Ova je kopča znatno pouzdanija od prethodne pa se rabi za pribore do 30 libri. Zbog potpune simetričnosti odlična je za vezivanje varalica.

Kada umjesto cjevčice ovalno savijenu žicu obujmljuje šuplja olovna kugla, kopča se zove olovna, odnosno „leader snap“. Služi za spajanje strune i varalice koju je potrebno dodatno otežati. Vaerzija takve kopče je „čeburaška“ o kojoj smo detaljno pisali 10. siječnja prošle godine.

Kopče izrađene od samo jednog komada žice neusporedivo su kvalitetnije i čvršće od dvodijelnih. Osim toga, manja im je mogućnost otvaranja kad pribor s kojim su povezane zapne za prepreku. Zato se sve više rabe, a i više ih je vrsta. Evo najčešće rabljenih.

Kopča poznata kao „hook snap”, „fast snap“ i „snap link“ vrlo lako i brzo se otvara i gotovo je simetričnog oblika. Ima srednje dobru nosivost pa se rabi i za srednje teške pribore. Sve više je u upotrebi. Na bulentinu služi za postavljanje olovnice, a na penduli za nošenje varalice i spajanje osnovne strune sa završnjakom.

Kao „duo lock“ i „fastlock“ poznata je kopča s dvostrukim pregibom žice čiji se kukičasti krajevi kače za osnove suprotnih kukica. Veoma je sigurna i, u odnosu na svoje dimenzije, jaka. Koristi se za kompletiranje pribora snage do 150 libri. Mala težina joj omogućava primjenu i na osjetljivim priborima. Lakoća dvostrukog otvaranja i široki lukovi pregiba omogućuju slobodni rad pribora koji povezuje pa je zato ova kopča iznimno pogodna za montažu svih vrsta varalica. Nedostatak joj je što postoji mogućnost zapinjanja strune za njezine kukice.

„Cross lock snap“ nalikuje „duo lock“ kopči, ali joj se kukice kvače jedna uz drugu. To je najčvršća kopča s obzirom na veličinu i težinu. I trajnost joj je vrlo dobra. Zbog svega toga ta je kopča prikladna za većinu kombinacija svih vrsta udičarskih pribora. Osobito je rado postavljaju na najteže sportske alate jer se prave do nosivosti od 200 libri.

Kopča „coast lock“ je pravi šampion izdržljivosti. Asimetričnim oblikom uzrokuje „šijavanje“ pa je radije koriste za stacionarne pribore. Nezamjenjiva je u dubinskom ribolovu. Izrađuje se do nosivosti od 450 libri.

Kasno ljeto i rana jesen idealno su vrijeme za lov krupnih riba daleko od obale. Najbolji ulovi se postižu na brakovima, prirodnim i umjetnim, zatim na ostalim trdim dnima. Na plitkim pozicijama pendulom, a na dubljim priborom koji se u more okomito spušta. Među našim vrhunskim lovcima na najkrupnije ribe osobito je popularna „vertical jigging“ tehnika lova, ali se podjednako dobri ulovi mogu postići i prastarim priborom i tehnikom – bulentinom.

Oba pribora mogu se spustiti u dubine koje se ne mogu dosegnuti ostalim sportskim udičarskim alatima. Osim toga, njima se mogu uspješno loviti sve vrste riba u svako doba dana i noći, ulov je učestao... No, bulentin je jednostavniji i jeftiniji. Uz sve to, za lov krupnih riba njime nije neophodno na pučinu nositi mamce jer se oni tamo mogu uloviti i koristiti živi, kakvi su najbolji.

Ribe - mamce najbolje je loviti sabiki priborom, o kome smo detaljno pisali 12. ožujka. U takvom ribolovu veoma često se dogodi da grmjelicu umjesto sitne proguta koja krupna riba, ponajprije kovač, škrpina, zatim pagar, orhan, kijernja pa i gruj... No, zbog kidanja nedovoljno jakog pribora čak i najspretniji ribolovci gube više od pola tako zakačenih riba. To je navelo mnoge da potraže rješenje tog problema. Za sada, neusporedivo najbolje je lov tehnikom koja je mješavina bulentina i još nekoliko tehnika ribanja okomitim spuštanjem pribora.

Pretpostavka joj je izrada jakog, ali završnjaka sposobnog da privuče i zakači malu ribu – mamac, koju će zatim zajedno s velikom udicom namijenjenoj njoj progutati velika grabljivica.

Osnova za rješenje završnjaka je preuzeta od slatkovodnih ribolovaca šarana. Radi se o posebnom načinu postavljanja mamca poznatom kao - „dlaka“. Mamac se postavlja na malu udicu koja je kratkom strunom vezana za veliku udicu namijenjenu lovu krupne ribe.

Za lov krupnih morskih riba novom tehnikom najboljim se pokazalo manju udicu s grmjelicom, „sabiki“ varalicom, vezati tako da visi ne više od 2 cm ispod velike, kao što je prikazano fotografijom, a to je moguće na dva načina. Prvi je da se privez male, „sabiki“ udice, veže za vezište velike, a drugi je za krivinu velike udice. Umjesto vezati, na krivinu je puno bolje privez male udice spojiti pomoću vrtilice postavljene između dvije gumene perlice.

Mala udice ne treba biti veća od širine luka 6 - 7 mm, može biti oblika „Aberdeen“, ali je bolje koristiti onu oblika „Crystal“. Njen privez je dovoljno izraditi od najlona promjera 0,20 mm. Ovisno o očekivanoj veličini plijena, glavna udica može biti široka 15 do 21 mm, odnosno veličine 1/0 do 5/0. Najbolja je tipa „Circle“ s alkicom za vezivanje, što lakša to bolje, najbolje oznake „Light“.

Osim za lov u olupinama, gdje je zbog velike mogućnosti zapinjanja najbolje s jednim, završnjak se može izraditi s dva ili tri para „dlakom” spojenih udica. Na međusobnim udaljenostima od 35 do 40 cm, velike udice, vrhom prema gore, direktno treba pričvrstiti na osnovu završnjaka izrađenog od najlonske ili „FC“ strune promjera barem 0,50 mm. Ovisno o duljini štapa kojim se lovi, dužina završnjaka treba biti između 180 i 300 cm. Njegov spoj s osnovnom strunom mora biti pomoću kvalitetne vrtilice. Osnovna strunu je, pak, najbolje izraditi od „PE“ višenitke, jer je neophodna struna što manjeg promjera, da je kurenat što manje zanosi, a što smanjuje osjetljivost pribora.

Zbog jakih morskih struja olovnica na kraju završnjaka treba biti dosta teška, ovisno o dubini lova od 50 do 100 ili 200 grama, ponekad i teža. Oblik joj nije osobito važan, ali je najprimjerenija kruškolika, odnosno kapljasta. Kad se pribor opterećuje olovnicom, neposredno uz omču za njeno spajanje treba vezati donju udicu. Međutim, kad se umjesto olovnicom, pribor opterećuje“ inchiku“, „yabai“ ili „kabura“ „vertical jigging“ varalicom, što sistem čini učinkovitijim, donju udicu s dlakom treba vezati oko dva pedlja poviše kraja završnjaka, odnosno varalice.

Hrvatski dio Jadrana plitko je more na kome se pridneni pučinski ribolov obavlja uglavnom na dubinama između 50 i 120 metara. Izvlačiti plijen iz tih dubina bez pomoći štapa i role vrlo je mukotrpan posao. Osim specijalnog za „vertical jigging“, štap može biti za bulentin, barem srednje teški, ali s najtežom klasičnom rolom, veličine barem 6.000, a još bolje čak 10.000. Dužina štapa može biti 240 do 270, čak i 300 cm, dok najspretniji ribolovci mogu koristiti i 400 cm dugi. Bez obzira na njegovu dužinu, akcija štapa mora bit brza. Kad se očekuju kapitalni ulovi, bolje je rješenje lagani ili srednje teški (snage do 20 libri) pendulaški štap s najtežom (veličine 10.000 ili 12.000) klasičnom rolom ili multiplikatorom odgovarajuče snage.

Priborom kompletiranim na opisan način spušta se do malo poviše dna i vrlo, vrlo sporo skosa sve dok se na grmjelicu ne ulovi prva ribica. Dalje skosavanje je suvišno jer će se ulovljena ribica žestoko boriti za slobodu, drmati ostale varalice i svim tim privlačiti pozornost krupnih grabljivica.

Vrnut, širun i lokarda, najbrojniji pendulaški plijen, vrlo uspješno se mogu loviti i bulentinom iz usidrenog ili plovila prepuštenog morskoj struji. Osobito dobro krajem ljeta i tijekom jeseni. Zato je sad pravo vrijeme za takav način njihovog lova, za koje ne treba puno znanja niti opreme. Osim bilo kakvog plovila, dovoljan je i srednje jak bulentin na ometcu. Međutim, puno bolje je loviti suvremenim priborom, štapom i rolom.

Iako se loviti može i s kratkim, onim od samo dva, najbolje je koristiti štap dužine između 3,0 i 4,0 metra. Ako veličina plovila i spretnost ribiča to dopušta, koristiti se može i duži štap, do najviše 5,0 m. Ma koliki, štap obvezno mora biti brze akcije i robusan, ali s iznimno osjetljivim vrhom. Dovoljno je da mu težina bacanja bude 20 do 50 grama, ali se može rabiti i duplo jači štap. Rola, pak, treba biti veličine 20, najviše 30, odnosno kapaciteta 150 metara najlona debljine 0,25 do 0,30 mm, kojih karakteristika treba biti osnovna struna za lov „plavog trija“.

Osnovna struna može biti izrađena i od „PE“ višenitke, jasno iste nosivosti, odnosno debljine 0,12 do 0,16 mm. Međutim, završnjak obvezno treba biti najlonski. Osnova, predvez, mu može biti debljine osnovne strune, ali i priveza- 0,20 do 0,22 mm. Privezi (pjoki) mogu biti i tanji, čak tek 0,16 mm, ako ribe nisu osobito raspoložene za uzimanje mamca. Njihova dužina treba biti tolika da se međusobno ne mogu zakačiti udice. Može ih biti dvije ili tri, a rasporediti ih treba na predvez dužine 100 i 120 cm.

Na kraj završnjaka treba postaviti kruškoliki ili ovalni uteg težine između 5 i 20, najviše 30 grama. Montirati ga treba posrestvom vrtilice s kopčom, kako bi se mogao brzo zamijeniti težim ili lakšim. Na taj se način može podešavati brzina propadanja mamca ovisno o snazi morske struje na mjestu ribolova, odnosno udaljenosti plijena od površine i plovila. Vrtilicu s kopčom dobro je postaviti i na kraj osnovne strune, kako bi se smanjile negativne posljedice uvrtanja pribora koje uzrokuje borbeni plijen. Zbog istog razloga i spojevi primula s predvezom moraju biti pokretni pa ih je najbolje izvesti preko neke od vrtilica, ponajbolje dvorupih perlica.

Kao ni pribor, ni lov „plavog trija“ bulentinom nije kompliciran. Mamci se spuste ili odbace u more. Kad se približe dnu, valja ih vrlo polako podizati odnosno privlačiti. Često će se desiti da mamci prestanu tonuti, što je znak da je jedna od tih riba uzela mamac. Tad počine žestoka borba, često s lošim posljedicama za pribor. Naime, nerijetko se na sve udice istodobno zakače ribe, što i nije loše, ali je loše to što one najčešće „šijavaju“, bježe, na različite strane, a to uglavnom završava gubljenjem plijena i dijelova pribora - udica i pjoka.

Nerijetko se događa i to da tijekom intenzivnog lova ribe naglo nestanu, otplove. To se sprječava primamljivanje. Zapravo, primamljivati je najbolje i prije i tijekom ribolova, bez obzira kako se ribe lovile. Abrumavanjem se u željenu zonu lova mogu i dovesti jata riba. Na taj se način izbjegava dugotrajna i neizvjesna potrga za plijenom. Primamljivati je najbolje dobro usitnjenim komadima ribe, po mogućnosti srđele te kruha. Abrum treba staviti u vreću za povrće i pomoću konopa spustiti do dva metra pod površinu. Za cjelodnevni lov dovoljno je oko pet kilograma primame ako se lovi u srednje jakom kurentu. Sa spuštanjem mamca treba početi tek kad privučene brumom ribe priđu bliže površini i plovilu. A mamci mogu biti raznovrsni, ali se najčešće rabi srđela, najbolje bez kostiju. Odličan mamac su i crijeva srđele, ali se zbog čvrstoće češće koriste komadi glavonožaca. Vrlo čvrsti su i fileti skinuti sa širuna, najbolje s mjesta gdje mu se bočna linija dvaput savija.

Bez obzira što se mamčilo, to treba raditi na udice širine luka 7 do 11 mm, ovisno od očekivane veličine plijena. Osim kristalki to mogu biti parangalke, udice oblika „Aberdeen“.

„Plavi trio“ se udičariti može tijekom cijelog dana. Najbolje po moru namreškanim jugom, a najlošije po „kalmi bonaci“ - posve mirnom moru. Od rano jutra pa do 9 ili 10 sati bolje će se loviti vrnuti. Sve tri ribe podjednako dobro rade u sumrak i tijekom noći s mjesečinom. Širuni su najčešće najdublje, čak i na samo metar ili dva poviše dna. Bliže površini i obali prilaze u sumrak. Vrnuti i lokarde su znatno bliže površini, često i pod njom samom.

Gdje treba loviti nikad nije lako utvrditi jer se radi o ribama lutalicama. Ipak, u ovo doba godine one nisu previše daleko od obale, osobito od njenih isturenih dijelova. Bliže od 50 ili 100 metara ih ne treba tražiti. Isto tako, iako se zadržavaju nad svim, češće su nad tvrđim dnima te nad brakovima, gdje imaju više hrane. U njihovom pronalaženju od velike pomoći je suvremena elektronika. Galebovi te druge morske ribe također mogu ukazati gdje su jata malih grabljivca. Naime, ptice se hrane sitnim ribama koje pred „plavim trijom“ bježe k površini, često i nad nju. Zato, kad se primijeti „igranje„ sitne ribe na površini ili ptice koje se obrušavaju u more, treba krenuti put njih, a nije loše ni pratiti gdje sitnu plavu ribu love profesionalni ribari.

Srpanj je mjesec ugodnog i uspješnog ribolova udicom na Jadranu. Puno je razloga zašto je to tako. Temperatura zraka je ugodna, ne samo danju, a i ostali vremenski uvjeti su povoljni za boravak na moru, većina riba je bliže obali i intenzivnije se hrani nego u drugo doba godine, mnoge su se ribe približile površini… U takvim uvjetima loviti se može svugdje. Osobito dobri rezultati se mogu postići u lovu između dna i površine, gdje se zadržavaju velika jata bukava, traglja, gera, širuna te nešto manje brojnih vrnuta, lokarda, iglica…

Ribolov „na pola dna“ od udičara ne zahtjeva osobitu vještinu, ali je veoma dinamičan. Za njega nije neophodna ni posebna oprema, jer se može obavljati onom namijenjenom lovu na dnu. Ipak, najbolji se rezultati postižu s priborom prilagođenim uvjetima ribolova poviše dna.

Stoga, evo kako na najbolji način izraditi završnjake bulentina za lov „na pola dna“, ne previše daleko od obale, ovisno o tome koje se ribe najčešće love.

Za pretežiti lov bukava, traglja i gera na srednje dubokim terenima, najbolje je koristi završnjak tipa „očenaš“ s tri, eventualno dvije udice. Osnova, predvez završnjaka treba biti od najlona promjera 0,16 do 0,22 mm, a privezi, prame od „FC“ strune debljine 0,14 do 0,20 mm. Privezi trebaju biti dugački 40 do 50 cm i međusobno razmaknuti 50 do 60 cm. Na njihovim krajevima trebaju biti dugovrate i tanke udice oblika „Crystal“ i veličine 14 - 10, odnosno širine luka 7 - 10 mm.

Spoj priveza s predvezom, osnovom završnjaka, obvezno mora biti vrlo pokretan. Zato se ostvaruje preko vrtilice postavljene između perlica koje drže lažni čvorovi ili, još bolje, specijalne perlice s dvije rupe, tzv. snode. Ispod najdonjeg spoja na predvezu treba biti omča za spajanje preko vrtilice kruškolike olovnice težine 5 do 30 g. Na suprotnom kraju predveza omča za spajanje s ostatkom pribora treba biti udaljena 50 do 60 cm od spoja predveza i najgornjeg priveza.

Kad veći dio lovine čini širuni, završnjak je bolje izraditi od najlona debljine 0,20 do 0,25 i „FC“ strune promjera 0,18 do 0,22 mm. Dužina priveza treba biti pola metra, a njihovo međusobno i rastojanje od gornje omče 60 cm. Dobro je koristiti i nešto veće udice, do širine luka od 12 ili 13 mm.

U plovu širuna često ima i iglica. Kada se ona češće lovi od ostalih riba, najbolje je koristiti završnjak koga čini samo jedan vrlo dugački privez debljine 0,12 do 0,20 mm. Ovisno o jačini kurenta na mjestu lova, dužina mu treba biti od 200 do čak 400 cm, ako je kurenat jak. Nasuprot dugovrate udice oblika „Crystal“ ili „Aberdeen“ broj 12 do 8, odnosno širine luka 8 do 12 mm, na privezu je dupla petlja. Jedna služi za spajanje vrtilicom s kopčom za osnovnu strunu, a druga za vješanje olovnice. Ovako kompletiran pribor lebdi skoro horizontalno u moru ili sporo tone.

Sa spomenutim ribama ili umjesto njih na pola dna se često love nešto krupnije ribe, ponajprije vrnuti i lokarde. Kada se to dogodi najbolje je loviti završnjakom izrađenim sa samo dva međusobno vrlo razmaknuta priveza koji se na predvez postavljaju klasičnim vrtilicama, najbolje onima broj 18. Privezi, primule od „FC“ strune debljine 0,18 do 0,28 mm trebaju biti dugački 100 do 150 cm i međusobno razmaknuti 130 do 180 cm. Odmah uz spojeve s njima na predvezu debljine 0,20 do 0,30 mm trebaju biti omče za spajanje s olovnicom težine 5 do 30 grama i ostatkom pribora.

Kada se lovi suvremenom opremom, dovoljan je štap brze akcije, osjetljivog vrha i težine bacanja do 50 grama. Zbog mogućnosti ulova krupnijeg vrnuta i lokarde, čak i polande, umjesto veličine 20, bolje je koristiti rolu veličine 30.

Sve navedene ribe mogu se loviti nad raznim vrstama dna, od muljevitog preko pjeskovitog do stjenovitog. No, većina njih se najradije zadržava nad obraslim, i to u raznim slojevima mora, a raspon dubina na kojima se kreće prilično je velik. Ima ih u plićacima, od samo 10 pa sve do preko 200 m dubine. U ovo doba godine se zadržavaju u kanalima i uvalama, a bukva, traglja i gera zalaze i u luke i marine.

Loviti se mogu tijelom cijelog dana, ali najbolje vrijeme za lov udicom je ipak suton i noć s mjesečinom, a odlični rezultati se postižu i danju kad je sunce zaklonjeno oblacima. Najbolji se ulovi postižu po mirnijem moru.

Kako su sve nabrojane ribe lutalice, treba ih tražiti stalnim premještanjem ili prepuštanjem plovila morskoj struji. Kad se „napipa“ plov neke od njih lovi se najčešće bez predaha pa je dovoljan i samo jedan pribor. No, kako se brzo pronađu tako se brzo mogu i izgubiti. Zato ih je dobro u lovnoj zoni zadržavati primamljivanjem. Primama se može izraditi praktično od svega, baš kao i mamac. Ipak, najbolje je koristiti žilave mamce poput komada lignje.

Tim nasrtljivim ribama je najbolje prepustiti da se same zakače. Tijekom izvlačenja će se odupirati jednakom žestinom kojom napadaju mamac, ali im ne treba popuštati, osim kad su u pitanje najkrupnije. Posebno popustljiv, ali i oprezan treba biti kad se istodobno zakači više riba. Svaka će od njih „šijavati“ u svoju strane.

Kad ove ribe dobro „rade“ čak i manje spretan rekreativac tijekom nekoliko sati može ostvariti dozvoljeni dnevni ulov od pet kilograma plus jedan trofejni primjerak. No, pritom treba voditi računa da svaki vrnut kraći od 18 cm i širun od 15 cm treba vratiti u more jer tako nalaže Zakon o zaštiti nedoraslih riba. Dobro je izmjeriti i ostale vrste riba, i iako to zakon ne nalaže, vratiti u more sve kraće od 15 cm, jer su i one nedorasle.

Veća mogućnost dobrog ulova brojnih riba razlog su zašto udičari preferiraju lov spustcem, bulentinom. Posebice u toplijem dijelu godine kada zbog gužvi i visokih temperatura mora u plićacima skoro da i nema riba vrijednih truda. I dok se u priobalnom, ponekad čak i srednje teškom ribolovu može loviti priborom namotanim na motovilo, lov spustcem na iole većim dubinama jednostavnije je obavljati sa štapom. U tu svrhu se mogu koristi brojne vrste štapova, od „boat“, posebno pravljenih za tu namjenu, do mnogih namijenjenih drugim načinima ribolova, ne samo s plovila nego i s obale.

Razlike među njima su brojne, a povezuje ih jedna karakteristika, a to je manje ili više mala dužina. Razlog zbog kojeg brodski štap mora biti male dužine nije teško odgonetnuti. Osim što je na brodicama manje mjesta nego na obali, s plovila se najčešće lovi iz zaklona nadkabine ili bar „bimini“ tende. Rukovanje dugačkim štapovima na plovilima s krovištem bilo kojeg tipa može biti vrlo komplicirano, pogotovo ako je u pitanju krupnija lovina uz valovito more. Upravo se iz tog razloga brodski štapovi proizvode kao kratki jednodijelni ili kraći dvodijelni modeli.

Najkraći štapovi koji se mogu pronaći na našem tržištu su „ice rod“ štapovi. Mada su prvenstveno namijenjeni ribolovu kroz rupa u ledu, vrlo uspješno se mogu koristiti i u ribolovu spustcem kančanicom. Njihovi osjetljivi višebojni vrhovi jasno detektiraju i najblaže dodire ribe s mamcem, a deklarirana snaga je najčešće dostatna za savladavanje većine sportsko - rekreativnim udičarima interesantnih ribljih vrsta.
Jedini ozbiljni nedostatak „ice“ štapova je vezan uz dužinu kontre. Naime, zbog male dužine samog štapa, nije moguće pružiti kontru dugu kao kod klasičnih štapova, pogotovo ako se lovi na većim dubinama. No korištenje „PE“ višenitne kao osnovne strune može uspješno neutralizirati taj nedostatak.

„Ice“ štapovi se proizvode u dužinama od samo jednog do 2,1 m, rijetko koji centimetar duže. U pravilu se izrađuju od jeftine stakloplastike pa im je cijena niska, a trajnost praktično neograničena. Za ribolov na većim dubinama i krupnijih riba, umjesto kratkih primjereniji su duži, modeli od 150 i više centimetara, najbolje dvodijelni, jasno, nešto veće težine bacanja, odnosno jačine.
Osim za lov riba bulentinom, „ice“ štapovi su vrlo pogodni i za lov lignje iz plovila skosavanjem i kratkim odbacivanjem. Zato ih preporučujemo svim onima koji žele imati jedan štap za ta dva načina lova na moru.

Na našem se tržištu osim „ice“ može se pronaći još jedna vrsta štapova namijenjena lovu u hladnim i mutnim morima. Radi se o „pilk“, štapovima namijenjenim dubinskom varaličarenju teškim metalnim varalicama u sjevernim morima. Za razliku od „ice“ ti štapovi nemaju tanke i osjetljive vrhove, a i tijelo im je neusporedivo jače. Sve to ne samo zato što su namijenjeni lovu varalicama težine 50 do 500 grama, nego i zato što se njima bez taktiziranja love iznimno jake i teške ribe poput bakalara, velikih listova i ostalih plosnatica.

U Jadranu su se ovi štapovi osim za bulentin na mekanom dnu pokazali i kao dobro te jeftino rješenje za lov potezcem, pendulom zubaca, pagra i orhana, ali i ribolov skosavanjem, „vertical jigging“ tehnikom.

Završnjaci bulentina su više ili manje direktno izloženi pogledu riba te utjecaju kurenta. Zato oni moraju biti od što manje primjetne i tanje, ali dovoljno jake strune. Ti suprotstavljeni zahtjevi na zadovoljavajući se način mogu ispuniti primjenom najkvalitetnijih dijelova, ali i najprikladnijom konstrukcijom. Tako se rade završnjaci s jednom, dvije ili tri udice, odnosno priveza, s olovnicom na kraju ili poviše njega…

Završnjaci s jednim privezom se u lovu bulentinom najmanje rabe. Istovjetni su onima s ometca. Primjena im je ograničena na lov manje skupine riba te na ribanje nad olupinama i svim dnima gdje je mogućnost zapinjanja pribora velika. Također, koristi se za lov opreznih riba poput ovrate, jer pruža najmanje otpor pri uzimanju mamca. Za lov gruja ovakav završnjak se rabi jer ga ta zmijolika riba najmanje uništava uvijanjem i uplitanjem. Arbun se takvim završnjakom najbolje lovi kad se mamči živa kozica jer ona tada ima najmanje sputane, skoro prirodne pokrete. Sarak se lovi tim jer obitava na kamenitom dnu punom rupa, gdje pribor lako zapinje.

Osobina je ovakvih završnjaka vrlo dugi privez, izravno vezan na osnovnu strunu. On mamcima omogućava prirodne pokrete, posebice u kurentu, ali i drži dosta daleko od ostalih elemenata dijelova završnjaka pa ti dijelovi mogu biti i robusniji, a da ipak ne izazovu sumnju riba. Druga je važna osobina završnjaka s jednim privezom pokretna olovnica koja se težinom ne odupire ribi u trenutku uzimanja mamca. Optimalna konstrukcija završnjaka s jednom udicom, namijenjena lovu sarka i fratra, prikazana je detaljom A na crtežu, istovjetna je onom je za lov tih riba ometcem. Ima kliznu olovnicu na predvezu, stoper koji sprječava njen udar u vrtilicu koja nosi privez. Kad se uglavnom lovi arbun, bolje je takav završnjak napraviti od malo tanje strune, s olovnicom od 20-tak grama i privezom dužine do čak 80 cm.
Najčešće se upotrebljavaju završnajci s dva priveza, i to na čistim te ribama bogatim terenima. Kako se međusobno ne bi zaplitali, privezi na njima moraju biti kraći, a predvez duži. No, kako dužinu predveza ograničava dužina štapa, odnosno kako predvez mora biti kraći od štapa koji ga nosi, mogućnost je produžavanja predveza ograničena. Privezi se postavljaju jedan iznad drugog, a olovnica između i ispod njih. S olovnicom između ili odmah ispod donjeg priveza, prave se završnjaci namijenjeni lovu na samom dnu te neposredno iznad njega. Po dnu polegnuti privez uspješniji je od lebdećeg u lovu na oprezne ribe. Detalj B na crtežu prikazuje takav završnjak, nastao dodavanjem drugog priveza završnjaku s jednom udicom. Odlično je rješenje za lov fratra, pica, sarka, špara i sličnih riba na tvrdim, ali ravnim terenima.

Na crtežu prikazan je završnjak s dva priveza i fiksnom olovnicom na kraju predveza namijenjen lovu ovrate, ali i krupnog fratra, sarka, arbuna.
Takav, a i svaki drugi završnjak s olovnicom na kraju, naziva se očenaš ili paternoster. Njegov nastanak se povezuje sa svetim Petrom i molitvama koje je upućivao Bogu za što bolji ulov. Što više, smatra se da je sveti Petar udičario baš tako kompletiranim završnjakom! Bilo to točno ili ne, činjenica je da se očenaš već stoljećima koristi na Mediteranu te da se proširio diljem svijeta.

Klasični očenaš s tri priveza rabi se u lovu na naivne sitne ribe na bogatim terenima. Privezi na njemu trebaju biti kratki kako bi mogli prenositi slabašne signale uzimanja mamca. Dužina priveza je najčešće 10 - 20 cm, a samo za lov krupnih riba 30 - 60 cm.
Tri priveza postavljaju se skoro uvijek daleko poviše olovnice, kako bi i najniža udica lebdjela iznad dna, kako je prikazano crtežom, koji prikazuje završnjak namijenjen lovu kanjca, pijerke, špara i drugih sitnih riba. Samo u lovu na muljevitom dnu te na krupne ribe, koristi se završnjak čija donja udica leži na dnu, prikazan crtežom ispod:
Osnovni nedostatak očenaš završnjaka jest fiksni, često i vrlo težak uteg zbog čega riba osjeti njegov otpor čim uzme mamac, osobito ako je privez kratak. Opreznije će ribe u takvim situacijama shvatiti prevaru i ispustiti mamac. S druge strane, teški uteg ima prednost što često sam daje kontru.

I dok se u priobalnom, laganom, čak ponekad i srednje teškom ribanju koristiti može pribor namotan na motovilo, teški ribolov je skoro nemoguć bez suvremene opreme, štapa i role.

Većina morskih riba živi na ili neposredno uz dno pa se tu i najbolje love, posebno dobro bulentinom, priborom koji se okomito spušta iz plovila.

Prema dubini na kojoj će se loviti, bulentin i lov njime se dijele po težini. Najčešće na lagani ( za dubine do 20), srednji (20 do 50 ) i teški, do 200 metara, odnosno kontinentalne granice, ali se bulentinom može ribati i na više stotina metara dubine. Svaka od tih zona ima svojih specifičnosti i zahtjeva, kako u pogledu osnovnog, ali i pomoćnog pribora te plovila. Te posebnosti ovise o dubini lova, vrsti dna i udaljenosti od obale, o dimenzijama riba koje se love, ali i snazi kurenta, vidljivosti, itd.

Dobrim odabirom strune, osobito za lov na srednjim i velikim dubinama, ribanje bulentinom se može učini učinkovitijim i lakšim. Za lagani bulentin najčešće se koristi standardni najlon, za osnovnu strunu debljine 0,30 do 0,50 mm te 0,20 do 0,40 mm za završnjak.

U tablici broj jedan navedene su okvirne debljine pribora prema vrsti ribe, s tim da se deblji koristi za veće dubine.
Za lov na manjim dubinama najbolje je koristiti nešto tanje, ali kvalitetnije najlone, osobito za završnjake, jer su manje vidljivi. Još bolje je barem priveze, primule, praviti od fluorougljične strune. Za ribanje na većim dubinama bolje je koristiti manje istezljive najlone za osnovnu strune, koji omogućavaju lakše prenošenje signala uzimanja mamca te kontre. Tanje osnovne strune prave manji otpor kurentima, koji su česti i na malim dubinama. Zato se, osobito za lov na srednjim i velikim dubinama, preporučuje izrada osnovne strune od višenitki, čija je debljina u odnosu na najlonske iste snage i nekoliko puta manja. Osim što zbog manjeg otpora stvaraju manji „trbuh“, te strune bolje prenose signale i zato što su nerastegljive.

U tablici broj 2 date su najbolje vrste struna i njihove debljine za izradu osnove bulentina za lov na određenoj dubini.
Izbor najprikladnije udica za bulentin ovisi o brojnim čimbenicima.

U tablici broj 3 navedene su okvirne veličine udica za velčinu riba koje se love bulentinom. Kao i u slučaju debljine struna, vrijedi pravilo da se šire koriste za lov na većim dubinama.
U tabeli su navedeni i najprikladniji oblici udica za pojedine ribe ili skupine. Sve se one, a i ostale ribe bulentinom dobro love udicama oblika „Aberdeen“, a one u plićem moru oblika „Crystal“ . Krupnije te ribe većih dubina bolje se love udicama vrha zakrivljenog unutra. Na srednjim dubinama učinkovitije su udice oblika „Limerick“ i „Beak“. Za lov na največim dubinama najprikladnije su, pak, udice oblika „Circle“. Za lov živim ili barem cijelim ribicama-mamcima, najbolje su udice oblika „Live bait“.

Težina utega na bulentinu mora biti taman tolika da pribor drži u okomitom položaju. Najčešće se postavljaju na kraj završnjaka. Uglavnom su piramidalnog oblika jer takvi osnovom nalegnu na dno i lakše se odupiru kurentu. Takvo i ostala stožasta olova pogodna su i zbog toga što se ne kotrljaju pa ga prilikom stavljanja ili mijenjanja mamca te skidanja plijena ribar može negdje položiti. S druge strane, okruglo ili ovalno olovo kotrljanjem po plovilu može zapetljati strunu ili učiniti da se ribolovac nabode na udicu. U lovu mola, pasa i druge divljači na mekanom dnu bolje je koristiti pljosnate olovnice koje zbog nalijeganja velikom površinom ne tonu u dno. (nastavlja se)