Petak, 09 Lipanj 2023 21:07

Na hobotnice lignjarićem

Piše:

Osim riba, rekreativni i sportski ribolovci na moru love naravno i glavonošce. Štoviše, neki love isključivo njih. To čine tijekom cijele godine, ali s promjenjivim uspjehom. Od Svih Svetih do maškara, kao što kaže narodna poslovica, najuspješnije se love olignji. Zatim početkom proljeća na red dolaze sipe, a kad se i one zbog visokih temperatura poput lignji odmaknu od obale, od početka svibnja do kraja studenog s obale i uz nju se od svih glavonožaca najbolje love najkrupniji - hobotnice.

Hobotnice je lakše loviti nego olignje i sipe jer napadaju sve što se iole mrda osim, tko zna zašto - trpa! Zato se alati za njihov lov mogu načiniti praktično od bilo čega i „na milijun“ načina. Nekada se uglavnom lovila na prirodne mamce, ribu ili raka vezane za strunu, ali danas se uglavnom koriste varalice. Ima ih raznih konstrukcija i oblika. Neke su namijenjene isključivo lovu hobotnica, ali se kao i za lov sipe najviše koriste lignjarići, varalice namijenjene lovu oliganja.

Lignjarić mora biti plivajući ili sporo tonući kako ne bi plovio s podignutim zadnjim dijelom i tako što manje zapinjao za dno, jer se hobotnice love na samom dnu. A da bi lignjarić dospio i zadržao se na dnu treba ga dodatno opteretiti. Dovoljno ga je zavezati na kraj strune zajedno s dodatnom olovnicom. Lignjarić treba biti što veći, barem broj 3.0. Njihova težina se u pravilu kreće između 25 i 30 grama, pa da bi se s njima kompletirani pribor držao dna, ali i lako podizao s njega, ovisno o njihovoj plovnosti, lignjariće je najčešće dovoljno dodatno opteretit olovnicom teškom 10 do 30 grama.

Varalica i olovnica mogu se direktno postaviti na osnovnu strunu. Ako je najlonska, treba imati promjer od oko pola milimetra. Ne samo zbog snage i moguće velike težine lovine, nego i zato da se ne bi morala često mijenjati zbog oštećenja koja nastaju radi stalnog struganja o dno tijekom lova. Umjesto strune puno je bolje koristiti konop za krpanje mreža i to onaj plutajući. On ne samo što neće strugati po dnu nego ni zapinjati za manje prepreke na njemu. Najboljim se pokazao onaj promjera dva milimetra.

Lov hobotnice lignjarićima s obale obavlja na vrlo jednostavan, način poznat kao lov „na matu“. S obale se pribor odbacuje 35 do 40 metara, odnosno na dubinu od 10 do 25 m. Potom se polako povlači, brzinom od jednog zamaha ruke svakih dvije sekunde. Istim se putem alat provuče dva, tri puta, pa još toliko i manje ili više lijevo i desno. Onda se treba pomjeriti u stranu za 20-tak metara i postupak ponavljati sve dok se ne pretraži cijelo lovno područje.

Kada se osjeti snažno otežanje pribora, ti je znak da se hobotnica bacila na njega. Ne treba žuriti s izvlačenjem, ali ni popuštati. No, treba biti oprezan kad se plijen dovuče u manje od pola metra mora. Naime, ako pusti plijen, hobotnica to čini u plićaku. Zato je treba čim prije prihvatiti rukom, brankarelom ili ostima. Ako prije toga spade, kao i sipu, treba je ponovo potražiti u užoj zoni bijega jer hobotnica ima iznimno kratko pamćenje pa će se i po pet puta u kratkom periodu ponovo baciti na udice s kojih je spala!

Lovinu treba pažljivo prihvatiti i premjeriti jer je dozvoljena minimalna lovna težina hobotnice jedan kilogram, koliko teži 70 do 80 centimetara duga hobotnica. Ako je ne treba pustiti, hobotnicu je najbolje usmrtiti što prije, najlakše ubodom noža ili šila između očiju. Manje zbog opasnog joj „kljuna“ nalik papiginom, kojim može neugodno ubosti, a više zbog mogućnosti dugog preživljavanja izvan vode i izvanredne sposobnosti pronalaženja najkraćeg puta do mora.