Četvrtak, 21 Siječanj 2021 14:34

Lov na vještice

Piše:
Lov na vještice Foto: Dubrovnikpress.hr

U dubrovačkoj Općoj bolnici nedavno je uslijed liječenja od moždanog udara preminuo pacijent, a da četiri dana obitelj nitko iz bolnice nije obavijestio da je njihov član obitelji preminuo. Ležao je tako čovjek mrtav na patologiji, dok je obitelj mislila da je živ, da ga liječe i da mu u bolnici osoblje odjela na kojem je bio hospitaliziran pruža svu potrebnu skrb i njegu.

Nakon što su okolnosti ovog nesretnog i krajnje bizarnog događaja iscurile u javnost, eksperti, besposličari i dežurni kritičari s društvenih mreža, pa čak i neki novinari uprli su prstom u ravnatelja Opće bolnice Dubrovnik Marija Bekića jer Bekić je taj Pedro.

Rimske arene u kojima su se robovi borili do zadnje kapi krvi ne bi li pobjedom nad svojim suparnikom bar nakratko spasili svoj život, jer pobjeda je u to vrijeme robu do nove borbe spašavala život, dok bi razularena svjetina, uživajući u tim krajnje brutalnim borbama, iščekivala hoće li car u konačnici spustiti ili podići palac, zamijenili su moderni boksački ringovi.

Boksanje i manje ili više slične kao vještine danas se nazivaju sportom. Današnja su borilišta moderna, pravila borbe su jasna. Mačeve, noževe i buzdovane zamijenile su šake, ali je onaj mentalni sklop publike, koja u najboljim odijelima dolazi gledati takve borbe, ostao isti. Svi su oni naime došli klicati tuđoj boli, jer u konačnici u takvim borbama netko uvijek završi manje ili više pretučen, s podljevima ispod očiju, gotovo naprsnutih rebara, a veći užitak od nokauta predstavlja im onaj trenutak kad od šake u glavu suparniku iz nosa šikne krv. Taj trenutak dovodi ih do neviđenih vrhunaca, ekstaza.

I dan danas ima mjesta na kojima se odvijaju nelegalne borbe tijekom kojih su pravila nešto drukčija, ljudi se bore u kavezima dok netko sve to gleda, kliče i uživa u takvoj brutalnosti, nadasve ljudskoj gluposti. Izašao je čovjek davno iz špilje, mijenjao se i transformirao i fizički i mentalno. Evolucija je učinila svoje. Društvo koje danas poznajemo, nastalo je iz plemenskih zajednica. Čovjekova je znatiželja rasla, nastajale su države, otkrivali se svjetovi, čovjek je počeo širiti svoje vidike, učiti, upijati znanja, a znanje je dovelo do neviđenih izuma na račun kojih danas imamo struju, lijekove za razne bolesti, antibiotike i cjepiva. Trudio se čovjek godinama i da avion kad poleti dovoljno vremena ostane u zraku, u konačnici je povezao kontinente, sletio na Mjesec. No, negdje u nekom malom kutu mozga zadržao je čovjek taj svoj životinjski i primitivni nagon.

Od vjerovanja su nastale religije, ali su oni koji su propovijedali Isusov nauk, koji između ostalog uči čovjeka da ne poteže za kamenom ukoliko nije bez grijeha, svojevremeno žene spaljivali na lomačama optužujući ih da su vještiice. Bilo je dovoljno da žena ima crvenu kosu i plave oči. Ta je odmah bila vještica. Ili da ima malo veći madež. Nije li brutalno iživljavanje na ženama odobreno čak i papinskom bulom? Nije li knjiga „Malj koji ubija vještice” jedna od najzloglasnijih i najizopačenijih knjiga ikad napisanih? Mnogi bi doduše i danas po ženi udarili maljem. Neki to i učine, ali će čak i oni koji nikad ne bi digli ruku ženu nazvati vješticom. Ma nema žene kojoj netko nekad nije rekao da je vještica, u šali ili zaozbiljno. Čak i žena ženi zna reći da je vještica.

Marija Bekića ne možemo poput kakve vještice spaliti na lomači, ne možemo tražiti njegovu glavu na panju. Ne koriste se danas takve metode, ali zato možemo onako s visoka docirati i tražiti njegovu ostavku.

Mario Bekić ravnatelj je bolnice u kojoj je nedavno preminuo pacijent, a da o smrti četiri dana nitko nije obavijestio njegovu obitelj. Situacija je to za koju nema opravdanja. Iako se ne događa često, tu i tamo se po bolnicama diljem svijeta takvo nešto ipak zna dogoditi. Nije bilo tako davno kad su iz jedne bolnice obavijestili obitelj da je žena, koja je živa, umrla. Da, takve se stvari događaju. No, čovjek koji je preminuo u dubrovačkoj bolnici ipak nije ležao na liječenju u Bekićevu uredu. Hospitaliziran uslijed moždanog udara ležao je valjda na Odjelu neurologije Opće bolnice Dubrovnik.

U trenutku njegovoj smještanja na Odjel primio ga je dežurni liječnik, pružena mu je skrb, rađene su mu potrebne pretrage. Čovjek je na tom odjelu ležao živ nekoliko dana. U trenutku njegove smrti na tom je Odjelu trebao biti dežurni liječnik, odnosno u ovom je slučaju to bila liječnica. Na tom su odjelu u tom trenutku bile i medicinske sestre, možda i glavna sestra ili ona koja je među njima najbolja, a koja je glavna kad glavne sestre nema. Odjel u konačnici ima i šefa. Njega nitko ne proziva, a njegova je odgovornost ipak nešto veća nego ravnatelja Bekića. Pa valjda je šef taj koji je dužan na svom Odjelu organizirati rad ostalih liječnika, nagrađivati ih ili kažnjavati, naravno nakon što se dokažu okolnosti njihovih eventualnih propusta.

Šef odjela na kojem se dogodio ovaj nepotreban, nesvakidašnji, za obitelj iznimno bolan i potresan događaj, obitelji se ispričao, kazao im je kako je liječnica koja je toga dana bila na odjelu imala puno posla. Pravdanju i izlikama nema mjesta. Liječnici u svim bolnicama pa tako i našoj svakodnevno imaju puno posla, toliko da ima dana kad su i sami na rubu pucanja. Tim više što odgovara za ljudski život, liječnik u svom poslu mora biti iznimno koncentriran pa čak i u tim danima kaosa. Pa sam je naš zdravstveni sustav već godinama sam po sebi nesređen i kaotičan. Nisu li naši liječnici i sestre tijekom svih ovih mjeseci korona pandemije pokazali kako se znaju nositi s kaosom, a radili su i još uvijek rade i skrbe za pacijente u kaosu.

Činjenica da je čovjek četiri dana u bolnici ležao mrtav, a da obitelj o njegovoj smrti nitko nije obavijestio produkt je čistog nemara, vjerojatno i neurednih odnosa na samom tom odjelu. Put od neurologije do Bekićeva ureda malo je dug. Ne postavlja se pitanje je li se taj događaj možda od Bekića pokušao sakriti, niti se uopće postavlja pitanje liječničkog nemara. Samo se traži Pedro, a Bekić je kao ravnatelj u ovom slučaju Pedro, a Pedro mora visiti.

Nije li u toj bolnici krivom čovjeku umalo izvađen bubreg? Nije li jednom pacijentu skoro pa otkinua kriva noga? Je li to ista ona bolnica u kojoj u ljudima nakon operacija znaju ostati gaze, tuferi, pa se sve to upali pa dovede do sepse, pa onda spašavaj. Nije li to ista ona bolnica u kojoj su neki pacijenti liječnike tužili zbog nesavjesnog liječenja te u konačnici i dobili sporove. Svaki od navedenih događaja zbio se u drugo vrijeme i za drugog ravnatelja, od Andra Vlahušića, Ferrija Certića i Branka Bazdana, ali se njihove ostavke javno nisu zazivale.

Bekićeva odgovornost u ovom slučaju također postoji. Naime, na njemu je kao ravnatelju da utvrdi sve okolnosti i sankcionira one koji su odgovorni. Bekić će sve to svakako i učiniti. Bekića se može i treba prozivati u slučaju da ono što je potrebno ne učini.

Bekić je inače eto kriv i za loše međuljudske odnose u bolnici koji se posebno apostrofiraju dok nema tvrtke i ustanove u kojoj su međuljudski odnosi idealni. Činjenica je da i ljudi čiji su odnosi loši, kad je u pitanju posao, mogu postizati odlične, čak i vrhunske rezultate. Nisu ni u sportskim ekipama svi prijatelji, ali u konačnici svi zajedno osvoje medalju.

Bekić može ostavku i staviti na stol, ona može biti i prihvaćena. Možda i razmišlja to učiniti, ali i sve da je podnese, problemi u bolnici neće nestati već će se ovisno o političkim preferencijama ili tome da je dovoljno samo da im se netko ne sviđa, da im nije „legao”, tražiti novog Pedra na kojeg će svaliti krivnje i udariti kritikama, a sve zbog osobnih animoziteta i nekoliko lajkova skupljenih na tuđoj boli.

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019