Našim udičarima na moru plovak je čest i važan dio opreme. U ovo doba godine najčešće ga postavljaju na pribore za lov s obale smuduta i cipola u lukama pa i lignji i sipa. U njihovom lovu, osim da bi mamac držao poviše dna, plovak ima i zadatak signaliziranja napada na mamac. Da bi to čim bolje obavio, osim što osjetljiviji mora biti i što uočljiviji.

U noćnom ribolovu dovoljno uočljiv je samo svjetleći, dok mu pri dnevnoj svjetlosti osim o veličini i obliku uočljivost ovisi i o boji. Naime, sve se boje ne vide podjednako dobro pod istim svjetlosnim uvjetima. Zato je nužno znati kako ovisno o tim uvjetima odabrati boju gornjeg, ribolovcu vidljivog dijela plovka da bi on bio najuočljiviji.

Osnovno pravilo pri odabiru boje plovka jest da ona mora biti kontrastna okolini. To znači da ukoliko je more tamno, odnosno ako pod djelovanjem svjetla površina tako izgleda, ribolovcu vidljivi dio plovka mora biti što svjetliji. Kad je skoro crna najuočljiviji je plovak s fluorescentno žutim vrhom, a dovoljno vidljiv bijeli, svijetlo žuti i svijetlo crveni.

Boja gornjeg dijela plovka ovisi i o položaju sunca ili kojeg drugog izvora svjetlosti u odnosu na ribolovca. Tako, kad se Sunce nalazi iza leđa ribolovca daleko najbolji izbor je plovak fluorescentno narančaste ili crvene boje nadvodnog dijela. Kada je Sunce ispred ribolovca, a posebno ako stvara odbljesak od površine, onda je najbolji plovak s crno obojenim gornjim dijelom.

Temeljem svega navedenog, svaki „plovkaroš“ bi trebao imati po nekoliko plovaka istog oblika, nosivosti i raznih boja, što je dosta skupo. Puno jeftinije je imati plovke s višebojnim gornjim dijelovima, jer će se barem jedna od boja na njima vidjeti u svakom slučaju. Najbolji su oni kod kojih je između svih boja bijeli prsten, što znatno poboljšava uočljivost plovka, bez obzira na njegove boje, osobito u slabijim svjetlosnim uvjetima.

Umjesto upotrebe višebojnih, osobito kod malih plovaka, bolje rješenje je bojenje gornjeg dijela plovka prema trenutačnim potrebama. U bolje snabdjevenim specijaliziranim prodavaonicama nude se posebne boje za tu namjenu. One se brzo suše, a mogu se ukloniti i noktom. U nedostatku tih specijalnih boja mogu poslužiti i vodootporni flomasteri. Njima se plovak može lako obojiti nakon što se prethodno premaže bijelim korektorom.

Sve više proizvođača nudi i plovke s izmjenjivom „antenom“, gornjim dijelom s kojima je problem vidljivosti plovka vrlo lako rješiv.

Na kraju, dobro je znati da je važna i boja dijela plovka koji je pod površinom. On, suprotno nadvodnom mora biti što neprimjetniji kako ne bi ribu upozoravao na opasnost. Kad je nebo tamno takva treba biti i boja podvodnog dijela plovka, i obrnuto.

Slabo držanje na udici mana je brojnih mamaca, a udičari koji love dalekim bacanjem imaju problema i sa spadanjem mamaca koji se inače dobro drže na udici. Od više načina rješavanja tog problema, najučinkovitiji je vezivanje mamaca. Njime se rješava još jedan problem - zaštita mamaca namijenjenih krupnim od napada sitnih riba. Za vezivanje mamaca se koriste brojna pomagala od kojih je najuniverzalnija nit, u cijelom svijetu poznata pod engleskim imenom „Bait elastic“ i još više pod talijanskim „Filo elastico“.

Ribolovci ovu nit nazivaju i silikonski konac iako se izrađuje od poliuretana (PU ). Tu plastiku krasi velika otpornost na trganje i abraziju, visoka zatezna čvrstoća i sposobnost vraćanja u prvobitni oblik - može se rastegnuti više od 500 posto i nakon toga vratiti na početnu dužinu! Zbog svega toga vrlo tanka strunu od „PU“ plastike je idealna za učvršćivanje mamaca. Nju je dovoljno rastegnuti i obmotati oko mamca, bez ikakvog vezivanja, da bi ga bez jakog stiskanja čvrsto držala.

Elastična nit se proizvodi u promjerima od 0,1 i 0,2 te 0,4 mm, rjeđe 0,15 i 0,25 ili 0,3. Pakiraju su na kaleme od 50, 100, 200 i najrjeđe 250 m. Najbolje je uzimati pakirane u kutijice, koje ne samo što štite filo od nekontroliranog odmotavanja, prljanja i oštećenja, nego se i mogu nositi obješeni oko vrata pa tako uvijek biti pri ruci. Nekad su se proizvodile samo transparentne, neobojene elastične niti. Danas ih ima i u bojama, najčešće crvenoj i bijeloj, da se ne razlikuju od mamca, ali to je zapravo trgovački trik jer se providne ionako slabo vide. Za razliku od njih, za noćni ribolov je dobro koristiti fluoroscentne niti koje se odnedavno proizvode. Nakon što ih se izlaganjem svjetlu „napuni“ one svijetle bioluminiscentnim, zelenim svjetlom koje emitiraju mnogi morski organizmi kojima se hrane ribe.

Elastične niti nude mnoge tvrtke. Testiranja su pokazala da im je kvaliteta ujednačena pa je najbolje kupovati najjeftinije. Izbjegavati treba one na čijem pakiranju nema oznake debljine. Da bi ribolovcima olakšale razlikovanje, neke tvrtke za svaku debljinu imaju kalem druge boje.

Danas je elastična nit obvezni dio opreme ribolovaca natjecatelja, a sve je više koriste i ostali udičari. Najtanju za vezivanje sitnih mamaca poput osjetljivih crva, srednje debelu za nadijevanje srednje mekanih i osjetljivih mamaca poput mesa prstavca, mušule i sličnih školjki, a najdeblje za filete i cijele ribice, poput sarđele, cipola…

S koliko će se navoja osigurati mamac ovisi o debljini strune, vrsti mamca i načinu, odnosno jačini trzaja pri odbačaju mamca. Ako je debljina usklađena sa žilavošću mamca, obično je dovoljno 8 do 10 navoja.

Osim natjecatelja, koji vezuju sve mamce kako bi ih mogli što dalje odbaciti i zaštititi od napada riba kraćih od minimalne lovne dužine, elastičnu nit osobito rado koriste ribolovci koji love živim mamcima. Vezivanje omogućava da se živi mamci postave na udicu bez probadanja, zbog čega mamci daleko duže ostaju živi i živahni pa time i zanimljiviji ribama. Pomoću elastične niti mogu se mamčiti žive ribice, rakovi i crvi. Kad su u pitanju ribice, vezivanje umjesto probadanja je osobito preporučljivo pri lovu iglicom, jer je ta riba veoma nježna. Kod montaže na dvije udice, moguće je i kombinacija vezivanja i probadanja. Prva, nosiva udica se probode kroz vrh usnica, a druga zaveže za tijelo.

Tvrd i izdržljiv, komad živog velikog morskog crva se ne mora mamčiti vezivanjem. No, ako se mamči njegov veliki komad navlačenjem i na strunu poviše udice, više nego dobro je obmotati ga elastičnom niti. Takav postupak je, pak, neophodan kad se mamči muljaš i drugi mekani crvi. Tako je za lov krupnijih riba čekanjem na dnu ili poviše njega plovkom najbolje rabiti snop od nekoliko crva, ali i kišnih glista, prislonjenih uz udicu i omotanih elastičnom niti. Ovakva se montaža pokazala ubitačnom u lovu krupne plemenite ribe poput orade, brancina, zubaca, itd.

Nadijevanje vezivanjem pomoću elastične niti odlično je rješenje i kad su u pitanju žilaviji mamci. Primjerice fileti ili oguljeni krakovi hobotnica i ostalih glavonožaca koji oponašaju crve postavljene ne samo na udicu nego i znatno poviše nje. I cijele sitne muzgavce, sipe te olignje, također vrlo žilave mamce, dobro je na pribor učvrstiti elastičnim koncem.

Čvorovi su najslabija točka svakog udičarskog alata, posebno čvorovi vezani „PE“ višenitkom, inače najjačom ribolovnom strunom. Naime, zbog „migoljenja“ iznimno tankih niti od kojih su upletene te strune, čak i najlonom obložene kao i stopljene „PE“ višenitke vrlo se teško pravilno vežu u čvor, ali vrlo lako razvezuju, čak same od sebe, a čvorovi vezani njima imaju znatno manju nosivost nego nevezana struna.

Rješenje ovog problema ribolovci i proizvođači struna uporno i intenzivno traže, kako poboljšavanjem same strune, tako i, još više, pronalaženjem novog čvora koji će bolje od dosad poznatih čvorova držati dio za koga je vezan. Unatoč silnim naporima, još nije izumljen dovoljno dobar čvor za vezivanje udice s pločicom pa je još uvijek najbolje rješenje za to „osmicu“ ili koji drugi za tu namjenu prikladan čvor nakon vezanja natopiti brzovezujućim ljepilom.

Posve drukčija situacija je s vezivanjem udica i ostalih pribora s vezištem u obliku prstena. Svako malo pojavi se neki novi, jači čvor. Što više, posljednjih godina su konstruktori uspjeli izumiti čvorove za „PE“ višenitke kojima je jačina i veća od jačine strune kojom su vezani.

Posljednji, za sada najjači, u nizu takvih čvorova je onaj nazvan „Fish N Fool“, kod nas „budalasti“. Njegova jačina je čak do 39 posto veća od jačine „PE“ višenitke kojom je vezan. Ovaj čvor je u biti samo poboljšani „uni“, najuniverzalniji udičarski čvor.

Ono što ga čini toliko jakim su umjesto jednog kao kod običnog „uni“ čvora, dva voja strune obmotana oko prstena pribora koji se vezuje (detalj 1 na slici). Nakon tog postupka živi kraj strune treba biti dugačak 15 -tak centimetara da bi se daljnje vezivanje lako obavilo. A obavlja se tako da se živi kraj savije u poluvoj i prebaci preko uduplane strune mrtvog i živog kraja (2) te tako načine 5 do 6 vojova (3). Zatim se njihovim i potezanjem dijela koji se veže čvor sabije (4). Ako su svi voji dobro posloženi, čvor treba navlažiti te potezanjem mrtvog kraja gurnuti do vezišta (5) i zategnuti potezanjem živog kraja. Na kraju, višak živog kraja treba odrezati barem 2 do 3 mm dalje, a kod čvora vezanog za veliku udicu i najjače pribore, čak i svih 5 mm.

Poput „uni“ čvora i njegovih brojnih izvedenica, ovaj čvor je veoma pogodan i za vezivanje ostalih vrsta ribolovnih struna. Vezan najlon strunom ima jačinu do 37 posto veću od same strune, a „FC“ strunom jednako ili malo veću od same strune.

Na YouTube-u smo pronašli i zgodnu snimku kako vezati ovaj čvor, a možete ga pogledati u prilogu.

Najveći broj kapitalnih ulova lignji ostvari se u tijekom zime, koja samo što nije počela. Ne samo zato što je tada najviše krupnih lignji nego i zbog toga što su one tada usredotočene na razmnožavanje te znatno agresivnije i neopreznije nego nedorasle lignje. Međutim, unatoč tome, ulov nije osobito čest jer je krupnih liganja relativno malo. Kako bi ulov i brojčano bio veći, lignjolovci moraju pretražiti veće lovno područje, što je najlakše učiniti pendulom.

Lignje se mogu loviti pendulama kompletiranim na brojne načine. Sada, u vrijeme mrijesta, kad se krupne lignje najčešće kreću u paru, najbolje ih je loviti potezanjem dvije varalice, na dva ili, bolje, na jednom priboru. I „na pariće“, pendula s dvije varalice može se izraditi na brojne načine. Najčešće sa sistemom, završnjakom tipa „brk“, koga čine dva nejednako duga priveza na čijim su krajevima varalice. Koriste se varalice svih tipova, najčešće u kombinacijama. Da bi se izbjegla upotreba dodatnog otežanja pendule, najbolje je ako je barem jedna od varalica tonuća - teturava, odnosno tipa „vobler“ ili s vanjskim olovnim otežanjem.

S barem jednom od tih varalica pendula će ploviti na lovnoj dubini jer se u ovo doba godine lignje masovno zadržavaju na manjim dubinama, najčešće između jednog i 10 metara. Sredinom dana su najdublje, da bi u sumrak bile najbliže površini i obali.

Mana takvih pendula je u tome što se privezi često međusobno zapletu pa varalice imaju lignjama nimalo primaljive pokrete, a što se teško osjeti tijekom lova. Jedno od rješenje tog problema jest razdvajanje priveza pomoću odstojnika. Odstojnik može biti od plastike ili žice, a za pendulu na olignje neusporedivo je bolji žičani.

Može se kupiti, ali i lako izraditi od žice debljine 1 do 2 mm. Čini ga centimetar, dva dugačka spirala s bočnim izdankom dugim oko 10 cm koji završava alkicom. Unutarnji promjer spirale mora biti toliki da u nju ulazi bužir dužine nekoliko centimetara, koji se može navući na osnovnu strunu. Odstojnik se postavlja na oko metar dalje od kraja predveza, osnove završnjaka. Učvršćuje se između dvije perlice čije linearne pokrete sprječavaju dva lažna čvora. Na kraj, alkicu odstojnika postavlja se 40 do 100 cm dugi privez, koji kao i predvez završava kopčom. Na kopče se postavljaa varalica.

Vrsta varalica za lov „na pariće“ ovisi o afinitetu ribolovca te željenoj dubini lova. Uglavnom se rabe teturavci, varalice sa „spojlerom“, uranjajućom pločicom. Zbog veličine plijena, bolje je rabiti najveće teturavce, duge 110 mm. Što se tiče dekora, narančasti s crvenim leđima najučinkovitiji su u sumrak, kad se inače najuspješnije lovi. U to doba dana vrlo je uspješan i teturavac crvenih leđa i srebrnog trbuha. Ako se pak, želi u svako doba dana i noći loviti istim teturavcem, tada je neusporedivo najbolje rabiti teturavac koji dekorom oponaša vrnuta ili sarđelu. Srebrna tijela tih varalica bljeskaju na svjetlosti pa su one iznimno učinkovite u lovu po mjesečini.

Zbog male dubine lova, pendulu „na pariće“ u pravilu nije potrebno dodatno opteretiti. Dubina urona varalica može se regulirati brzinom plovidbe. Međutim, bolje je to raditi dužinom ispuštene osnovne strune. Naime, u ovo doba godine lignje su otežale zbog razmnožavanja pa su dosta spore. Zato pribor treba uvijek potezati minimalnom brzinom, kako bi se lignjama dala prilika da sustignu varalice. Ispuštanjem osnovne strune od 15 do 40 metara regulira se dubina urona varalica.

Mala brzina plovidbe omogućava detaljno pretraživanje plićaka. Treba obići svaki veći kamen ili potopljeni predmet, plutače i usidrene barke, te sve drugo iz čije sjene lignje mogu vrebati plijen. Spora plovidba olakšava i lov dvjema pendulama. One mogu biti montirane na motovila, ali je bolje rabiti štapove, najbolje kratke, dužine između 1,0 i 2,1 m.

Ribolovci udičari, osobito stanovnici velikih gradova, koji zbog pandemije, loših vremenskih uvjeta ili ostalih razloga nisu u mogućnosti otići do udaljenih posta, u ovo doba godine mjesto na kojem mogu uspješno loviti najlakše će naći u mjesnoj luci ili lučici. U njima uvijek ima glavonožaca i riba, a loviti se najčešće može i po vrlo lošem vremenu. Uz to, u njima je, osim u najvećim lukama, gdje je trajno zabranjen, ribolov dozvoljen tijekom zime, čak do 1. svibnja.

O najatraktivnijem, lovu varaličarenjem, pisali smo 26. prosinca prošle godine, ali u lukama i lučicama, ponegdje i na samom kućnom pragu može se uživati i u svim ostalim tehnikama obalnog udičarenja. Naime, nigdje se na jednom mjestu ne može naći udičarima toliko zanimljivih riba, kako stalnih tako i povremenih stanovnika luka i marina. Od stalnih tu su pijerka i ostale usnače, šparmić, arbun, cipoli, smudut, ovrata, fratar, ovčica, kanjac, trlje, gruj, a od povremenih iglica, bukva, ukjata, polanda, vrnut, lica... Na muljevitom i muljevito - pjeskovitom lučkom dnu često obitavaju trlje, kokoti, listovi, a u luke često zalaze morski psi i mačke. Osim riba, u njima su uvijek ili sezonski prisutni i glavonošci, hobotnice, sipe i olignje.

Ovako raznovrsni riblji fond posljedica je obilja hrane, ponajprije crvića iz mulja, kozica, rakova sušca, mušula. Osim toga, u lukama ima i puno pozicija gdje se ribe i drugi organizmi mogu skriti, osobito među među kamenjem nabacanim radi zaštite lukobrana. Upravo među tim kamenjem, kao i na okomitim zidovima gatova, udičari mogu doći do kozica, mušula, pužića, lumpara, volaka i drugih mamaca.

Bogatstvo ribljih vrsta otvara mogućnost primjene velikog broja raznovrsnih udičarskih tehnika. No, većina lučkih riba hrani se na dnu, pa je klasični ometac najčešće korišteni alat. Tehnika čekanja na dnu ometcem pruža šanse i udičarima početnicima da s minimalnom opremom i najjednostavnijim mamcem kakav je kruh ostvari kakav takav ulov, ponajprije šparmića i glavoča. S druge strane, lov smuduta, ovrate i drugih krupnijih ta cjenjenijih riba zahtjeva daleko ozbiljniji pristup, počevši od adekvatnog pribora. Kralju i kraljici sportskog ribolova na moru mamac se mora ponuditi tako da ne osjećaju nikakav otpor kad zagrizu, što znači da loviti treba s klizećom olovnicom i otvorenim preklopnikom na roli sve do momenta kontriranja. Ponuditi im se može isti mamac - srdelu ili velikog crva, ali ovrata voli i volak, raka kosmeča, dok je smudutu draga i kozica te olignji.

Čekanjem na dnu se u lukama mogu loviti i krupni grujevi koji naseljavaju rupe u lukobranima i zidovima obale. Pribor za takav lov mora biti vrlo jak, ne samo zbog snage gruja i borbenosti, nego i zato što mu se ne smije dozvoliti da spas potraži u prvoj rupi, u kom slučaju je za ribolovca sigurno izgubljen. Od ostalih riba koji se love ometcem na dnu najbrojniji su cipoli koje je najbolje loviti crvićima. Još brojniji su šparmići, a brojni su i arbuni, ovčice, fratri...

Barem podjednako dobro kao i ometcem na dnu, cipoli se mogu loviti i plovkom. Teleskopom bez provodnika, uz obvezno primamljivanje, osim njih mogu se loviti i bukva, šparmić, iglica.... Pomoću plovka, standardnog ili vodene kugle loviti je moguće i smuduta, ali samo noću i na kozicu ili na kakvu živu ribicu.

U luke i lučice u potrazi za hranom zalaze i olignji te sipe. Poput smuduta, cipola i nekih drugih riba, osobito ih privlače mjesta na kojima pristaju ribarski brodovi, gdje skupljaju otpatke od čišćenja ulova i mreža. Osim toga, u luke i marine ih noću privlači umjetno svjetlo, obalno ili s plovila.

Što je suvremenija, to je ribolovna oprema osjetljivija. Zbog toga njeno održavanje sve više dobiva na važnosti. A kad je u pitanju osnovni udičarski pribor, posebno je važno održavanje role, kod stacionarne role osobito njenog najmanjeg vitalnog dijela - kotača vodilice strune.

Razlog tome je što taj dio trpi najveća naprezanja tijekom ribolova. On je taj koji prima sva naprezanja preko rotora koji se pak jednim okretajem ručice okrene i više od stotinu, čak do 800 puta! On je taj na koga djeluje sila i kad rotor miruje, ali i kad se okreće kalem tijekom izvlačenja strune pod teretom ili snagom plijena. Pritom na njemu tako opterećena struna još i pod pravim kutom mijenja smjer, što dodatno povećava njegovo naprezanje.

Tijekom namotavanja strune na kalem kotač vodilice i njegov ležaj izloženi su i konstantnom ispiranju vodom ili morem koju zajedno s pijeskom i ostalim nečistoćama donosi struna, a što je pogotovo izraženo kod korištenja višenitnih struna. Nečistoća struže kotač, a voda ispire mazivo iz njegovog ležaja. Zato je neophodno redovito čišćenje i podmazivanje ovog dijela, osobito kod rola kojima se lovi „jigging“ i „spinning“, tehnikama s puno namotavanja.

Zbog toga se preporučuje „roler“, a još boje cijelu rolu, dobro oprati slatkom vodom nakon svakog ribolova. Također, preporučuje se nakon svakih desetak ribolova ležaj kotača vodilice strune otvoriti, očisti i podmazati. To se odnosi na klasično dizajnirane nezabrtvljene kotače vodilice strune, kakvih je na tržištu oko 90 posto. Uobičajena konstrukcija takvog kotača vodilice strune sastoji se od vanjskog metalnog prstena koji je s vanjske strane otvrdnut površinskom presvlakom. Unutar vanjskog kotačića je ležaj koji se oslanja na srednju osovinu vodilice strune. Ležaj je klizni u obliku brončanog prstena ili, još češće, kotrljajni.

Kada nema maziva, jer ga je isprala voda ili more koje donosi struna, u ležaj, osobito lako u kotrljajni, ulazi nečistoća i voda, koja se zatim kristalizira. Tako se u ležaju kotača vodilice stvara sloj mokrih čestica, povećava se trenje pri njegovom okretanju i naposljetku se ležaj te kotač vodilica strune prestanu okretati.

Kotač vodilice strune koja se ne okreće približno istom brzinom kojom je pogoni struna brže ili sporije će biti oštećenja od strune koja po njoj prolazi. Oštećeni kotač vodilice, čak i ako se okreće, malo po malo će uništavati strunu koja prolazi preko nje. Osobito brzo i opasno PE višenitku, koju i mala ogrebotina na površini blokiranog kotača može i nakon svega nekoliko provlačenja u potpunosti učiniti neupotrebljivom.

Pri podmazivanju ležaja kotača vodilice nije potrebno baš svaki put otvoriti i rastaviti kompletni mehanizam. Dovoljno je otpustiti vijak do polovice, i onda kada se kotač vodilice strune može odmaknuti 1-2 mm od ramena koji ga drži, sa svake strane kapne par kapi ulja. Zatim se kotač vodilice ponovo primakne i sačeka da ulje prodre u cijeli sklop te pritegne vijak do kraja.

Podmazivanje treba vršiti lakim ulje, primjerice urarskim ili onim za šivaće strojeve, ali je najbolje koristiti one posebno pravljenim za podmazivanje ribolovnih rola, kakva u ponudi imaju svi ozbiljniji proizvođači rola. Najbolje rješenje je takvo magnetno ulje, koje se zahvaljujući mikroskopski sitnim česticama magneta dobro drži na ležaju i kotaču valjka, koji su od čelika. S tim uljem ležaj je dovoljno podmazivati nakon svakih 30 do 50 odlazaka u ribolov. Još puno rjeđe treba podmazivati ležajeve kotača vodilica struna koji su zaštićeni gumenim brtvama, a koje se ugrađuju samo u najskuplje role.

Kada se ležaj otežano okreće, pogotovo kad blokira, odmah treba prestati s upotrebom role i pokušati pokrenuti kotač vodilice. Najjednostavnije je izravno na kotač i vijak oko koga se okreće pošpricati kakvo sredstvo protiv hrđe poput „WD-40“. Nakon što se sačeka da sredstvo djeluje neko vrijeme, valja pokušati pokrenuti kotač vodilice, ali nikako kliještama ili kojim drugim tvrdim predmetom koji bi mogao oštetiti površinu kotača. Ukoliko se vodilica ni tad ne okreće, treba odviti vijak oko kojeg se kotač vodilice vrti i pažljivo demontirati kotač i sve ostale dijelove s kojima je u dodiru. Zatim ih treba sve dobro oprati, očistiti i osušiti. Prije podmazivanja i vraćanja u vodilicu, treba pažljivo provjeriti okreće li se ležaj lako. Ako ne, što je često slučaj, valja ga zamijeniti.
Pranje vodilice strune, ali i svih dijelova role koji se čiste najbolje je obaviti acetonom ili lakim benzinom. Također, dobro je na isti način postupiti sa sklopom na drugoj strani žičanog hvatača strune, preklopnika.
Za radove oko „rolera“ dobro je koristiti štapić za čišćenje ušiju. Natopljen sredstvom za pranje njime se najlakše uklanjaju nečistoće s kotača i ležaja vodilice. Natopljen, pak uljem ili razrijeđenom mašću, dobro je rješenje za podmazivanje. Suhim je štapićem dovoljno preći preko vanjskog plašta kotača vodilice da bi se utvrdilo dali je oštećen, u kom slučaju niti vate zapinju za oštećenja.

Manje od desetljeća bilo je dovoljno da strijelka od rijetkog postane među najčešćim krupnim plijenom jadranskih varaličara. Iznimno agesivna i sve brojnija, jer nema prirodnih neprijatelja, strijelka se dobro lovi tijekom cijele godine, ali najuspješnije zimi jer se tada najviše najbliža obali. Poput ostalih grabljivica, loviti se može svim tehnikama, čak i na moru rijetko prakticiranim plovkarenjem, ali vrlo učinkovitom tehnikom za lov ove ribe.

Za ribolov strijelka ovom tehnikom neophodan je štap dužine do tri metra. Idealan je onaj namijenjen „surfcasting“ te „heavy casting“ ribolovu budući da se na sistem mamče ribe teške do 300 grama. Poslužiti može i „jigging“ štap dužine dva do tri metra. Na njima trebaju biti odgovarajuće role, s tim da su najprimjerenije „freespool“, one sa slobodnim hodom kalema. Na kalem se može namotati najlon debljine oko pola milimetra ili „PE“ višenitna struna odgovarajuće, jačine 10 do 15 kg.

Na osnovnu strunu se postavlja plovak nosivosti 20 do 40 grama, najbolje s mogućnošću za montažu „starlite“, svjetleće ampule. Preko vrtilice s kopčom, na kraj osnovne strune se postavlja završnjak od sajle dožine 20 do 30 centimetara. Zbog snažnih čeljusti i oštrih zubi strijelki, sajlica može biti i nosivosti preko 20 kg. Na njoj mogu biti do dvije klizne i jedna, na kraju, fiksna udica, koja može biti i trokraka. Udice, najbolje „Circle“ i sličnog oblika trebaju biti veličine 3/0 ili 4/0. Završnjak je najbolje kompletirati „krimpanjem“, pomoću metalnih cjevčica za spajanje.

Iako se mogu koristiti sve ribe, za mamčenje je najbolje koristiti cijele vrnute, širune ili lokarde, ali i bukve te cipole dužine 15 do 20 cm. I fileti tih riba okrenuti kožom unutra te omotani elastičnom niti odlični su mamci, osobito kad se lovi „surfcasting“ tehnikom dalekog bacanja. Odlični mamci su i sarđele te inćuni povezani pomoću elastične niti. Cijele ribe mamčiti treba tako da u moru stoje repom prema dnu jer strijelka žrtvu u pravilu grize za rep pa kad je tako onesposobi za bijeg onda je polako kida i jede. Zato se nepokretna udica zabode u rep, druga klizna za sredinu, a prva za glavu mamca. Pri nadijevanju sajlicu je dobro omotati oko tijela mamca.

Mamac treba odbaciti na teren dubok nekoliko metara, na plažama i ostalim pličinama barem tridesetak metara daleko. Daleke odbačaje je lakše ostvariti „surfcasting“ priborom, na kome pribor treba biti s fiksnim plovkom postavljenim metar do metar i pol poviše spoja osnovne strune i sajlice. Ako se koristi kraći, štap dužine dva do tri metra, onda je potrebno koristiti klizni plovak sa stoperom radi mogućnosti daljeg zabacivanja. Kad se lovi kraćim štapom da bi se postigao dovoljno daleki odbačaj plovak mora biti klizni, a na struni poviše njega mora biti stoper, ograničavač njegovog hoda.

Duži štap, osobito s „freespool“ rolom uz lakši i dalji odbačaj omogućava bolju kontru, ali i lakšu detekciju ugriza. Naime, iako najčešće žestoko napada, strijelka ponekad mamcu samo odgrize rep bez da se zakači i osjetno potegne pribor. Nakon toga se najčešće vrati i osjetno zakači. Takav napad se manifestira kratkim potonućem plovka bez izvlačenja strune s kalema. U takvoj situaciji treba desetak, petnaestak sekundi pričekati drugi, odlučni napad. Izostane li drugi napad plovak treba privući metar, dva i pričekati još tridesetak sekundi i sve tako dok se strijeljka ne isprovocira na napad. Naime, strijelka je ponekad veoma oprezna, čak i noću pa reagira samo na provokaciju, u ovakvom lovu na opisano povlačenje plovka sa stankama, najčešće tijekom samog privlačenja te kad plovak dotakne površinu. No, strijelka je ponekad toliko agresivna da napada i plovak.

Kao i ostalim tehnika, strijelke je najbolje tražiti u lukama, marinama i ušćima te u njihovoj okolini, gdje najlakše dolazi do hrane, koju pretežito čine cipoli, gavuni, iglice, sarđele i ostale sitne ribe. Preferiraju što uže uvale, odnosno sve tijesne pozicije jer u njih najlakše stjeraju jato ribica. Najaktivnije su u vrijeme promjene kurenta te u noćima punog mjeseca, osobito kad je najveći te pred njegov zalazak. I po najjačoj mjesečini treba koristiti plovak sa „starlight“ ampulom. Samo pomoću nje vidi se svako pomicanje plovka, posebno dobro uzimanje mamca, odnosno nestajanje plovka pod površinom.

Da bi ulov imao najbolji okus, nakon ostvarenog ulova strijelku je potrebno otkrviti zarezivanjem škrga ili ubodom noža ispod prsnih peraja.

Kada je dva dijela udičarskog pribora potrebno povezati u brzo i lako sastavljivu/rastavljivu vezu, za njihovo spajanje najbolje rješenje je kopča. Da bi tu ulogu uspješno obavila, kopča mora biti jaka i sigurna, lagana za montažu, ali i težinom te oblikom prilagođena priboru kako ne bi negativno utjecala na ponašanje dijelova koje spaja. Većina se tih zahtjeva međusobno isključuju pa zato nema univerzalne kopče, nego puno različitih, više ili manje ograničene namjene.

Teško je nabrojati sve vrste kopči, ali se sve one mogu podijeliti u dvije osnovne skupine. Prvu čine jednodijelne, kopče izrađene savijenjem samo jednog komada žice, a u drugoj, znatno manjoj, su dvodijelne kopče.

Obje skupine kopči mogu se podijeliti prema namjeni. Tako, primjerice, kopče tipa „duo lock“, „lock snap“ i „hook snap“ ne izazivaju „šijavanje“, zanošenje tijekom povlačenja pribora pa se ponajprije rabe na penduli i „spinning“ priborima. Na takve pribore, osim toga, važno je stavljati i što lakše kopče kako one ne bi težinom slabile akciju mamca. Međutim, čak i spomenute kopče mogu omesti rad mamca. Uzrok tome je oblik njihovih krajeva, mjesta gdje se spajaju s ostalim priborom. Naime, krivine krajeva mogu biti raznih oblika. Za montažu predveza, priveza i olovnica, njihov je oblik nevažan, ali je vrlo bitan za montažu varalica, osobito teturavaca. Za to su dobre samo kopče sa simetričnim krajevima, pravilnog trokutastog ili polukružnog oblika. Jedino će takve krivine varalice držati u osi strune. U protivnom, varalici će se poremetiti vibracija i ona će vući u stranu ili čak izvrnuti na bok ili leđa pri bržem povlačenju.

Nosivost je jedna od najvažnijih osobina kopče. Kako ne bi bila najslabija točka pribora, pravilo je da ona mora imati dvostruku nosivost strune na koju je montirana. Na žalost, većina proizvođača ne navodi nosivost svojih kopči nego samo broj, veličinu, a i to po vlastitom kriteriju. Kako bi se dobila informacija o nosivosti, dobro je prije upotrebe jednu kopču iz pakiranja žrtvovati za testiranje. Test se može obaviti s vagom s kukom za vješanje. Međutim, to nije nužno potrebno. Naime, kako žica kopče ne smije biti tanja od strune na koju se postavlja, jer bi se tada ponašala kao nož, poštovanjem toga pravila jasno je da će se rabiti i kopča dovoljne nosivosti, jer je žica uvijek jača od strune iste debljine.

Najrašireniji model kopče na svijetu jest model „inter lock“, poznat i pod imenom „lock snap“. Razlog tome nije kvaliteta nego jednostavnost rukovanja i niska cijena. Riječ je o dvodijelnoj kopči sastavljenoj od ovalno savijene žice zatvorene komadom limene prevlake. Osim male nosivosti s obzirom na veličinu, mana joj je i sklonost k samoootvaranju, posebno podvrste koja nema zavrnute krajeve žice. Međutim, zavrnuti krajevi su česta mjesta zapinjanja strune. Ovakve kopče dopuštaju dobru pokretljivost pribora koji povezuju, osobito modela s nejednako širokim krajevima. Rabe se u lakom ribolovu, za pribore snage do 15 do 20 libri (7 do 9 kg).

Jednostavnija od prethodne jest dvodijelna kopča poznata pod imenom „safeti snap“. Čini je ovalno savijena žica smještena u spljoštenoj pokretnoj cjevčici koja učinkovito zatvara razmak između krajeva žice. Ova je kopča znatno pouzdanija od prethodne pa se rabi za pribore do 30 libri. Zbog potpune simetričnosti odlična je za vezivanje varalica.

Kada umjesto cjevčice ovalno savijenu žicu obujmljuje šuplja olovna kugla, kopča se zove olovna, odnosno „leader snap“. Služi za spajanje strune i varalice koju je potrebno dodatno otežati. Vaerzija takve kopče je „čeburaška“ o kojoj smo detaljno pisali 10. siječnja prošle godine.

Kopče izrađene od samo jednog komada žice neusporedivo su kvalitetnije i čvršće od dvodijelnih. Osim toga, manja im je mogućnost otvaranja kad pribor s kojim su povezane zapne za prepreku. Zato se sve više rabe, a i više ih je vrsta. Evo najčešće rabljenih.

Kopča poznata kao „hook snap”, „fast snap“ i „snap link“ vrlo lako i brzo se otvara i gotovo je simetričnog oblika. Ima srednje dobru nosivost pa se rabi i za srednje teške pribore. Sve više je u upotrebi. Na bulentinu služi za postavljanje olovnice, a na penduli za nošenje varalice i spajanje osnovne strune sa završnjakom.

Kao „duo lock“ i „fastlock“ poznata je kopča s dvostrukim pregibom žice čiji se kukičasti krajevi kače za osnove suprotnih kukica. Veoma je sigurna i, u odnosu na svoje dimenzije, jaka. Koristi se za kompletiranje pribora snage do 150 libri. Mala težina joj omogućava primjenu i na osjetljivim priborima. Lakoća dvostrukog otvaranja i široki lukovi pregiba omogućuju slobodni rad pribora koji povezuje pa je zato ova kopča iznimno pogodna za montažu svih vrsta varalica. Nedostatak joj je što postoji mogućnost zapinjanja strune za njezine kukice.

„Cross lock snap“ nalikuje „duo lock“ kopči, ali joj se kukice kvače jedna uz drugu. To je najčvršća kopča s obzirom na veličinu i težinu. I trajnost joj je vrlo dobra. Zbog svega toga ta je kopča prikladna za većinu kombinacija svih vrsta udičarskih pribora. Osobito je rado postavljaju na najteže sportske alate jer se prave do nosivosti od 200 libri.

Kopča „coast lock“ je pravi šampion izdržljivosti. Asimetričnim oblikom uzrokuje „šijavanje“ pa je radije koriste za stacionarne pribore. Nezamjenjiva je u dubinskom ribolovu. Izrađuje se do nosivosti od 450 libri.

Olignji se sve uspješnije love s obale, najlakše varalicama koje su konstrukcijom posve prilagođenim takvom lovu. Radi se o varalicama „S“, odnosno oblika koji oponaša kozicu, poznatim pod japanskim imenom „egi“. O njima smo pisali smo 22. listopada, a sada ćemo o tome kako njima što uspješnije loviti.

„Egi“ varalice su najučinkovitije kad se kreću poput kozica u kratkim skokovima - nikad u uspravnom nego horizontalnom položaju, najčešće pod kutom, naniže uvijek sporo i s podignutim repom. Kvalitetna, dobro uravnotežena varalica taj kut ima i kad legne na dno. U tom položaju nastavlja loviti, što je vrlo važno jer se dobar dio napada, posebice danju, događa baš kad je „egi“ na dnu. Osim toga, tako postavljena sprječava krunicu da dodirne i zakači se za dno.

Na žalost, brzina i položaj u kome tone većina jeftinih i varalica manje poznatih proizvođača spozna se tek nakon njihove kupovine. No, na sreću, one se dosta lako prisile da tonu, a da rep bude gore - dodavanjem komada pluta ili pjenoplastike na krunicu ili zadnji dio tijela.

No, osim njenog uzgona i balansiranosti, postoje i drugi čimbenici koji utječu na brzinu tonjenja i položaj „egi“ varalice. To je ponajprije kurenat, ali i vjetar. Oni povlače strunu i prisiljavaju „egi“ da pluta vodoravnije, ponekad i sprječavaju da tone. Što je najgore, stvaraju „trbuh“, koji sprječava animaciju varalice od strane ribolovca te prenošenje signala dodira „egija“ od strane lignje. U takvim slučajevima, kad ima kurenta treba koristiti teže i varalice koji brže tonu, koji uspijevaju ostati u najpovoljnijem položaju i držati strunu dovoljno zategnutom da prenese potezanje varalice od strane lignje. No, zbog brzog tonjenja, manje su izloženi pogledu lignji pa ih treba koristiti samo kad se mora.

Drugi način smanjenja utjecaja kurenta i vjetra je upotreba što tanje strune te spuštanje vrha štapa prema površini mora tijekom lova. Ne treba se bojati smanjenja nosivosti strune iako „pumpanjem“ oliganj može odmotati dosta strune s kalema, ali ne i prekinuti je jer lignja ne čini nagle pokrete i udarce glavom lijevo - desno kao riba, a što je najopasnije za strunu. Osim toga, lignja ne traži ni zaklon iza kamenja i u rupama, što obično dovodi do prekida strune. S druge strane, tanjom strunom se postiže dalji odbačaj, posebice po vjetru. Zato se za „eging“ može koristiti PE 0,4, čak i PE 0,3 višenitka, ali tada za prihvat ulova treba koristiti mrežnu ili kukastu prihvatnicu.

Za lov s obale važno je točno znati brzinu tonjenja svake varalice u kolekciji kako bi se brojanjem sekundi nakon dodira površine moglo znati što se događa pod površinom. Prvo, može se dosta precizno znati kolika je dubina na mjestu lova, a drugo, na kojoj se dubini nalaze lignje kad napadnu. Brojati je dobro čak i na dobro poznatom mjestu - može se shvatiti koliko je jak kurenat u trenutku lova, jer će zbog njega varalici trebati više vremena da dosegne dno nego kad nema kurenta. Tako se varalica može zamijenit drugom koja tone brže ili sporije, po potrebi.

U lovu s obale dobro je i, barem pri prvih nekoliko odbačaja, dozvoliti varalici da dodirne dno. Na taj način pretraži se cijeli vodeni stupac i najlakše spozna na kojoj su dubini trenutačno lignje. Osim toga, lignje su u pravilu bliže dnu, posebno po danu, gdje je smanjena vidljivost.

Za lignjolov u vrlo dubokom moru ili po vjetrovitom vremenu, kad manje i lakše nije moguće odbaciti, treba koristiti brzo i vrlo brzo tonuće „egi“ varalice, ali se način lova mora prilagoditi da bi se što više usporila brzina njihovog tonjenja. To se postiže zatvaranjem hvatača motalice role čim varalica dotakne površinu. Tako se struna zategne pa podigne glavu i drži varalicu u vodoravni položaj te tako usporava njeno tonjenje. Rezultat toga je mogućnosti lova i kad je on nemoguć s ostalim vrstama lignjarića. Zato uvijek treba sa sobom nositi nekoliko varalica ovog tipa. U nedostatku ovakvih varalica mogu se koristiti tonuće na koje se dodaju utezi. No, to najčešće poremeti ravnotežu varalice i ometa joj kretanje i trzanje, što nije slučaj s vrlo teškom varalicom.

„Egi“ varalice nemaju bočne pokrete ili su im oni vrlo slabi. Da bi što više privukle pozornost oliganja zato ih treba animirati laganim trzanjem vrha štapa lijevo desno. To je najlakše uraditi s nerastezljivom osnovnom PE višenitnom strunom vezanom za ušicu varalice ili za posebne „egi“ kopče koje dosta čvrsto drže ušicu varalice te omogućavaju brzu izmjenu varalica.

Nakon što dodirne dno „egi“ se može privlačiti na dva načina. Kad se ustanovi da su lignje „na pola dna“ štap se iz horizontalnog položaja odlučno trgne prema dolje, kako bi se varalica podigla prema površini. Zatim se štap dovede u vodoravni položaj pa na taj način opuštena struna brzo namota na kalem role, i sve tako dok se varalica ne privuče do obale.

Kad su olignji na samom ili pri dnu, bolje je loviti skosavanjem. Varalica se kratkim energičnim trzajem štapa podigne s dna uz namotavanje strune. Zatim se načini pauza u kojoj varalica potone pa se postupak ponovi. Mana takvog vođenja su česta zapinjanja i gubici varalice, a prednosti to što se u takvom lovu mogu prevariti sipe, ali i neke ribe s dna.

Ma kojom tehnikom se varaličarilo, kad se osjeti napad lignje važno je izvlačiti kontinuiranim namotavanjem strune.

Poput ostalih sitih riba i glavoči su hrana krupnijih. Većini „ribljih plemića“ su i poslastica, osobito brancinu, smudutu. Imaju i više ili manje izražene sve osobine dobrog mamca - dugo žive i dobro se drže na udici, vrlo su brojni, dostupni cijele godine, love se raznim alatima, udicom vrlo lako... Unatoč tome, naši, osobito sportsko - rekreativni udičari rijetko ih koriste iako bi u mnogim slučajevima trebali biti mamac prvog izbora.

Glavoč je zajedničko ime za ribe iz vrlo brojne obitelji, od kojih čak 52 vrste živi u Jadranu. Neke su iznimno brojne, a sve veoma naivne i agresivne zbog čega su čest nezvani gost na udičariskim priborima. Zbog svega toga pribavljanje glavoča za mamčenje vrlo je lagan posao u bilo koje doba godine i na bilo kakvom dnu, od obale do čak 100 metara dubine. Osim što ga napada čim ga ugleda, glavoč mamac najčešće guta „do repa“. Tako ulovljen, jer je najčešće ozbiljno ozlijeđen, nije najprikladniji za dugotrajni ribolov krupnih grabljivica. Puno je bolje u takvom ribolovu koristiti one koji su se za udicu zakačili usnama, dok će najduže na udici živjeti oni ulovljeni malim vršama potopljenim u kamenite plićake.

Sirovo meso glavoča je žilavo pa se on dobro drži na udici. Osim toga, glavoč je nevjerojatno izdržljiv i vitalan, čak i kad mu se koža malo oguli da bi i krvarenjem provocirao grabljivice. A to što je poslastica velikim morskim grabljivicama samo je razlog više da ga se uzme u obzir pri odabiru ribice za lov teškim ometcem i bulentinom riba poput zubaca, brancina, kijerne, gruja i murine, ali i pendulom orhana, zubaca, pagra, lampuge…

Kao izrazite ribe dna, glavoči pred opasnošću zaklon traže ispod kamenja, u rupama i procjepima. Zato, kad se nadjeva na ometac i bulentin s kliznom olovnicom i plutnjakom postavljenim nekoliko centimetara iza mamca, dobro vidljivi glavoč koji panično, ali neuspješno pokušava dosegnuti dno, predstavlja atraktivni mamac. Tako nadjeven, ispod leđne peraje, ostat će živ na udici po dva - tri dana i noći, što je idealno za dugotrajno čekanje krupnih grabljivica.

Najveći nedostatak glavoča kao mamce jest njegova veličina. Iako najbrojniji pločar naraste i do skoro 30 cm dužine i 400 -tinjak grama težine, rijetki su oni duži od 10 cm i teži od 30 grama. Mana mu je i to što ne podnosi osobito dobro konzerviranje soljenjem i zamrzavanjem pa ga zato treba koristiti svježeg.

Zbog malih dimenzija, komadi glavoča mogu se koristiti samo u lovu manjih i srednje velikih riba, praktično svih koje obitavaju u Jadranu, iako niti jednoj od njih nije poslastica. Ovisno o veličini udice na koju će se postaviti, glavoč se reže na trake ili komade. Trake je najbolje rezati s donje zadnje strane tijela jer mu je tu meso najžilavije pa se najbolje drži na udici, baš kao što je to slučaj i kod ostalih malih riba - mamaca.

Češće nego za lov manjih, glavoč se kao mamac koristi u lovu krupnijih riba, posebno uz obalu. Osim, što je redoviti dio ishrane priobalnih grabljivica, još je jedan razloga za to- njegova uočljivost, što zbog stalnog kretanja, a što zbog boje. Naime, boja mamca, ističu iskusni ribolovci, vrlo je važan čimbenik uspješnosti udičarenja. Najbolji je lako uočljiv, mamac okolišu kontrastnih boja, što osobito vrijedi u lovu rjeđih riba, kakve su krupne grabljivice. Pločar i travaš, dva najkrupnija i najbrojnija glavoča svojim tamnijim bojama idealni su za lov na pjeskovitim i ostalim svjetlijim dnima.

Živi glavoč je odličan mamac za lov brancina ometcem. Nadijevatio ga treba na dvije redno montirane udice. Jednu vrhom ubadaju odmah iza glave, a drugu u hrbat oko polovine dužine tijela ribe. Zatim privez, pjok, primulu treba lagano zategnuti pa učvrstiti omčom oko korijena repa. Sve se to rade s privezom male dužine, oko pola metra, kako ga nemirni glavoč ne bi zamrsio, što plaši brancina. U takvom lovu veoma je važno koristiti glavoča ulovljenog gdje se želi loviti i brancin.

Za ribolov s nepristupačne kamenite obale, gdje plijen mogu biti brojne grabljivice, glavoča, najbolje pločara, treba mamčiti na završnjak s dvije udice i „pop-up“, plovkom, koji služi da spriječi mamac u namjeri da se sakrije u kakvu rupu na dnu. Lovna, udica na kraju sistema treba biti broj 3/0 do 6/0, a udica za držanje mamca između 1/0 i 3/0, ovisno o veličini mamca. Lovna udica se umetne u blizini analnog otvora, što pliće, tik ispod kože. Potezna udica treba probosti gornju čeljust mamca i to odozdo prema gore. To mamcu omogućava da usta drže otvorenim zbog čega lakše cirkulira more, odnosno dišu pa zbog toga i duže živi.

Na isti način glavoč se može mamčiti i za lov vrlo dalekim bacanjem. Odbačen punom snagom, unatoč snažnom trzaju pri odbačaju, poživjet će dva do tri sata. Da bi se to vrijeme produžilo, strunu lovne udice treba pričvrstiti uz mamac na način da se cijeli mamac obmota silikonskom niti.

Glavoč je dobar mamac i za lov tehnikom puštanjem u struju mora, za lov krupnije divljači daleko od obale pendulom te za lov brancina sporom priobalnom pendulom.