Kako bi privukli pozornost ćudljivih, ali prilično znatiželjnih riba kakve su kantori, o čijem smo lovi pisali prije tjedan dana, najvještiji udičari već neko vrijeme koriste se svojevrsnim „tajnim oružjem” – kombinacijom mamaca i varalica. U mnogim situacijama ta se kombinacija pokazala veoma učinkovito ili jedino djelotvorno rješenje ne samo u lovu kantora nego i brojnih drugih riba. Zato je udičarima dobro znati nešto više o tome.

Kombinacija prirodnih mamaca odavno je poznato rješenje za uspješnije udičarenje svim tehnikama, baš kao i dodavanje prirodnog mamca na varalice za uspješniji ribolov u pokretu- potezanjem i skosavanjem. No, tek nedavno varalice su se počele dodavati mamcima kako bi ih svojim izgledom, bojom i titranjem u kurentu učinile uočljivijim, većim i primamljivijim u ribolovu ometcem i bulentinom. Ovi umjetni provokatori najprije su se koristili za lov u slabim uvjetima vidljivositi, u mutnom moru i noćnom ribolovu, a sad se rabe i za dnevni lov.

Kao provokatori najprije su rabljeni svjetlucavi plutnjaci, potom mekani stoperi, a sade postoje i posebno za to pravljene varalice od vrlo mekane plastike koje se njišu i u skoro mirnom moru. Loptastog su, jajolikog, oblika crva i glavonožaca, ali i tek dvostruke tanke trake. U pravilu su kričavo obojene, svjetlucave ili fluoroscentne. Veoma su jeftine, a dimenzije su im vrlo male, ne duže od 50 mm. Pojedinačno ili u skupinama postavljaju se neposredno prije udice tako da s mamcem čine jednu cjelinu. Iako su izrazito mekani, najčešće se mogu upotrijebiti nekoliko puta, sve dok ih ribe ne oštete znatno, dok one u obliku glavonošca imaju makar jedan krak.

Varalice ne smiju klizati po privezu nego moraju biti fiksne kako ne bi uzrokovale mršenje priveza ili odvlačenje ribe od mamca na udici. Zato se montiraju lijepljenjem ili navlačenjem preko udice na privez i potom fiksiraju, nikako čvorom nego pomoću sitne perlice, koju je dobro zalijepiti.

Varalice, osobito više njih i one u obliku glavonožaca u jakom kurentu mogu uzrokovati dodatna mršenja pribora. Da bi se to izbjeglo dovoljno je tek za broj više povećati debljinu priveza na koji se montiraju. Čak ako je i od vidljivog najlona, deblji privez na kojemu se nalazi dodatna mekana varalica ne plaši toliko ribe jer im pažnju odvlači primamljivim oblikom, titranjem i dekorom.

Dosadašnje iskustva naših udičara kazuje da su najučinkovitije varalice oblika dvostruke trake i glavonožaca te one žute i fluoroscentnih boja, osobito u lovu na dubinama do kojih ne dopire mnogo svjetla. Također, pokazalo se da u ribolovu s njima treba koristiti nešto duže priveze, od 50 do 70 cm, kako bi mamac i varalica imali opušteniji način kretanja. Uza sve to, neophodno je koristiti i olovnicu nešto težu nego u lovu samim mamcem. Teža olovnica drži sistem na dnu i omogućava maksimalne kretnje u kurentu mamcu i varalici. Koristi li se, pak, lakša olovnica, završnjak će biti nošen kurentom pa će se varalica manje samostalno kretati, a privez će se više mrsiti.

Mamci s dodatkom varalica ponajprije su namijenjeni za lov na dnu, ali i poviše njega vrnuta, širuna i lokardi, za što je idealni dodatak umjetni glavonožac. Što se tiče mamaca, u kombinaciji s ovim varalicama mogu se koristiti mnoge, od mušula i kozica te drugih račića, traka sarđele i oliganja. Olignji i kozica u kombinaciji s varalicom daju izvrsne rezultate u lovu kantora, fratra i arbuna. Ponekad se umjesto kantora ulove sarak ili pagar, koji se često s njim otimaju za hranu i teritorij. Kombinacija sarđele ili oliganja s varalicom pogubna je za kanjce, a isprovocirati će i ribe koje baš ne lovina često poput škrpine i kavale.

Osim spomenutih vrsta, u Jadranu se mamca s varalicom mogu uloviti i vrana, kokoti, mačke, moli, grujevi...

Obavezno treba staviti izdašniji mamac nego kad se lovi bez varalice. Dobro je kombinirati dvije vrste mamca, primjerice mušulu s kozicom ili lignju sa sarđelom.

Suprotno dominantnom mišljenju, kantor, jedna od najbrojnijih bijelih riba, može se udicom loviti i u najtoplijem dijelu godine. Samo ga treba pronaći na „ljetnoj adresi“ i loviti na primjeren način.

Kantora sada treba tražiti daleko od obale i površine jer preferira predjele gdje je temperatura mora skoro posve ista tijekom cijele godine. Danju je rijetko pliće od 20, a spušta se do 50 ili 100 m, rijetko gdje i do 150, a najdublje se spušta oko kraja kolovoza. Noću je pliće. Kao i u ostatku godine, najradije je na kamanitom i ljušturastom dnu, osobito na brakovima, posebice na njihovim strmijim dijelovima.

Slijedom svega navedenog, očito je da ljetni lov kantara zahtjeva dosta vremena i udaljavanje od obale. No, za uspjeh nije dovoljno samo to nego i na poseban način kompletirani pribor, osjetljiv i lagan.

Izvlačiti plijen s velikih dubina je najlakše pomoću štapa i role. Može se koristiti klasični brodski dužine 1,8 do 2,4 m, ali su prikladniji znatno duži, najbolje ne kraći od 4 m, obvezno kruti, brže akcije. Vršnjak štapa mora biti što osjetljiviji najlonski, kod dužih štapova ne kraći od pola metra. Na štap je neophodno potrebno montirati kvalitetnu rolu srednje veličine, malog ili srednjeg prijenosnog odnosa.

Kako će se pribor kompletirati i kojom tehnikom udičariti ovisi o tome u koje doba će se loviti. Za dnevni lov neophodno je koristiti prilično tanak bulentin s dugim privezima, pramama, primulama. Za lov do 60 - tak metara dubine, gdje nema jakog kurenta, najprikladnija je osnovna najlonska struna debljine 0,28 do 0,30 mm. U kurentu je bolje loviti s osnovnom strunom od tanje, „PE“ višenitke promjera oko 0,17 mm, ali je za ublažavanje udaraca između nje i završnjaka neophodno montirati ublaživač, „shock leader“, dužine najmanje 15 m od elastičnog najlona debljine 0,35 mm.

Završnjak je najbolje kompletirati s utegom na kraju i tri priveza poviše. Kako se kantor zna ponašati veoma nepredvidljivo, odnosno žestoko i odlučno napadati bilo koji mamac, ali i neuzimati najomiljenije mu delicije, umjesto „svaštarskim“ bolje je loviti završnjakom kompletiranim tako da na kantoru najprimaljiviji način prezentira mamce - tako da se njišu u kurentu. Takve pokrete mamcima omogućavaju samo dugački privezi, najbolje dugi 60 do 70 cm od „FC“, fluorougljične strune debljine 0,30 do 0,33 mm. Montirati ih treba na najlonsku osnovu od oko 2,50 m, promjera 0,33 do 0,35 mm.

Suprotno dominantnom vjerovanju, kantor se ne hrani samo na dnu nego i poviše njega. Zato donji privez može biti i metar poviše olovnice. Štoviše, u priboru je dobro imati i produžetak od 4 do 5 m, izrađen od nešto tanjeg najlona nego osnova završnjaka. Pomoću njega, a s utegom na dnu, mamci će biti izloženi direktnom pogledu riba koji su se digle značajnije poviše dna.

Kantor ima relativno mala usta pa ni najveći, kapitalci od 2 do 3 kilograma ne mogu progutati udicu širu od 10 mm. Loviti ih je dobro „parangalkama“, još bolje „kristalkama“, a najbolje udicama oblika „beak“, s prstenom za vezivanje. Prednost treba dati srednje debelim i dugačkim modelima sa što oštrijim vrhom.

Kad je raspoložen za ishranu kantor se može loviti bilo kojim mamcem. Poslastica su mu mekani dijelovi velikog crva te sarđela, koja je jedno od najbolji rješenja za lov do dubina od oko 40 metara. Mamčiti se mogu i drugi crvi, komadi gavuna, lignje, lignjuni, muzgavci, hobotnice, trpovi itd. No, za ljetni lov na velikim dubinama vjerojatno najbolje rješenje je sipica od koće. Otporna na duge faze izvlačenja i s prirodnom fosforescencijom neodoljiva je krupnim kantorima, ali i ostalim ribama koje s njima dijele staništa.

Tijekom toplijeg dijela godine kantori žive u raspršenim jatima. Da bi ih se privukli i zadržali u zoni ribolova prije i tijekom lova treba primamljivati. Primamu je najbolje praviti od slabo posoljene sveže samljevene srdele i zbog štednje pomiješane sa zemljom, najbolje glinom.

Nakon sidrenja primamu u vreći za povrće treba spusti na dno pa podignuti 3-4 m i povremeno protresti. Niz sidreni konop primamu je dobro spuštati kad se lovi na dubinama do tridesetak metara. Naime, do tih dubina kurenat je najčešće samo jedan. On plovilo i primamu nosi u istom smjeru što znači da i ribe dovodi do mamaca. Na većim dubinama, pak, najčešće su dva kurenta suprotnih pravaca. Spusti li se primama niz sidreni konop u njih, donji bi je kurenat nosio od plovila. Zato je na velikim dubinama primamu najbolje spustiti direktno pod plovilo.

Nakon toga u more se može spustiti i pribor koga lagano treba zategnuti kad olovnica dotakne dno. Napad kantora se osjeti kao nekoliko žešćih udaraca pa još nekoliko slabijih. Kontrirati ne treba previše jako, jer bi se moglo dogoditi da udica prekine usnicu ribe za koju se najčešće zakači. Ulovljen će se tek povremeno očajničkim trzanjem pokuša osloboditi. U pravilu, s otporom prestaje oko sredine dubine. Ulovljenog treba premjeriti i vratiti u more ako je kraći od 18 cm.

Pri odabiru mjesta lova treba imati na umu da kantor voli kurenat te da se često drži na njegovoj granici sa zavjetrinom. Najbolji ulovi se postižu u vrijeme smjene plime i oseke, osobito kad se more počinje dizati. Tijekom ljeta, posebice na njegovom isteku kantor se najintenzivnije hrani u vrijeme slabije dnevne vidljivosti. Najbolje kad se pojavi prvo jutarnje svjetlo. Zato, da bi se ostvario dobar ulov kantora, ljeti treba poraniti. Loviti treba sve dok nakon smjene ne pojača kurenat. Tek nešto slabije nego u ranim kantor se dobro lovi u kasnim popodnevnim satima. Posebno dobri dnevni ulovi mogu se očekivati po bonaci ili laganim južnim vjetrovima te po lagano oblačnom vremenu.

Od brojnih pomagala bez kojih se može, ali koja ribanje čine lakšim, uspješnijim i ugodnijim u ovo doba godine najviše se koriste sunčane naočale. Da one ne bi bile više modni detalj nego sredstvo potpune zaštite očiju, naočale moraju imati polarizirajuće leće. Takve, osim što, kao i ostale fizički, također štite oči i od štetnih sunčevih zraka opasnih za vid, jer mogu prouzročiti različite bolesti očiju.

Za oči štetne sunčeve zrake su ultraljubičaste („UV“) te polarizirana, svjetlost koja nakon odbijanjem od površine kao što je voda nastavlja širenje samo u jednoj ravni, a ne u svim. Zbog toga polarizirana svjetlost ima veliki intenzitet te je oči ne mogu obraditi, što uzrokuje mijenjanje vidne slike, čineći je nejasnom. Polarizirjuće leće imaju tanki sloj od tekućih kristala koji služi kao filter koji više ili manje ne propušta „UV“ i polarizirano svjetlo. Jakost polarizirajućeg filtera se izražava brojevima od 0 ili 1 do 4, ovisno o proizvođaču, a označava se slovom P. Što je broj veći veća je i jačina zaštite. Većina polarizirajućih naočala nema nikakvu oznaku stupnja polarizacije što zapravo samo znači da se radi o naočalama sa standardnim stupnjem jakosti – P3.

Ovisno o jačini polarizirane svjetlosti i filtera u njihovim lećama, s polariziranim naočalima jasno se vidi ne samo površina mora nego više ili manje i ono što se događa neposredno ili dalje ispod nje - plovak na površini, ribe i varalice na „pola dna“, kamenje, vegetacija i razne prepreke na dnu... Zbog toga, osim u ljeto i proljeće, kad je sunčeva svjetlost najjača, polarizirajuće sunčane naočale dobro je nositi tijekom ribolova i u ostalom dijelu godine. Posebno u ribolovu po pličacima, plovkom, površinskim povlačenjem mamca...

Kao i ostale sunčane naočale, polarizirajuće se proizvode s lećama u raznim bojama. No, odabir njihove boje nije samo stvar ukusa nego i željenih karakteristika naoćala. Naime, od boje leće, zapravo filtera, ovisi u kojim su vremenskim, odnosno svjetlosnim uvjetima naočale najučinkovitije.

Nekad su se proizvodile samo s filterom zelene boje, Ona poboljšava vidnu oštrinu i istovremeno blokira jak odsjaj. Zato su naočale sa zelenim lećama dobre za ribolov u jakim svjetlosnim uvjetima, gdje je uočavanje riba u moru neophodno.

Među iskusnim ribolovcima osobito su popularne naočale s plavim lećama, koje su najbolje riješenje za otvorene vode. One daju maksimalan kontrast i boju te eliminiraju maksimalan odsjaj za maksimalnu vidljivost.

Naočale sa sivim lećama se smatraju univerzalnim jer imaju 100% poalrizaciju. Savršene su za uočavanje riba u različitim uvjetima, smanjuju umjereni odsjaj i održavaju zasićenost boja i prirodni kontrast.

Leće nijansi smeđe boje također se smatraju jednim od najboljih univerzaalnih. Izvrsne su za korištenje po vedrom vremenu, ali po oblačnom danima sliku čine manje svjetlom. S njima se ribr vidi s velikim kontrastima, što je važno kada se lovi „na viđeno“.

Žuto obojene polarizirajuće naočale su prilično popularne kod ribolovaca iako im je koeficijent polarizacije do 80 posto, kod nekih nijansi tek 60 posto. One odlično održavaju kontraste i poboljšavaju percepciju dubine pa su dobre za ribolov u uvjetima ekstremno slabog osvjetljenja. Tamna nijansa ove boje smatra se optimalnim za ribolov po oblačnom vrijemenu, kada nema dovoljno svjetla. Žuti filter pojačava svjetlo pa je okolina koju opaža oko nešto svjetlija i bogatija nego što je. S takvim staklima mogu se vidjeti obrisi ribe, razlikovati različite predmete na dnu plićaka.

Ribolovne polarizirajuće naočale se proizvode i s metaliziranim slojem, koji također doprinose njihovoj kvaliteti u određenim uvjetima. Posebno su dobre za ribolov po jakom suncu usred ljeta. Postoje i polarizirajuće naočale s dioptrijskim lećama, te s s fotokromnim filterima, što znači da staklo može posvijetliti i potamniti ovisno o intenzitetu svjetlosti, staklima koja se prilagođavaju jačini svjetlosti.

Leća se proizvode od stakla te polikarbonata, „Trevex”, „CR-39“ i još nekih manje kvalitetnih plastika. Svaki od tih materijala ima svoje karakteristike, te dobre i loše osobine. Staklene su najkvalitetnije i najotpornije na habanje, filter kod njih je između slojeva stakla, pa je i on zaštičen od habanja. Zbog svega toga, staklene leće su najdugovječnije, ali i nešto skuplje od plastičnih. Sa sigurnosne strane, plastika je mnogo bolja, jer se savija i teže raspada i to u veće komade koji manje ozljeđuju oči. Osim toga, plastične leće su lakše od staklenih.

Kvaliteta naočala ovisi i o materijalu okvira. Najpraktičniji je metalni jer se može oblikovati tako da sigurno i udobno drže očale u svim normalnim uvjetima. No, one se jače zagrijavaju od plastičnih, što nije nevažno.

Ponuda ribolovnih polarizirajućih naočala iznimno je bogata i raznovrsna pa je prije kupnje dobro pomno proučiti njihove karakteristike. Onima koji ribare cijele ili veći dio godine, preporučuje se nabavka para naočala, jednih za proljetno- ljetne, a drugih za jesenjo- zimske svjetlosne uvjete.

Na kraju, ali ne najmanje važno, treba znati da polarizirajuće naočale smanjuju vidljivost prikaza na LED i LCD monitorima te na mobilnim i GPS uređajima.

Lov brojnih morskih riba znatno je lakši, u određenim situacijama i jedino moguć, priborom na kojemu je i plovak. No, uz plovak, za takvo udičarenje potreban je i ostali posebni pribor, ponajprije štap.

Za lov plovkom na moru u pravilu se koriste tri vrste štapa, ovisno od toga koja se vrsta želi loviti, daljine na koju treba odbaciti mamac, dubine na kojoj se lovi i stanja mora. Prvi je kalamoća, štap bez provodnika i role. Međutim, iako se proizvodi i u dužinama od preko deset metara, tim štapom je nemoguće loviti na većim razdaljinama od obale jer je struna vezana za njegov vrh dugačka najviše kao i štap. Zato se za lov na većim daljinama koriste bolonjez („bolognese“) i meč („match“), štapovima slične konstrukcije kao i direktaš, ali s provodnicima strune i rolom. Rola na njima treba biti što je moguće manja, imati plitki kalem i besprijekoran rad, posebno kočnice.

Bolonjez prikladan za lov plovkom na moru ima dužinu od barem 4, najbolje između 5 i 7, matc štap oko 4,5 metara, a direktaš između 5 i 8. Iako su trodijelni meč štapovi najkvalitetniji, iskusni plovkaroši ipak preferiraju upotrebu teleskopskih, kakvi su bolonjezi te direktaši. Razloga je za to više. Osnovni je niska cijena teleskopskih, a tu su još jednostavnost rukovanja te manja transportna dužina.

Činjenica je da su plovkaroški štapovi dugački te da ih je tijekom ribolova nužno stalno ili barem većim dijelom ribolova držati u rukama. Jasno je da zbog svega toga moraju biti što lakši kako bi što manje opterećivali zglobove ruku ribolovaca.
Ima match štapova teških tek 200 i bolonjeza 300 grama! Takvi mogu biti dobri samo ako su napravljeni od laganih i žilavih materijala poput ugljičnih vlakana većeg modula elastičnosti, te „svemirskih materijala“: kevlara, viskera i borona. Međutim, ti su materijali iznimno skupi pa zato neki proizvođači malu težinu štapova postižu na štetu njihove elastičnosti, upotrebom male količine najkvalitetnijih vlakana. A tanki zidovi i popularna cijena štapa ukazuju na potencijalnu opasnost od lakog loma, bilo pri zamaranju krupnijeg plijena, bilo pri udaru štapa o kamen ili koji drugi objekt čak i površinu mora.

Bez obzira na vrstu i način spajanja njegovih dijelova, dobar plovkaroški štap mora imati brzu vršnu ili malo sporiju akciju gornjom trećinom, koja je bolja u situacijama učestalog lova krupnijih primjeraka, jer trećina štapa bolje zamara ulov od samog vrha te čuva tanku strunu od preopterećenja. Osim toga, čak i vrlo lagani plovak odbačen savitljivijim štapom odletjet će zadovoljavajuće daleko.

Optimalna težina bacanja plovkaroškog štapa kreće se do 5, najviše 15 grama, ako se koristi za lov sitnijih primjeraka. Za lov krupnijih sarga, fratara, ukjata, pica, plavica, osobito brancina i podlanice, bolje je koristiti štapove težine bacanja 15 do 30 grama. Da bi se što bolje iskoristila akcija štapa, a i da bi se spriječilo lijepljenje tanke strune u vlažnim uvjetima, dobro je da štap ima više laganih niskih i malih provodnika strune, osobito ako se lovi iznimno laganim sistemom, plovkom do jedan gram nosivosti. Najbolji izbor bio bi, shodno svemu iznesenom, neki jeftiniji teleskopski meč štap. Međutim, ako se lovi težim plovkom, klasičnim ili engleskim (waggler), iznimno dobro poslužiti može kraći bolonjez, čak i klasični „allround“ ,svaštarski teleskop, kakav svi proizvođači imaju u svojoj ponudi.

Pri izboru štapa prednost treba dati onima s kvalitetnim provodnicima, najbolje „Torzite“ ili „SiC“, barem od aluminijskog oksida, jer će provodnike lošije kvalitete tanki najlon vrlo brzo oštetiti. Dobro je odabrati i štapove sa što lakšim, držače role koji neće popuštati ni pod najvećim opterećenjem. Te uvjete najviše udovoljavaju tanki metalni držači bez navoja. Još je važno da je rukohvat štapa udoban i dovoljno dugačak.

Rijetko koja manja riba uživa toliku popularnost među udičarima kao ukjata. Razlog tome je njena borbenost kao i brojni načina lova, a jedan od najučinkovitijih jest primamljivanjem, posebno učinkovit sada pred mrijest u srpnju, kad se ukjata najintenzivnije hrani.

Ukjata jede sve probavljivo što je u moru ili u njega dospije. Plov ukjata, ma koliko duboko bio, zahvaljujući njihovom izvanrednom vidu, reagira brzo na sve što padne na površinu. Što je to bliže površini u trenutku uzimanja, ukjata ga manje oprezno grabi. Zbog toga je za njen lov najbolje koristiti primame koje se raspadaju čim padnu u more. Tako se stvara „oblačić“, zona raspadnutih čestica u kojoj isprovocirana ukjata neće imati što zagristi osim ponuđenog joj mamca.

Ako se oblačić rasprši ili mamac potone ispod njega, ukjata puno opreznije uzima ponuđeno. Zato mamac mora tonuti istom brzinom kao i čestice primame. Ako, pak, mamac miruje na određenoj dubini, a oko njega nema čestica primame, prosječno će samo jedna od deset ukjata koje mu priđu uzeti mamac. U pravilu, mamac najprije napadaju i bezglavo gutaju najbrže, ukjate koje prve stignu u zonu primamljivanja. Tako se ulovi preko polovine ukjata u plovu, ali u pravilu onih najmanjih.

Ispod najsitnijih zadržavaju se krupnije, ali i opreznije ukjate. One uzimaju krupnije, mamce koje manje ribe ne mogu progutati. No, te oprezne ribe uzimaju mamac tek kada se uvjere da im ne prijeti nikakva opasnost od njega. Ugriz na većoj dubini u pravilu se događa kada ukjata opazi mamac s velike daljine, zaleti se prema njemu i šćepa ga, a da ga prije toga ne stigne dobro promotriti.

Brojni načini udičarenja ukjate danju zapravo su samo varijacije najsigurnijeg - istodobnog ispuštanja primame i mamca u more. I za jedno i za drugo najčešće se rabe komadi kruha koje ukjate udaraju zalijetajući se u njih i otkidajući razmočene komadiće. Još je bolje za primamu rabiti posve razmočeni kruh te izmrvljene slane ili svježe srđele. Tako se naime stvaraju veliki oblaci sitnih čestica koje ukjate primamljuju i razdražuju budući da ih ne mogu jesti jer su previše sitne.

Kako bi mamac tonuo jednakom brzinom kao i primama, treba koristiti vrlo mali dodatni uteg za odbacivanje pribora, ali ga je bolje izbjegavati kad se god može. Postigne li se da mamac i primama tonu podjednako brzo, debljina strune nije presudna za uspjeh. Dakako, nije svejedno koristi li se najlon od 0,35 i 0,10 mm debljine, ali jest kad su u pitanju promjeri od 0,16 do 0,20 mm, koji su posve dovoljni za izradu pribora namijenjenog lovu i najkrupnijih ukjata. U tom slučaju bolje je rabiti najlon debljine 0,20 mm, jer brojnim zubima ukjata brzo ošteti najlon uz udicu. Ipak, za izradu završnjaka je bolje koristiti puno tanji najlon, čak onaj od samo 0,08 mm promjera, ali on mora biti vrhunske kvalitete. Još bolje je koristiti nevidljivu strunu od fluorougljika. Tada je, kao zaštitu od opasnih zubi, dobro koristiti udice s dugim tijelom.

Ukjate imaju relativno mala usta pa se loviti treba udicama širine luka 5 do 8, najviše 10 mm. Iako ima i specijalno pravljenih, posve su prikladne one oblika „Crystal“ i „Aberdeen“, koje se najčešće koriste u priobalnom udičarenju. Veličinu udice treba birati prema veličini mamca, a on prema prosječnoj lovnoj veličini ukjata. No, ma koja i kolika bila, udica uvijek mora biti posve sakrivena u mamcu.

Za dnevni lov ukjate pribor se može kompletirati na više načina, s jednom ili najviše dvije udice. Dvije udice se postavljaju na priveze iste ili slične dužine (jedan 20 do 40, a drugi 30 do 50 cm), s osnovom završnjaka spojenim u istoj točki. Takav se završnjak, poznat kao „brk“, ako je potrebno, opterećuje s jednom ili dvije rascijepane olovnice ukupne težine oko jednog grama. Najbolje ih je postaviti neposredno poviše spoja priveza. Kad se lovi s jednom udicom, olovnicu treba staviti barem pola metra dalje od nje.

Loviti se može i preko prsta, ali je izvan vidokruga ukjate, što je neophodno za uspjeh njenog lova, puno lakše ostati pomoću štapa, osobito onog s rolom. Treba voditi računa da je ponekad i sjenka štapa dovoljna kako bi ukjate shvatile da su u opasnosti. Dovoljan je bilo kakav lagani štap brze akcije i vrlo osjetljivog vrha.

Iako uzima sve, za lov ukjate je najbolje koristiti komade srđele i druge plave ribe te mušule, kozice, kruh i pastelu od njega. Riblji mamci su neusporedivo najučinkovitiji za lov tamo gdje pristaju ribarski brodovi s kojih se u more bacaju ostaci iz mreža. No, u lukama je sada zabranjeno loviti pa je ukjate najbolje tražiti neposredno izvan njih, ali samo u čistom moru. Najradije su na kamenitim i šljunkovitim te dnima obraslim podmorskim cvjetnicama.

U ribolovu ukjata veoma se često dogodi da one, bez ikakvog vidljivog razloga i unatoč primamljivanju, iznenadno napuste lovnu zonu. Tada je dobro znatno proširiti zonu primamljivanja, koju potom, kad se ribe vrate, treba sužavati. Također, mjesto na kojemu se često lovi dobro je povremeno na neko vrijeme napustiti, da se plov ukjata „odmori“ i zaboravi nestanak jedinki.

Kako ukjata mamac uzima odlučno, s kontrom ne treba žuriti. Štoviše, dobro je malo popustiti strunu jer bi se moglo dogoditi da krupnija riba pokida pribor. Ne treba žuriti ni s izvlačenjem plijena, a prihvatiti ga je najbolje vršiti mrežnom prihvatnicom kako bi se izbjegli neugodni ubodi brojnih bodlji leđnih peraja ukjate.

Većina jadranskih riba su mesojedi, ali veliki broj njih će posegnuti i za hranom biljnog porijekla. Zapravo, ribe našeg mora jedu skoro sve proizvode od žitarica, pa se oni koriste kao mamci, dok ih ostale biljke privlače samo kao začinski dodatci u tim prerađevinama.

Od svih mamaca biljnog porijekla kod nas se najviše koristi kruh, ali je najkvalitetnija pastela. To je smjesa brašna ili kruha s vodom, najbolje morskom. Umjesto s vodom, pastelu je bolje izraditi s mlijekom ili sirutkom te, osobito, tekućinom odlivenom pri soljenju srdele, koji joj poboljšavaju privlačnost, miris i okus, koji se poboljšavaju i raznim dodacima biljnog i životinjskog porijekla.

Tijesto je odličan mamac za lov cipola, sopa, šparmića, batoglavaca, bukva, girovki, vladika i ostalih usnača, iglice, arbuna, širuna, ali i dobra je i za lov cjenjenijih riba poput fratra, kantora, pica, sarka, ukjate, čak i smuduta i ovrate.

Izrada pastele nije komplicirana. Ako se pravi od kruha, neusporedivo je najbolje koristiti bijeli i to samo njegovu sredinu. Kruh se prvo dobro nakvasi, dobro iscijedi pa gnječi rukama sve dok se ne stvori kompaktna ljepljiva masa. Nakon eventualnog dodavanja začina, s gnječenjem se nastavlja sve dok se ne stvori masa koja se ne lijepi za prste, a vlaknasto se razvlači.

Za izradu pastele od brašna najbolje je koristiti bijelo glatko. Brašnu se postupno dodaje voda, mijesi se dok ne nastane mekano i kompaktno tijesto. Tijesto se zatim rastanji i ravnomjerno pospe začinima pa nastavi mijesiti, uz dodavanje brašna ili vode po potrebi, sve dok se ne dobije pastela željene žilavosti.

Da bi joj se poboljšao miris i okus, u pastele se dodaju razni sastojci i začini. Od biljnih najčešće samljeveno sjeme konoplje te komorača. Kad se pravi mamac za ciljani lov cipola u pastelu, koju će iznimno rado prihvatiti i ostale nabrojane ribe, najbolje je dodati sjeme korijandera. Na svaki kilogram pastele dodaje se barem 50 grama isprženog i samljevenog sjemena tih biljaka, najbolje u kombinaciji s istom količinom brašna od tvrdog mirisnog sira ili dobro usitnjene slane srdele.

Od biljnih dodataka privlačnost pastele znatno poboljšava i češnjak, posebno za ciljani lov cipola i jegulja. S dodavanjem češnjaka ne treba pretjerati kako se ne bi postigao suprotni učinak. U kilogram pastele je dovoljno umijesiti dva dobro zgnječena češnja češnjaka.

Pastela poput kruha lako spada s udice, što joj je najveća mana, koja joj se može otkloniti ili barem umanjiti na više načina. Jedan od njih je dodavanje češnjaka čije ulje znatno poboljšava žilavost, a time i držanje pastele na udici.

Od ostalih tvari biljnog porijekla koje poboljšavaju žilavost pastele najbolja su ulja, posebno maslinovo, koje znatno poboljšava i okus te miris pastele. Može se koristiti i ulje od prženja, ulje iz riblje konzerve te ono u kome se držao sir.

Iznimka je pastela za lov sopa. Naime, intenzivni miris ulja, kao i sira, može odagnati umjesto privući tu ribu. Za nju je idealno rješenje pastela u koju su dodana na nekoliko milimetara izrezane vlati morske trave ive, njena omiljene hrana. Na isti način, pastela se može armirati i nevelikom količinom sitno isjeckanog pamuka, vate. Mamac napravljen na taj način dobro se drži na udici i pri daljem odbacivanju.

Kako će se pastela držati ovisi i o načinu njenog postavljanja na udicu. Najbolje tako da se komad pastele valjanjem između dlanova oblikujte u duljeg ili kraćeg „crva“, ovisno o veličini udice na koju će te postavljati. Tako napravljenu je treba spiralno obmotati oko udice, počevši od vezišta pa sve dok preko vrha. Zatim je prstima treba oblikovati da izgleda kao cijela mušula.

Pastela se može pripremiti neposredno prije upotrebe, ali i znatno ranije jer se do upotrebe lako mogu u dobrom stanju sačuvati dosta dugo. Zamotana u plastičnu foliju u hladnjaku ostaje dobra barem tjedan dana, a još više kada je umotana u čisti i lagano nakvašeni platneni ubrus. Tako smještena na prozračnom i sjenovitom mjestu pastela ostaje dobra za upotrebu i do tjedan dana, čak i ljeti, a da ništa ne gubi od primamljivosti kao ona čuvana u hladnjaku.

Najbolji rezultati u lovu svim vrstama prerađevina od žitarica postižu se blizu naselja, stalnih i privremenih, gdje tjestenina često dospijeva u more i predstavlja uobičajenu hranu mnogih riba.

Malo po malo plavi rak se udomaćio u našem dijelu Jadrana, osobito južnom. Osim što se zapliće u mreže te zalazi u vrše, sve češće napada i krupnije mamce, čak i varalice odbačene s obale na priobalno dno. Kako je riječ o vrlo ukusnom raku i odličnom mamcu za najcjenjenije ribe, dobro je znati kako ga izvuči iz mora udičarskim alatom. Naime, za razliku od ostiju, mreže i vrše, udičarskim priborom ga nije lako podignuti u zrak.

Ako se plavog raka udičarskim alatom želi izvući na suho važno je znati kako se on ponaša, najvažnije pri izvlačenju iz mora. Naime, za razliku od svih ostalih rakova s kojima u Jadranu dijeli priobalno stanište, plavi rak čim iziđe na zrak pušta mamac jer je, iako iznimno agresivan i pohlepan, još više sumnjičav. Toliko brzo ispusti mamac da ga strunom iz mora nije moguće izvuči ni najvećom mogućom brzinom. Zato je za uspješan lov plavog raka parangalom, ometcem i potezanjem varalice s obale neophodno imati mrežnu prihvatnicu. Što veću to bolju. Za uspješan prihvat bolje je prihvatnicu potopiti pa u nju dovući raka, a ne obrnuto postupiti.

Za uspješni slučajni ili ciljani lov plavog raka dobro je znati i kako se on ponaša prije izlaska na suho. Kad napadne mamac, kao i kod svih rakova s kojima dijeli stanište, to se obično osjeti na priboru kao lagano potezanje, pogotovo ako je mamac umjetni, ali prirodni ponekad pojede na mjestu, bez ikakvih potezanja. Kad se osjeti da je zagrizao treba ga polako privlačiti bez zastajkivanja i trzanja. Pri odvajanju od dna najčešće se osjeti malo povećani otpor jer se najčešće nastoji zakopati u mekano dno. Uspje li, pri daljnjem privlačenju će se osjetiti povećani otpor uz nekoliko jačih potezanja. Da se odvojio od dna i zaplivao osjetit će se po laganom lepršanju koje uzrokuje zadnjim nogama oblika vesla.

Plavi rak se na nekim područjima toliko razmnožio da ga je moguće i ciljano loviti parangalom, ali i sportskim alatima - ostima i ometcem, ali i samom mrežnom prihvatnicom.

Najlakši i najjeftiniji, sigurno i najzabavniji način lova plavog raka je skupljanje mrežnom prihvatnicom. Sve što treba za to osim prihvatnice s dugom ručkom je kanta za čuvanje ulova i, eventualno, čizme te lampa. Nakon što se locira plitko područje gdje se rakovi nalaze, treba zagaziti u more do dubine od oko jednog metra i početi se polako kretati paralelno s obalom te promatrati dno. Kad ga se primijeti, polako valja uronite prihvatnicu, što više se primaknuti raku i onda ga zagrabiti. Pri planiranju napada treba imati na umu da se rak pomiče bočno, lijevo ili desno, te postaviti mrežu tako da se najkraćim putem i što hitrije zagrabi rak, koji je nevjerojatno brz. Ovaj način lova, kao i ostima, najbolje funkcionira noću uz pomoć lampe, a lov u paru daje najbolje rezultate.

Osim pretraživanjem terena plavi rak se uspješno može loviti i čekanjem, pomoću mamca. Dovoljno je mamac zavezati na bilo kakvu uzicu, baciti ga u vidu i čekati da rak zagrize. Kada se uzica zategne treba je polako privlačiti sve dok mamac i rak ne budu na dohvat prihvatnice, a onda pokupiti plijen na već opisani način.

Umjesto stalno držati, uzicu, još bolje više njih, je najbolje vezati za kakav čvrsti oslonac u plićaku ili na obali te povremeno kontrolirati da li se što ulovilo.

Loviti se može raznim mamcima, ali su piletina i ribe najučinkovitiji. Riba privlači više rakova, pogotovo ako je masna, ali piletina traje dulje. Mogu se koristiti svi dijelovi pileta, ali su vratovi i krila najjjeftini, a i lako se pričvršćuju.

Najbolja pozicije za lov su plitki zaljevi, luke, lučice i slične tvorevine. Najbolji uvjet je plima u pokretu, bez obzira da li raste ili pada. Lov na opisani način može se obavljati samo u toplijem dijelu godine jer plavi rak obitava samo u moru koje je toplije od 19 - 20 stupnjeva. Ovisno o dijelu Jadrana, to se događa od kraja svibnja i traje do kraja rujna, s tim da se najbolji ulovi postižu u drugom dijelu tog perioda. Iako je noćni lov produktivniji, plavi rakovi se mogu pronaći i uloviti u bilo koje doba dana.

„Shore“ i „boat jigging“, ribolov odbacivanjem i skosavanjem varalice s obale ili usidrenog plovila zbog atraktivnosti su sve popularniji načini ribolova na moru osobito „plavog trija”, vrnuta, lokarde i širuna tijekom toplijeg dijela godine. Najčešće se obavljaju „jigg“, masivnim varalicama od metala jer se one mogu odbaciti dovoljno daleko bez dodatnog opterećenja na priboru, ali koje u fazi odbacivanja mogu uzrokovati mršenje pribora, a tijekom privlačenja imati lošu akciju. No, odabirom varalice s određenim položajem centra težine to se može izbjeći.

S obzirom na položaj centra težine postoje tri osnovne skupine „jigg“ varalica i isto toliko osnovnih načina njihove upotrebe.

Prvu skupinu čine varalice kojima je centar težine u prednjem dijelu (na fotografiji iznad primjerci micro jigga), blizu mjesta za spajanje s ostatkom pribora. One u pravilu imaju vrlo dobru sposobnost letenja, čak i po jakom vjetru, a lete prednjim dijelom, „glavom“ naprijed. Kad udare u površinu mora relativno brzo tonu, ali zbog otpora strune koja ih nosi izvrsno rade i bljeskaju dok se skosavaju. Kad se takva varalica ostavi da tone, to čini brzo, ali kad se počne privlačiti, najbolje dugim potezima, zbog teške glave kreće se prema ribolovcu pri svakom skosu. Pri tome ima primamljive pokrete, kojih, pak, nema tijekom pauze u privlačenju.

Ova vrsta varalica je dobra za lov u srednje dubokim vodama, sa srednje jakim ili brzim kurentom i obično su lake za upotrebu, posebno ako imaju tanak oblik. Također, dosta lako ih je zadržati na željenoj dubini lova. Što je kurenat jači, teže ih je zadržati dublje. Većina napada na njih se događa dok se skosavaju, privlače, a manje dok padaju ili miruju. Mogu se skosavati dugim, ali i kraćima, a bržim skosavanjem.

Najpopularnije varalice za „shore“ i „boat jiggigng“ su one čije je težište na ili blizu njihovog geometrijskog centra (fotografija iznad). Razlog tome je što u moru veći dio posla čine same jer su zbog nestabilnog položaja aktivne dok propadaju te, što je još važnije, između skosavanja. U to vrijeme one imaju tendenciju zastajkivanja na pola sekunde, a tijekom pada izvode snažno valjanje, mijenjaju smjer, poput listova koji padaju s drveta. No, te akcije postaju sve slabije što varalice više tonu i to zbog napinjanja strune, osobito višenitne PE jer ona ne tone okomito nego pod kutom.

Ove varalice imaju vrlo lošu stabilnost pri odbacivanju, posebice pri vjetrovitom vremenu. Vjetar im kvari putanju i prisiljava ih da se vrte i skrate let. Posljednje, ali ne i najmanje važno, varalice s težištem oko sredine nisu idealne za dublje vode. Osim što jako duboko tonu, vrlo su podložne utjecaju kurenta. No, izvrsno su rješenje za neiskusne varaličare i lov u srednje dubokom moru. Može ih se skosavati dugim i kraćim potezanjem.

Varalice s težištem u „repu“ (fotografija iznad) izvanredno dobro lete, dosežu daljine bacanja koje niti jedna od prethodnih skupina ne može, čak ni za vrijeme jakog povoljnog vjetra. One također brzo tonu i mogu nadjačati, ovisno o težini, čak i jake kurente. Te varalice nakon pada u more tonu okomito s vrlo malo pokreta. Zato ih mnogi ribolovci izbjegavaju. Zbog takve akcije većina napada na njih događa se tijekom skosavanja, privlačenja. Ove varalice više opterećuju štapove zbog čega ih mnogi također izbjegavaju. Najdjelotvornije su pri brzom i kratkom skosavanju.

Osim ove osnovne tri postoji i sve brojnija četvrta skupina varalica za „shore“ i „boat jigging“. Primjerice varalice kojima je centar težine u leđima, odnosno odmaknut u jednu stranu od uzdužne ose, a ne na njenoj sredini. Kod nekih je to zato što je jedan bok deblji od drugog, a kod nekih zato što im je jedan bok od jednog metala, a drugi od njegove slitine ili drugog metala, različite težine. Takve varalice imaju kombinaciju karakteristika opisanih tri osnovne vrste - s boljim letom, boljom akcijom…

Za razliku od „FC“, fluorougljične strune, koja je odavno u masovnoj upotrebi, vrtilice od te plastike koristi mali broj naših udičara iako su one na tržištu već više od deset godina, a dobre su barem koliko i metalne vrtilica. Osim tradicionalnog otpora svemu što je revolucionarno u ribolovu, glavni razlog tome je sigurno visoka cijena „FC“ vrtilica, koja zapravo to i nije s obzirom na njihovu dugovječnost.

Vrtlice od „FC“ plastike proizvodi se pod imenom „Invisa Swivel“, naški - nevidljiva vrtilica, što je posve primjereno s obzirom da je fluorougljična plastika skoro nevidljiva u vodi. To „FC“ vrtilice čini najboljim rješenjem za lov opreznih i plahih riba, pri čemu fluorougljični privez, primula, pjok, može biti znatno kraći nego kad se lovi s vidljivim, metalnim vrtilicama.

Osim loma svjetlosti, što je čini praktično nevidljivom, „FC“ plastika ima skoro istu specifičnu težinu kao more, zbog čega vrtilice od nje imaju skoro neutralnu plovnost. Zato su najbolje rješenje za izradu „suspending“, sistema koji plutaju, odnosno ne tonu prebrzo ili isplivavaju.

Za razliku od metalnih,“Invisa Swivel“ ne napada korozija pa im ne treba nikakvo održavanje, a zbog strukture materijala od kojeg su izrađene mogu se smatrati samopodmazujućim. Na usporednim testovima ove su se vrtilice nastavile okretati i kada bi metalne svih konstrukcija blokirale. Osim toga, dok se klasične metalne vrtilice kliještima saviju svega nekoliko puta prije nego puknu, ove izdrže više stotina savijanja bez ikakvih znakova zamora materijala. Također, nakon testnog udarca čekićem nastavljaju se vrtiti, za razliku od metalnih koje pucaju, drobe se ili blokiraju.

Zbog otpornosti na udarce, odnosno tlačenje, od „FC“ plastike se ne mogu izraditi vrtilice „barrel“, bačvastog, odnosno drugog zatvorenog tipa. Zato su „Invesi Swivel“ vrtilice otvorenog kučišta i izrađuju se lijevanjem. Vrtilice tog tipa manje su podložne prljanju i lakše se čiste, kvalitetnije i preciznije se mogu izraditi nego vrtilice zatvorenog kučišta.

Zbog takve konstrukcije i načina izrade ove su vrtilice i duplo veće od metalnih iste jačine, ali to im nije mana s obzirom na njihovu nevidljivost nego prednost jer se s njima lakše rukuje. Zbog većih dimenzija, vezišta ovih vrtilica ne mogu djelovati na strune kao sječiva, kao što je slučaj s tankim vezištima metalnih varalica. Osim toga, vezišta su oblikovana tako da od otvora prema krajevima imaju kanale u koje ulazi struna, što joj daje dodatnu snagu te zaštitu.

Osim za lov opreznih riba, ove su vrtilice odlično rješenje i za bilo koji drugi način ribolova, od varaličarenja, lova čekanjem mamcima, skosavanja, do pendule. S obzirom na nevidljivost, u ribolovu varaličarenjem, pažnja ribe neće biti usmjerena na vrtilicu, što je čest slučaj - nego na varalicu. Upravo zbog toga mnogi varaličari nisu koristili vrtilice, što je prije ili kasnije dovodilo do usukavanja strune, a što joj je znatno skraćivalo radni vijek.

Kad je na priboru „FC“ vrtilica nepotrebno je ispred nje postavljati plastičnu perlicu koja štiti vršni provodnik štapa od eventualnog udarca, jer je „FC“ vrtilica mekša od provodnika pa neće oštetiti prsten provodnika poput metalne vrtilice.

U ribolovu brzih i snažnih grabljivica, posebice u „Big Game Fishingu“, ribolovu velikih pučinskih grabljivica, klasične vrtilice moraju biti snažnije od struna zbog prvog udara ribe koji je u pravilu najjači. No, s „Invesi Swivel“ vrtilicama to nije potrebno, jer njihova fleksibilnost dopušta znatno veću toleranciju, tako da ni pri najvećim naporima neće popustiti, puknuti ili se prestati okretati.

Vezivanje „FC“ vrtilica je vrlo jednostavno, a preporučeni čvorovi su „Clinch“ i „Palomar“.

„Invesi Swivel“ vrtilice se proizvode bezbojne, crvene te svjetlo zelene boje, kao bi mogle biti usklađene s bojom strune za koju se vežu. Izrađuju se u veličinama od 10 do 3/0, odnosno jačinama od 12 do 200 libri što pokriva sve segmente i sve tehnike sportsko - rekreativnog ribolova.

Zubatac je jedna od najpoželjnijih udičarskih lovina, a za njegov, ali i lov njegovih srodnika poput pagra, može poslužiti nekoliko vrsta varalica. Najuniverzalnija je „shad“ jer se njom može loviti tehnikom „vertical jigginga“, „driftinga“ te „trollinga“, odnosno okomitog skosavanja, puštanja u struju mora te pendulom. Radi se o varalici od mekane plastike u obliku ribe, ali s poprijeko postavljenom repnom plohom kojim u plovidbi mlati repom lijevo - desno, zbog čega je kod nas nazivaju mlatirepkom.

Za lov zubaca, krunaša i pagra koriste se „shad“ varalice duže od 10 do 20 cm, obvezno raznih akcija, odnosno mekoće. Za lov u struji mora i skosavanjem trebaju biti duže i mekše nego one za lov pendulom. Osim u više dužina i elastičnosti, u kolekciji je dobro imati i mlatirepe u više boja. Naime, u uvjetima bistrog i prozirnog mora, pogotovo ako se ne lovi na velikim dubinama, preporučljivo je koristiti varalice plave, bijele zelene i tamno narančaste boje. Za lov u neprozirnom i dubokom moru dobro je imati žute, fluoroscentno ružičaste, svjetlo narančaste i varalice ostalih svjetlijih te uočljivijih dekora.

Za vjerojatno naujučinkovitiji, lov okomitim skosavanjem, ove se varalice mogu montirati na „jigg head“, originalnu olovnu glavu, ali i na „Tenya“, „Kabura“, „Inchiku“ i „Madai“, glave klasičnih „vertical jigging“ varalica. Montirane mogu biti same, ali je puno bolje kad su uz njih na glavama i trake, niti te ostali ukrasi koji inače čine varalice za okomito skosavanje. Bez obzira koja se koristila, glava treba biti teška 100 do 300 grama, ovisno o dubini lova, jačini kurenta i željenoj brzini spuštanja varalice. Kako se zubaci i krunaši u pravilu love na dnu, glave varalice moraju biti vrlo robusne, odnosno sa što otpornijim dekorativno - zaštitnim slojem.

Zbog istog razloga, ali i velike snage čeljusti i zubi zubaca, i udice moraju biti iznimno jake, ali i elastične. Udice u varalicu mogu biti postavljene na dva načina. Prvi je da, kao što je to uobičajeno kad se montira na „jigg head“, varalica se može i na „vertical jigging“ glave montirati tako da joj vrh udice s gornje strane izlazi na otprilike pola dužine tijela.

Zubatac i njegovi srodnici, međutim, mnogo puta plijen napadaju snažnim ugrizima u korijen repa, što rezultira uništenjem mlatirepa te, što je još gore, gubitkom plijena. Kako bi se to spriječilo potrebno je udicu postaviti u visini repne plohe varalice, najbolje i najlakše pomoću „assist“ udica. To rješenje je osobito prikladno za lov na nečistom, dnu s puno prepreka.

„Jigg head“ je najbolje za osnovnu strunu spojiti pomoću kopče ili „split ringa“, rascijepanog prstena. Na taj se način mlatirepu daje najveća sloboda pokreta.

Bez obzira kako naoružan i na koju glavu montiran, shad je u „vertical jigging“ ciljanom ribolovu zubaca i njegovih srodnika najbolje sporim podizanjem s povremenim naglim trzajima i zastajkivanjima. Većina napada će se dogoditi do desetak metara poviše dna, ali nisu isključeni ni oni u gornjim dijelovima vodenog stupa.
Idealni štapovi za ribolov skosavanjem mrdavca je onaj za „vertical jigging“, „Kabura“ varalicom. Na njegovu rolu najbolje je namotati višenitnu strunu upletenu od barem 8 niti, snage 20 do 30 libri. Dobro je koristiti strunu čijih je svakih 10 metara drugačije obojeno kako bi se najlakše kontrolirala dubina lova i visina skosavanja. Na osnovnu strunu posredstvom vrtilice s kopčom treba biti montiran završnjak, od najlona ili „FC“ strune. Debljina završnjaka može biti od 0,70 do 0,80, čak i svih 0,90 mm, kad se lovi na izrazito nečistom dnu. Duljina završnjaka u pravilu iznosi između 5 i 8 m, ali ponekad, u uvjetima vrlo jake struje, treba koristiti kraće, od 3 do 4 m kako bi se lakše lovilo.