Ranije nego što je uobičajeno, sredinom veljače temperature mora su počele rasti pa su se i neke ribe selice počele vraćati u priobalje, koje se najbrže zagrijava, oosebno brzo u izolirana područja kakva su luke i lučice, koje su zbog tog, ali i drugih razloga, najbolja mjesta za ribolov s obale do početka nautičke sezone, kada će biti otežan, čak i nemoguć.

Od gastronomski i sportski vrijednih riba, u lukama su najbrojniji cipoli. Poput njih, u jatima, ali manjim, lukama lutaju i smuduti. Uz stjenovita područja luka zadržavaju se ovrate, a u rupama mula i lukobrana hobotnice te grujevi, koje je kao i smudute najlakše prevariti noću. Uz njih, uloviti se mogu još neke vrste riba, poput ovčice, trlje, širuna, iglice, bukve, ukjate, vrnuta i lice.

Neselektivni ribolov u lukama najbolje je obavljati ometcem na dnu i plovkom. Za to su prikladna dvije vrste štapa s rolom čiji kapacitet mora biti barem 200 metara najlona debljine 0,25 do 0,30 mm. Štap za lov plovkom između dna i površine mora biti lagan, prilično krut i duljine od 4 do 6 i pol metara. Druga vrsta štapa, za lov na dnu i gdje je dno duboko, mora biti robusniji, krući, izražene vršne akcije te dužine oko 3,6 ili 4 metra.

U lukama su valovi vrlo mali, a strujanja slaba ili ih uopće nema, pa su one idealno mjesto za lov plovcima i to onim najosjetljivijim, vrlo vitkim. Najosjetljiviji, ne teži od 3 grama koriste se kad su cipoli glavna ili ciljana lovina. Kad u luci ima kurenta, najprikladniji su vitki plovci s utegom u donjem dijelu tijela, koji su inače najbolje rješenje za lov iglica i ukjata neposredno pod površinom. Za lov po vjetrovitom i valovitom vremenu „wagler“, plovci s utegom kojima je uteg s donje strane, a ispod njega ušica za spajanje na pribor. Na dubokim pozicijama najlakše je loviti kliznim plovcima, a noću s plovkom s fosforescentnom antenom ili luminiscentnom ampulom.

Pribor je najbolje kompletirati najlonskom strunom, promjera ovisno o tome koja se riba očekuje ili ciljano lovi, ali uvijek uzimajući u obzir činjenicu da većina riba koje zalaze u luke ima prilično oštre zube. Za ribolov plovkom, najlon promjera 0,16 do 0,20 i 0,16 mm dovoljan je za glavnu strunu, a onaj promjera između 0,12 i 0,24 mm za izradu završnjaka.

Dodatno otežanje, koje se u pravilu stavlja na glavnu strunu, treba biti okruglog ili jajolikog, ovalnog oblika.

Osim o očekivanoj ili ciljanoj lovini, izbor oblika i veličine udice za lov u luci veoma ovisi i o mamcu kojim će se loviti. Svaki potencijalni plijen ima omiljeni mamac, a svaki mamac najprikladniju udicu. Stoga je poželjno i prije nego što se dođe u luku razmisliti o tome koja se vrsta ribe želi loviti, zatim pripremiti odgovarajući mamac za tu ribu pa na osnovu ta dva izvršiti i treći- odabir udice.

S iznimkom cipola, koje treba loviti vrlo tankim, sve ostale lučke ribe moraju se loviti jakim udicama. Što se tiče dimenzija, kada je najveća obilježena brojem 0, a najmanja brojem 24, za lov brancina, ovrate i ugora treba koristiti udice broj 2 ili tri, udice broj 14 do 16 za lov cipola, a male lučke ribe udicama veličine 12 do 14.

Udice oblika „aberdeeen“ („parangalke“) te „crystal“ su dobre za sve, a za lov gruja, smuduta i ovrate bolje su udice s unutra povijenim vrhom poput one tipa „circle“ ili „live beak“.

Najbrojnija skupina mamaca pogodnih za lov u lukama su crvi, od domaćeg muljaša, pjeskulja do korejskog i američkog. Njih rado jedu sve ribe. Posebno dobar mamac za lov u lukama je kruh. Najpogodniji je za lov cipola, bukve, girovki, sarka… Može se koristiti i suhi, koji je najbolji za cipole.

Osim ovih, manje ili više univerzalnih, koristiti se mogu i mamci za ciljani lov određenih riba. Kozica je savršena za ciljani lov girovki te brancina, kosmeč, vodar i slični rakovi bez repa su odličan izbor za ciljani lov ovrate, filet inćuna i srdele za širuna i vrnuta, traka olignja za lov na dnu.

U tijeku je razdoblje najboljeg lova iglice udičarskim alatima. Malo tko je lovi zbog njenih kulinarskih vrijednosti jer meso joj ima karakteristični intenzivni miris, nekima je poslastica, ali nekima i neugodan. Neki je sportsko - rekreativni udičari love zbog gusta jer je iznimno borbena. Neki, pak, kako bi živom potezanjem te puštanjem s plovila i obale lovili zubaca, orhana i ostale najcjenjenije grabljivice, kojima je iglica, uz olignju, najomiljenija hrana.

No, osim živom ili barem cijelom, kao što radi ogromna većina naših udičara, loviti se može i komadima iglice. Ne samo zubatac i orhan, istina manje učinkovito nego cijelom, nego i mnoge duge manje ili veće morske ribe. Razlog tome je meso karakterističnog intenzivnog mirisa, posebnog okusa te blještava vanjština iglice.

Od najcjenjenijih riba, sada u vrijeme i nakon mrijesta, kad preferiraju energetsku hranu, komadima iglice se posebno dobro love smudut (brancin) i ovrata (podlanica). Najbolje ometcem, čekanjem na dnu. Za mamčenje u komadima može se iskoristiti čak i iglica koju je prethodno na penduli iskidala grabljivica. Važno je da, kada se želi koristiti za lov brancina i podlanice, njen srednji dio bude neoštećen u dužini od 10 cm. Taj se komad može nadijevati na dva načina. Za lov brancina čekanjem dovoljno je u njega zabosti dvije udice. Takav srebrno plavi mamac dobro je vidljiv i zato vrlo atraktivan.

Komad iglice za lov čekanjem se može mamčiti i „naopako“. Počinje se uzdužnim rezanjem mamca, ali ne kao što je uobičajeno kod većine mamaca s donje, trbušne, nego s gornje strane, uz kralježnicu. Nakon što se ona izvadi, dobiveni filet se raširi pa na njegovu stranu s kožicom po uzdužnoj osi polože udice završnjaka, sitema. Zatim se mamac preklopi tako da udice tek vrhovima vire iz njega. Na kraju se cijeli mamac dobro obmota pomoću elastične niti, tzv. filo elastico.

Na opisani način namamčena iglica tvrd je i žilav mamac koga neće „obrstiti“ sitne i prije nego mu priđu krupne ribe. Osim toga, ovako pripremljeni mamac je, zbog mesa okrenutog vani, znatno mirisniji pa će ga osim smuduta i ovrate uzeti i gruj (ugor), murina, čak i hobotnica. Manjim komadima s jednom udicom mogu se loviti i druge ribe iz obitelji ljuskavki, ponajprije fratar i sarag.

Osim komada, kao mamac se mogu koristiti i trake, fileti iglice. Posebno uspješno za lov ušata „a'volo“ tehnikom s primamljivanjem, ali i penduližanjem. Penudlom se, štoviše, filetom iglice može loviti i- iglica!

Pendulom, ali ne filetima nego komadima iglice se mogu loviti i krupnije grabljivice, osobito dobro strijeljka, lica i škarmi. No, kao i za lov brancina te podlanice, uvjete je da se koristi neoštećen srednji dio tijela u dužini od barem 10 centimetara. Takve, iglice kojima su oštećeni samo repovi u pravilu su one koje neuspješno napadaju lice, strijeljke ili brancini, jer te ribe prvo udare u rep da bi ga slomile i tako onesposobile iglicu za bijeg.

Za takvo penduližanje spomenutih grabljivica komad iglice se postavlja na metalnu izduženu varalicu.

Mamac se montira na dvije do tri udice, najbolje dugačke parangalske, koje su svojim prstenima te vrtilicama međusobno povezane i postavljene na varalicu. U Turskoj i Grčkoj, gdje je takav način pendule omiljen, koriste se specijalne metalne varalice koje u zadnjem dijelu imaju dvije fiksne udice ili jednu pokretnu dvokraku. Na taj način se poboljšava postotak kvačenja jer strijelka i škaram, napadaju sve što plovi pa neće zazirati napasti i „metalca“, ma kako on izgledao.

Odlukom Ministarstva poljoprivrede, lovostaj na sitnu plavu ribu umjesto zadnjeg dana u mjesecu prestaje 16. veljače. Tako će udičari na smudute, odnosno brancine, uz ovratu najcjenjeniju priobalnu lovinu u najhladnijem dijelu godine, ranije nego su očekivali ometcem moći loviti freškom srđelom, uz olignje, po mnogima najboljim, a sigurno najjeftinijim dobrim mamcem za zimski lov brancina. Naime, „gospodar priobalja“ u ovo doba godine, pred, tijekom mrijesta i oporavka od njega najradije jede energetsku, masnu hranu kakva je i sarđela.

Brancin se ometcem uspješno može loviti i konzerviranom srđelom, ali se svježa bolje drži na udici. Mamčiti je najbolje „prošivanjem“ po leđima od repa prema glavi. Nekoliko puta, ovisno o dužini mamca i njenoj veličini, udica s privezom se zabode pod kožu, provuče ispod nje i izvede vani tako da na kraju iza glave viri, ali što manje iz hrpta mamca kako bi je oprezni brancin što teže primijetio jer mamac često pažljivo ispituje. Prije nadijevanja s mamca je dobro ukloniti sva peraja. Na kraju, nakon zatezanja kroz mamac provučenog priveza, njime oko repa mamca treba načini lažni čvor, koji ne samo što omogućava dalje odbacivanje nego i sprječava uvrtanje priveza prilikom izvlačenja i provjere mamca.

Mamčiti se može i s dvije udice, s tim da je druga oko polovine dužine mamca, ali to je znatno kompliciranije, a ništa učinkovitije. Osim toga, dvije udice više zapinju za dno. Čak i kad se očekuje kapitalni ulov, udica ne treba biti veća od broja 1 do 2/0, odnosno širine luka 10- 12 mm, najbolje s prstenastim vezištem i oblika „live bait“ ili „chinu“. Udicu treba spojiti na privez dužine 1,5. 2,0 m i debljine 0,25 mm, najbolje od „FC“, fluoro ugljične strune. Obvezno posredstvom vrtilice, privez treba spojiti s osnovnom najlonskom strunom debljine 0,28- 0,30 mm.

Ovako finim priborom može se loviti samo štapom i rolom. Najprikladniji je tri libra jaki parabolik ili polu parabolik štap dužine 3,6 do 3 9 m na kome je rola veličine preko 4.000 s „long- cast“, bacačkim kalemom i vrlo preciznim kočnicama.

Iako je u ovo doba godine veoma aktivan, uspjeh u lovu brancina bez primamljivanja skoro je nemoguć. Za svaki sat lova neophodno je oko kilogram primame, koju je najbolje praviti od svježe srdele. Pola riba treba rezati na 3- 4 komada, a pola bacati cijele svakih 20-tak minuta u ograničeno područje promjera oko tri metra.

Mamac je najbolje odbaciti na rub brumanog područja. Također, najbolje je ako se odbacuje bez dodatnog utega na priboru, koji može ukazati opreznom brancinu na opasnost. Ako se ipak koristi olovnica, ona mora biti što manja. Bez olovnice na priboru po bonaci sarđela se može odbaciti 20-tak metara.

Nakon odbacivanja i laganog zatezanja strune, ako nema kurenta i vjetra, treba ostaviti da struna slobodno visi i pravi blagi trbuh do površine mora. Kad ima strujanje koje izvlači strunu, nju treba malo izvući, položiti na obalu uz štap i pritisnuti je nečim teškim tek toliko da se spriječi to neželjeno izvlačenje te nakon toga čekati željeno- potezanje najlona kad brancin uzme mamac.

Kad uzme mamac i potegne 20-tak centimetara strune treba brzi reagirati, uzeti štap u ruke usmjeriti ga tako da ne tvori kut sa strunom. Zatim treba biti strpljiv i sačekati da riba proguta mamac i krene, za što ponekad treba i minutu- dvije. Ako traje manje, u pravilu se radi o manjem brancinu. No, bez obzira na njegovu veličinu, brancin će se brzo predati, ali i pokušati zadnji bijeg pred izvlačenje iz mora. Tad treba biti najoprezniji, osobito u lovu po lukama i lučicama, gdje je brancina sad najbolje tražiti, osobito tamo gdje plivarice iskrcavaju ulov.
Kako su brancini često u plovu, čim se izvuče prvi treba odmah bacite šaku-dvije primame, da ostale zadržite u zoni ribolova.

Loviti se može cijeli dan, ali se najbolji ulovi ostvaruju oko podne. Što se tiče vremenskih uvjeta, lov na opisani način je najuspješniji po sunčanom, bez oblaka na nebu, stabilnom vremenu.

Vrsta i količina ulova u morskom ribolovu ovisi o karakteristikama dna na i nad kojim se lovi. Za udičarenje s obale najbolje pozicije su rtovi, kopnene istake u more, jer oni od svih vrsta obala imaju najveću bioraznolikost podmorja i samim time najpovoljnije uvjete za ribolov. Srećom, na našoj je strana Jadrana mnoštvo rtova.

Rtovi su udičarima zanimljivi zbog višestruke mogućnosti izbora čak i na relativno malom lovnom području. Odabirom strane rta mogu birati vrste ulova, tehnike, ali i uvjete što je veoma važno, osobito u ovo doba godine kada su uvjeti, osobito vremenski, najnepovoljniji za ribanje.

Kod većina rtova od tri strane jedna je ona koja je najizloženija strujanjima mora i zrak i koja se u pravilu najstrmije ruši u dubinu do pretežito ravnog dna. Zbog odbijanja kurenta i valova o nju, uz tu obalu su pokreti mora najintenzivniji ovisno o jačini struja, ali i veličini, isturenosti i okomitosti rta u odnosu na kopno. Svježe more koje strujanjem neprestano pristiže uz tu obalu stvara zonu s velikom količinom kisika i planktona, koji privlače sitniju ribe, za kojima dolaze krupnije te grabljivice. U pravilu, ta je strana vrstama i količinom riba najbogatije ribolovno područje. Na njemu se može loviti svim poznatim tehnikama udičarenja s kraja. Ovisno o dobu godine i vremenskim uvjetima, tu se mogu loviti agresivne grabljive vrste poput iglica, vrnuta, širuna, lokarda, polanda, škarma... Zato je ta strana idealna za varaličarenje, od najlakšeg „spininnga” do najtežeg „shore jigginga“.

Tijekom cijele godine u škrapama izložene strane rta mogu se loviti stanarice, ribe te hobotnice koje nikad ne napuštaju školjeru. Direktnim spuštanjem pribora u rupe mogu se loviti usnače, škrpina i škrpun, ali i grujevi te murine. Štapom i priborom bez olovnice, u pjeni valova mogu se loviti ukjate i šarzi.

Ribolov s izložene obale na dnu najčešće je zbog zadjeva nemoguć. No, poviše njega se može loviti plovkom, najčešće šparmiće i usnače te kantore, pice, fratre, a puštanajem živog mamca zubace i pagre.

Nastavak izložene škrapaste obale rta najčešće je pjeskovito - ljušturasto dno koje polako ponire k pučini. Dno može biti prošarano podmorskim livadama, ali i grotama i škrapama. Čistine u i oko livada su odlični za polaganje udica, a plijen su najčešće arbuni, fratri, ovčice, kanjci, pijerke i ovrate.

Suprotna je strana rta manje izložena kurentu i vjetru, s manjim dotokom kisika i planktona, pa zato i manje bogata vrstama te brojem riba. Kao zaklonjena strana ima manje škrapastu strukturu, s plićim terenima i dnom najčešće miješanog sastava. Ova je strana rtova uglavnom udičarima manje zanimljiva, no dobra je alternativa u situaciji kada je vjetar prejak pa se izbor svodi ili na tu stranu rta ili na povratak kući. Za razliku od izložene, ova je strana pogodnija za ribolov na dnu. Ulov može biti raznovrstan, od arbuna, bukava, šparmića do pauka i ovčica.
Vrh, glava rta, pak, najčešće objedinjuje osobine izložene i unutrašnje strane rta. Ovisno o veličini, obliku, isturenosti i okomitosti rta u odnosu na kopno, ali i izloženosti kurentima, prioballje mu može biti pliće ili dublje, ali s ribolovnog stajališta svakako vrlo atraktivno. Sam vrh rta je u pravilu najizloženiji strujanjima pa je omiljeno lovište brzih grabljivica poput iglica, ukjata, lokarda, vrnuta, smuduta, strijelke... Ukoliko je more dovoljno duboko, oko glave se može loviti većina pridnenih vrsta.

Koje će ribe i u kojem broju naseljavati kamenite padine rta, osim o njegovoj veličini naviše ovisi o tome pod kojim kutom padina ponire u dubinu. Ukoliko se spušta pod blagim kutem, tada će brojne sitne uzobalne ribe poput glavoča i usnača biti prisutne i daleko od obale, a onih krupnijih i cjenjenijih neće biti blizu nje.

Udičarima znatno zanimljivije ribe najmasovnije nastanjuju posljednji skalin kamenite padine, tek nekoliko metara iznad prijelaza u ravno pjeskovito ili ljušturasto dno. Na takvim se pozicijama uvijek može uloviti cijenjeni fratar i pic, ali i arbun koji najčešće obitava na obližnjem miješanom dnu. Takve su pozicije bogate i brojnim ribama iz obitelji usnača. To je i stanište kanjca, pijerke, kantora, sarka i škrpine te ostalih kvalitetnih i cijenjenih riba. Veoma često, osobito u južnom dijelu Jadrana, umjesto spomenutih riba mamac na skalinu će napasti gruj i murina.

S obzirom na položaj u odnosu na strane svijeta najzanimljiviji su rtovi okrenuti jugu i jugozapadu.

Kvaliteta ribolovne opreme ovisi i o naoko manje važnim ili nevažnim detaljima. Kod stacionarne role u značajnoj mjeri i o konstrukciji, položaju i vanjskom izgledu povratne kočnice, super stopera. Zadatak tog dijela je da spriječi obrtanje unazad rotora motalice strune, odnosno da ga trenutačno zaustavi prije kontriranja ribi.

Zato je pri nabavci role veoma važno obratiti pozornost i na taj dio, a što većina ribolovaca, čak i iskusnih, ne čini.

Taj mali dio konstruiran je na mnogo različitih načina. Najjednostavniji je onaj u obliku nazubljene pločice ili jednozube poluge, što je lošije rješenje, koji su u pravilu smješteni iznad glavnog zupčanika u gornjem stražnjem dijelu kućišta role, s vanjskom upravljačkom polugom (detalj A na slici). Pokretanjem te poluge u jednu ili drugu stranu zaustavlja se ili oslobađa glavni zupčanik role, a preko njega i rotacija motalice.

Poluga viri izvan kućišta role pa ju je lako slučajno u nevrijeme pomaknuti i uključiti kočnicu. Posljedice toga mogu biti ispravljanje udice, pucanje strune ili štapa, čak i lom unutarnjeg dijela super stopera. Puno je teže super stoper nenamjerno uključiti ako mu je vanjski dio u obliku pločice koja se pokreće uzdužnim potiskivanjem. No, takav super stoper je u pravilu neprecizniji i nepouzdaniji od polužnog, osobito kod jeftinih modela rola.

Najteže slučajno, ali nažalost i namjerno, može se uključiti super stoper čiji se mehanizam nalazi u sredini role, između motalice i glavnog zupčanika, a čija je poluga ili pločica za uključivanje smještena s donje prednje strane role (detalj B). Mehanizam ovakve kočnice je vrlo pouzdan. No, veoma je i kompliciran te zato i skup pa je njegova prisutnost na tom dijelu jedan je od vanjskih znakova kvalitetnih rola.

Najkvalitetniji mehanizmi prednjeg super stopera su oni nečujni. Kao za ostale, postoje brojna njihova tehnička rješenja, od kojih vjerojatno najkvalitetnija „super stopper anti revers“ tvrtke „Shimano“ te „infinite anti revers“ tvrtke „Daiwa“, koja zaustavljanje rotora omogućuju u svakom trenutku, što sprječava da zupčanici role trpe udare kod svake kontre i udarca plijena.

Na žalost, mnogo manje poznati proizvođači raznim tehnološkim smicalicama role pa tako i njihove super stopere prikazuju kvalitetnijim nego što jesu. Zato, sam položaj vanjske poluge super stopera nije jamstvo da mu je mehanizam u prednjem dijelu kućišta role. Gdje se on nalazi i radi li se o jednostavnom i nepouzdanom polužnom ili kvalitetnom višedjelnom mehanizmu najsigurnije je utvrditi pregledom sklopnog crteža role koji izgleda kao priloženi, na kojemu se vidi kvalitetan super stoper s donje strene role (pozicije 31, 32 i 33).

Ako crteža nema priloženog u kutiji ili otisnutog na njoj, najbolje je odustati od kupovine, jer proizvođač skrivanjem crteže najčešće skriva i mane role.

U drugoj polovini glavne sezone lova lakše nego sitne love se krupniji olignji, ali njih je malo pa se za uspješan lov mora pretražiti veće lovno područje, što je najlakše učiniti pendulom.

Penduližat treba u uskom priobalnom području jer se sada lignje zadržavaju nad dnom između jednog i 10 m pod površinom, ovisno o poziciji i dobu dana. U pravilu, danju su najdalje od površine i kopna. Što se noć više primiče i olignji će više prilaziti kopnu i površini, da bi mrak dočekali na oko tri metra ispod površine. Najbolje ih je tražiti na rubovima plitkih uvala s pjeskovitim i blago nagnutim dnom s podvodnim raslinjem, koraljima i stijenama.

Osim što treba znati gdje su, za uspjeh lova oliganja važno je ponuditi im mamac na pravoj dubini. To pendulom nije osobito teško jer se lovi na malim dubinama, a olignji napadaju i mamac koji im nije prošao „ispred nosa“. Zato je dovoljno da najniža putanja mamca bude barem pola metra poviše dna, a najviša podjednako daleko od površine i dna. Na najplićim, terenima dubokim tri do četiri metra, dovoljan je zaron od jednog metra. To doseže svaki teturavac, varalica sa „spojlerom“.

No, kad se lovi plivajućim ili sporo tonućim varalicama, te kad je teturavac potrebno spustiti na veću dubinu, zaron se može postići uz upotrebu potapalice ili dodatnog utega na priboru. Utega ima raznih oblika i načina postavljanja na pendulu. Jedan od njih je onaj oblika torpeda. Prednost mu je što se postavlja na kraj pribora pa ne smeta pri izvlačenju kao ostale olovnice jer ga ne treba skidati. Osim toga, tako postavljen sprječava zapinjanje varalica za dno, a sam vrlo teško zapinje.

Ovisno o željenoj dubini lova, ali i brzini povlačenja koja treba biti između 1,5 i 2,5 čvora, dovoljan je „torpedo“ težine 30 do 50 grama. Na završnjak ga treba postaviti posredstvom kopče zbog lakše zamjene. Predvez čine tri priveza dužine oko 60 cm, međusobno spojena s trostrukim vrtilicama. Debljina dva predveza treba biti 0,35 do 0,45 m, a trećeg, na koji se preko obične vrtilice spaja „torpedo“, treba biti debljine 0,25 mm, kako bi pukao u slučaju zapinjanja torpeda. Na treće prstene vrtilica se vezuju privezi koji nose varalice. Debljina im može biti 0,25 do 0,35 mm. Dužina priveza koji će nositi varalicu najbližu „torpedu“ može biti 5 do 10 cm, privez srednje varalice treba biti dugačak 30, a varalice najbliže osnovnoj struni 35 cm. Za lov „preko prsta“ osnovna struna treba biti od najlona debljine 0,70 do 0,90 mm, a ona za lov pomoću štapa i role od 0.35 do 0,45 mm.

Na pendulu izrađenu opisanim načinom mogu se postaviti sporo tonući, ali su ipak najbolji plivajući lignjarići. Najbolje je ako su različitih dekora, barem dok se ne utvrdi koji je u vrijeme lova najprimamljiviji olignjima. Praksa je pokazala da je najbolje kad je donja varalica tamnija. Iako će napasti i male, lignje se u drugoj polovini glavne lovne sezone bolje love velikim varalicama - onima dužine 75 do 120 ili više, odnosno broj 2.5 do 3.5, čak i 4.0.

Prije penduližanja veoma je važno utvrditi ima li u zoni lova kurenta i koji mu je smjer. Ako je on jak, potezati treba niz kurenat, a ako je izrazito jak, bolje je potražiti drugu lovnu zonu. Unutar spomenutog raspona brzine, brže treba ploviti u noćima s mjesečinom i kad se lignje intenzivno hrane, a sporije u lošim uvjetima vidljivosti te kad lignje samo prate i pipkaju mamac. Potezati treba s 10 do 15 raspona ruku, iza plovila ispuštene osnovne strune. Što je pliće dužina treba biti manja i obrnuto. Najbolje je loviti prateći liniju obale, odnosno varalice voditi nad dnom iste dubine. Prilikom svakog jačeg zaokreta plovila treba skratiti dužinu osnovne strune, odnosno potegnuti je. Tako se sprječava tonjenje pribora što može uzrokovati njeno zapinjanje. Osim toga, na taj način se veoma često olignja koja prati varalicu isprovocira na napad.

Loviti se može u bilo koje doba dana, ali ne s podjednakim uspjehom. Što su svjetlosno uvjeti lošiji, bolje su šanse za ulov. Iznimka je noć bez mjesečine. Naime, „ardura“- svjetlucanje struna i iglica varalice po mraku plaši olignje. No, „ardure“ nema duž dobro osvijetljene obale, čak ni u najtamnijim noćima.

Glavonošci su skupina čiji se svi članovi mogu koristiti kao mamci. Najviše lignja, koja je i najkvalitetnija. Iako joj je veoma nalik, totanj se najmanje koristi, barem na našem dijelu Jadrana. Osim što je neusporedivo rjeđi od lignje, glavni razlozi tome jesu to što je žilaviji i manje ukusan od lignje. Ipak, unatoč svemu tome, mnogi meštri od udice smatraju da je totanj neopravdano zapostavljeni mamac, dovoljno dobar čak i za lov najcjenjenijih riba.

Zbog niske cijene, totnjima se kod nas najčešće mamče parangali namijenjeni lovu mačaka, pasa i druge divljači, landovine. Postavljaju se i na parangale namijenjene lovu pagra te one koji se polažu na teške terene. Osim toga nadijevaju se i na parangale namijenjene lovu krupnih, na terenima gdje ima puno sitnih riba. Shodno tome, komadi totanja se mogu koristiti i za lov svih tih riba ostalim udičarskim alatima.

Niska cijena i velika žilavost razlozi su što se komadi totanja koriste i za lov ometcem i bulentinom manje cijenjenih riba poput gire, modraka, pauka, kanjca, širuna, škrpuna, ali i cijenjene škrpine. Međutim, njime se mogu loviti i ribe koje vole mekane mamce. Dovoljno je njegovo tijelo omekšati udarcima kuhinjskog bata, osloboditi tvrde opne i potom rezati na mekane i slasne komade.

Kao dobra zamjena onima od lignje, krakovi i fileti totnja se koriste i kao mamci u ribolovu potezanjem, pendulom za širune, vrnute, ukjate, plavice, iglice, ali i smudute, brancine, čak i orhana, gofa te zubaca. Za razliku od spomenutih riba, lampugi, rumbacu, strijeljki i škarmu je posve svejedno nudi li im se lignja ili totanj.

Cijeli totanj je dovoljno dobar mamac za lov zubaca teškim ometcem, kijerne i, osobito, pagra teškom dubinskim bulentinom. Pagru je najbolje ponuditi glavu totnja, koja je dobar mamac i za lov krupnih ovrata. Arbunu, fratru, sarku i kantoru bulentinom je, pak, najbolje ponuditi krak totnja.

Kompletni totanj je odličan mamac za lov tuna, igluna i ostalih pučinskih krupnih grabljivica potezanjem i puštanjem u struju mora. Za takav ribolov totanj se mora namamčiti na dvije udice, ali i krajem vezati za strunu koja ga poteže.

U nedostatku lignje ili sipe, tako pripremljen totanj može se koristiti i za lov potezcem orhana te, nešto manje uspješno, zubaca. Za lov pendulom odličnim se pokazao mamac od plašta totnja oblikovan tako da izgleda poput glavonošca.

Manji cijele ili komadi velikih totanja odlični su mamci za lov gruja, ugora i murine. Ne smeta ni ako zaudaraju - dovoljno su čvrsti i na daleko se „čuju“, što je važno u lovu tih grabljivica.

Totanj se pokazao odličnim dodatkom na varalice, osobito tipa „kabura“ za lov „vertical jigging“ tehnikom koja je posljednjih godina veoma popularna među našim sportsko - rekreativnim ribolovcima. Štoviše, za takav lov skosavanjem može se koristiti i samostalno, uz dodatak olovnice postavljene ispred ili u njegovo tijelo.

Osim svježi, totanj se za mamčenje može koristiti i usoljen te zaleđen. Za lov čekanjem, ometcem i bulentinom, boje je rabiti zaleđene, jer im se tim postupkom konzerviranja ne povećava žilavost, kao soljenjem.

U najhladnijem dijelu godine najuspješnije se ribari pri i na samom dnu, i to barem 15 do 25 metara pod površinom, ovisno o području. Iako su u tom periodu ribe manje aktivne i više izbirljivije nego u toplijem dijelu godine, većina ih se može veoma uspješno loviti i varalicama u pokretu. Osobito dobro okomitim skosavanjem, „vertical jigging“ tehnikom.

Ribe koje se love tom tehnikom osim ribama hrane se i glavonošcima. Zato je posve razumljivo zašto među varalicama za ribolov skosavanjem ima i onih koje više ili manje izgledom oponašaju lignju, sipu i ostale glavonošce. Što više, čak je dvije vrste takvih varalica, od kojih su poznatije one tipa „kabura“.

„Kabura“ je varalicu koja izgleda poput šarenog i svjetlucavog tijela glavonošca s podjednako šarenim krakovima. Tijelo ove varalice se izrađuje od metala. Na njemu je lagani snop tankih niti te dvije od njih duže trake, što sve skupa oponaša krakove i hvataljke glavonožaca. Unutar te mase izrađene od mekane plastike smještene su dvije udice, uzicama pričvršćene za tijelo varalice. Udice su najčešće iste veličine, ali na strunama različite dužine. Ribe se najčešće zakače na udicu koja je na dužoj struni, i to pretežito dok varalica propada.

Svi dijelovi varalice su šareno i drečavo obojeni. Tijelo je u pravilu metalnog sjaja te s velikim nacrtanim ili trodimenzionalnim očima.

Tijelo ove varalice se najčešće pravi od olova, kod skupljih modela od teže njegove slitine s volframom, a kod najskupljih od još težeg tungstena, koji je uz to i najtvrđi. Olovo je najmekše pa se kabura od njega najbrže ošteti, što se toj vrsti varalice događa vrlo brzo jer se u pravilu poteže po dnu. Zbog toga „kabura“ dosta lako i zapinje. Najlakše modeli koja oblikom vjerno oponašaju sipu i hobotnicu. Varalice takvog oblika imaju posebno ime - „tai kabura“. Od njih manje zapinju varalice izduženog oblika, a još manje povijenog, tijela nalik slovu L, odnosno tako oblikovanog prednjeg dijela tijela.

„Kabura“ varalica je osim po dnu namijenjena i ribolovu do nekoliko metara poviše njega. Na dnu je najučinkovitija kad se lagano povlače tako da poskakuju poput glavonošca, odnosno kozica i ostalih rakova. To je najlakše postići tako da se plovilo prepusti jakoj struji mora, što je posebno dobro činiti dok se lovina traži. U takvom, „drifting“, ribolovu varalicu treba spustiti ili odbacivati niz, a privlačiti protiv kurenta. Kad je struja mora slaba ili kad se otkrije plov riba, loviti je bolje iz usidrenog plovila. Tada se varalica odbaci što dalje i zatim privlači. Privlačiti se može kratkim („shore stoke jigging“), dugim („long stoke jigging“) i kombiniranim podizanjem od dna, ovisno, najviše o vrsti ribe koja se lovi.

Bez obzira kratko ili dugo, ovim se varalicama treba skosavati manje intenzivno i sporije („slow jigging“) nego varalicama tipa sječivo, „knife“. Razlog je jednostavan - na ostatak pribora su spojene tako da stoje labilno, lako pokretne. Što je spoj dalje od prednjeg kraja varalice to je ona labilnija pa je potreban manji poticaj, trzaj da bi se zaljuljala.

Dosadašnja praksa naših ribolovaca potvrdila je tvrdnje inozemnih da je „kabura“ najučinkovitija u priobalnom lovu, na dubini do 40, najviše 50 metara, na kojima treba loviti s varalicama težine do 50 - 70 grama. Inače, ove se varalice proizvode u težinama od 20 do 450 grama, znači za ribolov između plićaka i 200-tinjak metara dubine.

„Spining“ ribolov odbacivanjem i privlačenjem varalice s mjesta, kod nas poznat kao spinanje, stječe sve više pristalica među našim morskim sportsko - rekreativnim udičarima jer je atraktivniji od većine ostalih načina ribolova udicom, osobito s obale. No, da bi si priuštio vrhunski užitak, uz dobru tjelesnu spremu, prikladnu posebnu opremu i veliko strpljenje, „spinning“ ribolovac mora imati i mnoge vještine te znanja, između ostalog i kako privlačiti odbačenu varalicu.

Osnovni i najčešći način privlačenja varalice naziva se „cranking“. Sastoji se u stalnom okretanju ručice role, odnosno privlačenju varalice uz brže ili sporije namotavanje, ovisno o vrsti varalice te ribe koja se očekuje. Neki ovu tehniku nazivaju i linearnom, pravocrtnom, jer se varalica tako privlači, bez pomicanja vrha štapa lijevo - desno ili gore - dolje. Osim jednom, varalica se može privlačiti i kombiniranjem više brzina. „Cranking“ je dobra i u kombinaciji sa „stop and go“ te „jerking“ tehnikama.

Na moru uglavnom se koriste tehnike privlačenja trzanjem. Dva su osnovna načina takvog privlačenja - „jerking“ i „twiching“. Zajedničko im je da se sastoje od naizmjeničnih trzaja i pauza. Dužine trzaja i trajanja pauza ovise o vrsti ribe koja se želi loviti.

„Jerking“, koji neki kod nas zovu i trzanje, vjerojatno je najraširenija tehnika. Radi se o manje-više horizontalnim trzajima lijevo-desno ili s tih strana k nogama, s nejednakim dužinama i s pauzama između (crtež br. 1). Trzaji se izvode iz lakta, pokretanjem podlaktice zajedno sa štapom, snažni su i dugački tako da varalica ima dugačak hod, od 30 do 40 cm. Tijekom trzaja ručica se ne okreće nego se stvoreni višak strune namota tijekom pauze. Ova tehnika posebno dobre rezultate daje u kombinaciji sa „stop and go“. Za lov ovom tehnikom proizvode posebne varalice poznate kao „jerkbait“. Radi se o „wobbler“, teturavim varalicama, te njima nalik varalicama bez zaranjajuće pločice.

Veoma slična „jerkingu“ je „twiching“, tehnika koji neki zovu i grčenje. Razlika među njima je u tome što se „twiching“ izvodi pokretima iz zgloba ruke, kratkim trzajima varalice od 10 do 15 cm te uz okretanje ručice role tijekom trzanja, ali ne i pauza, koje su kraće nego u „jerkingu“ (crtež br 2). „Twiching“ se može izvoditi i s dva, tri trzaja u jednu pa nekoliko u drugu stranu. Ovo je glavna tehnika površinskog varaličarenja, atraktivno za mnoge grabljivice jer oponaša kretnje ranjene ribice. Obično se koristi za vođenje „minnow“ te mrdavaca, varalica od mekane plastike.

I „pumping“ (pumpanje) je veoma sličan „jerking“ vođenju, ali se štapom ne trza lijevo - desno nego gore - dolje (crtež br.3). To se čini tako da se varalica odbaci i dovede na radnu dubinu, a štap u horizontalu, položaja „9 sati“. Zatim se štap jednim potezom podigne okomito u položaj „12 sati“. Nakon pauze namota se višak strune, štap spusti u položaj „9 sati“ pa ponovi cijeli postupak dok se varalica posve ne privuče. Ova tehnika se koristi za pridneni i ribolovu na dubljim terenima. Može se kombinirati s „twiching“ i „ripping“ tehnikom, najbolje kad ribolovac zna da je pomoću jedne od tih tehnika varalicu doveo do uže zone zadržavanja grabljivice.

Jedna od najčešće prakticiranih tehnika kojom se mogu voditi skoro sve vrste varalica, od mrdavaca, preko žlica do tvrdih „minow“ varalica, naziva se „stop and go“, stani i idi (crtež br. 4). Sastoji se od naizmjeničnih privlačenja varalice podizanjem vrha štapa uz namotavanje strune i zaustavljanja, pauza. Nakon odbačaja i dovođenja varalice na radnu dubinu, štap se spusti k površini pa pokretom iz lakta podigne u horizontalu tako da se varalica privuče 20- 30 cm. Zatim slijedi pauza. Ova se tehnika može kombinirati sa svim ostalim tehnikama. Za nju je karakteristično da su napadi česti tijekom pauza.

Zbog sve većeg broja strijelki i škarama, sve je više i naših udičara koji prakticiraju „topwater spinning“, ribolov u površinskom sloju mora odbacivanjem i privlačenjem varalice. Takav lov, ne samo spomenutih riba nego i lica, polanda, smuduta, ukjata, iglica i ostalih grabljivica koje se hrane u površinskom sloju mora, može se obavljati brojnim vrstama varalica, od kojih su najprikladnije „surface“, „topwater“, površinske, varalice konstruirane za povlačenje po površini i neposredno pod njom.

Od svih vrsta „površinaca“, naši ribolovci najmanje koriste propelerske, diljem svijeta poznate pod engleskim imenom „propbait“. Glavni razlog njihove neupotrebe vjerojatno je neznanje, jer su te varalice vrlo učinkovite u lovu brojnih grabljivica. Možda će tekst koji slijedi navesti neke varaličare da ih isprobaju.

Kao što im i ime kazuje, radi se o varalicama koje na sebi imaju propeler, neke i dva, nazad i naprijed, u pravilu veći modeli. Neki najkrupniji modeli imaju čak tri - dva pozadi i jedan naprijed. Varalice posljednje generacije imaju samo jedan propeler i to na sredini tijela. Također, većina varalice te generacije umjesto klasičnog dvokrakog imaju jednokrake propelere, koji zbog nesimetričnosti uzrokuju snažnije vibriranje varalica, što im daje dodatnu akciju. Varalice ove vrste najčešće su štapičastog, simetričnog i hidrodinamičnog oblika torpeda.

Tijekom povlačenja propeler se okreće i svaki udarac njegovih lopatica u moru stvara niskofrekventne valove tlaka koje predatori osjećaju svojim bočnim linijama i na velikim udaljenostima. Sjekući površinu propeler stvara i mnoštvo sitnih kapljica, mjehurića i pjenu - snažan trag, vizualni signal koji predatori mogu uočiti i pratiti na velikim udaljenostima. Sve to skupa savršeno oponaša panično bježanje po površini oslabljenih ribica te iskakanje jata iz vode.

Tijekom rotacije propeler djeluje i na samu varalicu - prenosi vibracije na nju, trese je, što stvara snažan osjećaj života mamca koji se kreće. Ovisno o konstrukciji propelera, trešnje su snažne ili tek primjetno drhtanje koje dodatno povećavaju privlačnost varalice. Osim toga, svi efekti varalica ovise i o njihovoj brzini, što je povlačenje brže i efekti su veći.

„Propbait“ varalice se mogu potezati svim brzinama, ali nisu osobito učinkovite pri vrlo malim. Zbog opisane akcije ove je varalice dovoljno ravnomjerno povlačiti, ali u lovu na velikim površinama i dalekim bacanjem bolje ih je voditi s pauzama, „stop and go“, tehnikom vrlo jasnog zaustavljanja pri potezanju. Vrlo su jednostavne za rukovanje, čak i početnik može brzo naučiti loviti s njima te pogoditi pravu brzinu privlačenja. Koriste se za pendulu te „spinning“, ribolov odbacivanjem pa privlačenjem, kako s obale, tako i s plovila.

Iako je „propbait“ učinkovit i pri ravnomjernom linearnom povlačenju, ipak je preporučljivo mijenjati pravce te brzine povlačenja kako bi se akcija varalice učinili još živahnijim. Također je dobro voditi ih „stop and go“ tehnikom koja je osobito učinkovita u lovu brancina. On često napada pri ponovnom pokretanju varalice.

Za ciljani lov pelagičnih vrsta poput strijelke, polande i škarma, preporučeno je brže povlačenje. Pritom je dobro micati štap pokretima šake. To uzrokuju oštra ubrzanja varalice što za posljedicu ima vrlo snažno zujanje i prskanja, a što dodatno provocira spomenute grabljivice, osobito polandu.

U ciljanom lovu strijelke treba imati na umu da ona osim velike brzine voli i dugu jurnjavu za plijenom.

Zbog velike brzine kojom se mora potezati „propbait“ je idealan za pretraživanje velikog lovnog područja, posebno u nedostaku vidljive aktivnosti riba te pri ribolovu na nepoznatom terenu.

Na kraju, nešto i o manama „propbait“ varalica. Jedina ozbiljna im je što više od ostalih varalica zapinju za vodeno bilje i slične prepreke. U pravilu, zapinju propelerom, nakon čega gube akciju. Zato je za lov po obraslim plićacima i po površini po kojoj pluta trava i nečistoća preporučljivo rabiti jednopropelersku inačicu.