U srednje slojeve duž obale već su pristigli širunu, ponegdje su im se pridružili i vrnuti te lokarde, a ako nisu to će se vrlo brzo dogoditi. Tako će rekreativni ribolovci u dužem predstojećem periodu imati prigodu s obale loviti te tri brojne i vrlo agresivne male grabljivice.

Te se ribe stalno kreću duž obala, rijetko kada pliće od 5 do 10 metara. Zbog toga će ih s obale moći loviti samo udičari koji prakticiraju tehnike dalekog bacanja od kojih je najatraktivniji, najučinkovitiji, ali i naporniji „spininng“. Loviti se može svim vrstama varalica jer ih „plavi trio“ podjednako žestoko napada. Zato je najbolje koristiti jeftine, i to one koje se mogu odbaciti dovoljno daleko, ali i potonuti dovoljno duboko bez dodatnog otežavanja pribora. Među takvima su najprimjerenije „teškometalke“, metalne masivne varalice, tipa „pilker“ ili one namijenjene „vertical“ i „shore jigging“ ribolovu, najbolje vrlo izduženog oblika. Ovisno o vrsti i veličini plijena koji se lovi, mogu se koristiti varalice dužine između 30 i 70 mm. Najbolje su one težine između 10 i 40 grama, ali ima i onih od svega 6 - 7 grama, koje su zbog malih dimenzija i aerodinamičnog oblika, sposobne daleko letjeti.

Da bi se varalice mogle odbaciti 60 do 70 metara, što je više nego dovoljno, neophodan je prikladan „spinning“ štap“. Dovoljan onaj klase „medium light“, ali zbog mogućnosti ulova težih primjeraka te ostalih većih grabljivica najbolje je loviti štapom klase „medium“, a koristiti se može i „medium heavy“. Optimalni štap je onaj težine bacanja 10 - 40 grama, akcije „B“ i dužine 3, čak i 3,3 m. Na štap je najbolje postaviti rolu većeg prijenosa, barem 5,5:1.

Za navedene daljine izbačaja, dobar osjećaj varalice (griza) te izdržljivost na dugotrajno mahanje optimalna je debljina kvalitetnog podatnog najlona 0,25 do 0,30 mm. S tanjim najlonom (0,22 - 0,25 mm) varalice dalje leti, ali su ostale karakteristike lošije. Umjesto najlonske, može se koristiti „PE“ višenitka koja omogućava dalje odbačaje, ali i učinkovitije kontre na daljinama većim i od 50-tak metara. Dovoljna je ona oznake debljine PE 1.0.

Gdje loviti nije lako odlučiti. Ipak, iako se zadržavaju nad svim, najčešće su nad tvrđim dnima. U njihovom pronalaženju od velike pomoći su sitne ribe kojima se hrane. Naime, pred nasrtajima ovog trija jata ribica očajnički bježe na sve strane, čak i iskaču iz mora - „igraju“, što se vidi s velike daljine. Kada nema vidljivih znakova nazočnosti ovih grabljivica, spinati je najbolje s vanjskih strana lukobrana te prirodnih i umjetnih rtova, jer su s tih pozicija te ribe najlakše dohvatljive.

Najbolji ulovi se postižu po jugom namreškanom, a najlošije po posve mirnom moru. Loviti se može tijekom cijelog dana. Od rano jutra pa do 9 ili 10 sati najbolje se love vrnuti. Sve tri ribe podjednako dobro rade u sumrak i tijekom noći s mjesečinom. Širuni su najčešće najdublje, čak i na samo metar ili dva poviše dna. Bliže površini i obali prilaze u sumrak. vrnuti i lokarde su znatno bliže površini, često i pod njom samom.

Kad se otkrije ili pretpostavi gdje su, varalicu treba odbaci što dalje, ako može preko, a ne u plov riba. Dobro je netom prije pada varalice u more zatvoriti hvatač strune na roli i odmah po padu varalice početi s namotavanjem strune, odnosno privlačenjem varalice. Na taj način se postiže najduže vrijeme zadržavanje varalice u gornjim slojevima mora, gdje su ove, ali i ostale, manje brojne grabljivice, koje se također love ovom tehnikom.

Privlačiti se može na brojene načine, najbolje neujednačenom i dosta velikom brzinom uz povremeno polako ili brže, duže ili kraće podizanje i spuštanje vrha štapa. Tako će varalica prilaziti sve bliže kopnu i površini. Ako se pritom provuče kroz plov ili blizu njega, ulov je zagarantiran. Plijen treba izvlačiti bez taktiziranja, osim ako se umjesto širuna, vrnuta i lokarde ne zakači polanda, škaram, strijelka ili koja druga krupnija grabljivica.

Ulov je dobro izmjeriti jer ako je plijen vrnuta kraći od 18, odnosno širuna kraći od 15 cm, obvezno ih treba vratiti u more jer su to njihove minimalne lovne dužine. U tom slučaju je najčešće potrebno i promijeniti mjesto love jer su te ribe u jednom plovu iste ili približne veličine.

Od riba iz malobrojne skupine onih čiji se broj u Jadranu povećao gurmanski je najcjenjenija ovrata. Zbog toga je postala vodeća udičarska lovna vrsta među iole cjenjenijim ribama. Sad je love cijele godine, ali kao i nekad, najbolji se rezultati postižu u jesen te kad se more počinje značajnije zagrijavati, u drugoj polovini proljeća i početkom ljeta. Nekad su je lovili samo dvjema, trima, a sad svim tehnikama udičarenja, čak i varaličarenjem! Lov umjetnim mamcima nije jedna od najučinkovitijih načina, ali je sigurno najatraktivniji i najdinamičniji lov ovrate iako se love uglavnom manji primjerci. Ta se tehnika pokazala najučinkovitija u ovo doba godine kad našim obalama prilaze mase sitnih ovrata.

Ulov ovrate varalicom moguće je ostvariti „vertical jigging“, tehnikom okomitog skosavanja iz plovila, ali se to događa veoma rijetko i slučajno. Uspješan ciljani lov moguć je samo na dnu mekanim varalicama, najlakše s kamenite obale „Light Rock Fishing“ tehnikama.

Odlučujući čimbenik uspješnosti lova ovrate ovom tehnikom je odabir varalice. Ovrate, osobito manje koje se love ovom tehnikom, najradije prihvaćaju varalice koje oblikom oponašaju razne crve i račiće jer su im oni najčešća hrana. Posebno su dobre varalice natopljene atraktorima, koji ukusom i mirisom provociraju ribe. Provjereno dobre su varalice „Berkley Gulp“ oblika crva i dužine 50 mm te crvolike varalice „Isome“ raznih dužina i boja japanske tvrtke „Marukai“. Specijalisti za ovakav lov ovrate preporučuju „Isome“ varalice veličine „XL“, odnosno dužine 15 cm, koje češće napadaju veće ribe.

ovrata varalicom 210423 1

Da bi se lovilo na dnu, varalice je neophodno montirati na „jigg“ udice s nalivenim olovnim glavama. Najčešće je dovoljna udica veličine 2 do 4 te glava težine tek 3 grama, osim kada se lovi u jačem kurentu.

I ostatak opreme za lov ovrate ovcom tehnikom mora biti lagan. Štap treba biti dužine oko 2,1 m, težine bacanja 3 do 10, najviše 15 grama, brzog, ali iznimno osjetljivog vrha te s rezervom snage u donjem dijelu, najbolje posebno pravljen za ovu tehniku ribolova. Na štap je najbolje postaviti rolu veličine 2000 do 2500. Na njeni kalem treba namotati strunu, najlonsku promjera 0,28 do 0,30 mm ili „PE“ višenitku promjera 0,10 mm. Kad je osnovna struna „PE, dobro je na njen kraj postaviti privez dužine 120 do 170 cm od „FC“, fluorougljika.

Najprimjereniji način lova ovrate mekanom varalicom na dnu je „grebanje“ – varalica se odbaci, malo sačeka nakon što legne na dno pa zatim pomalo potezati pomicanjem vrha štapa lijevo desno tako da se varalica migolji po dnu. Kad se primijeti da je ovrata uzela mamac treba joj pustiti da ga ponese, čak i do 2 ili 3 metra, kako bi ga progutala, pa teg onda kontrirati.

U pravilu, prvi ulovi neće biti ovrate nego vladike, pijerke ili koje druge sitnije priobalne ribe, jer su mekane varalice iznimno privlačne svim ribama.

Iako je zakonom određena minimalna lovna dužina ovrate 20 cm, svako istinski sportski ribolovac bi trebao u more vratiti svaku kraću od 23-25 cm i na taj način omogućio barem jedan mrijest mladoj „kraljici“. Naime, do druge godine starosti i oko 20 cm dužine ovrata je mužjak da bi se nakon toga preobrazila u ženku.

U ovo vrijeme, pred glavnu ribolovnu sezonu, mnogi ribolovci nabavljaju novu opremu. Onima koji kupuju štapove savjetujemo kao riješiti dvojbu kupiti štap s jednodjelnom ili dvodjelnom oblogom drške.

Naime, posljednjih godina osim kao jednodjelna ta obloga, držač, na štapovima za „spinning“, „eging“, „shore“, „boat“ i „vertical jigging“ proizvode se i u „split grip“, dvodjelnoj verziji s međusobno razmaknutim držačima.

Tu izvedbu proizvođači reklamiraju kao bolje rješenje od klasičnog „full grip“ („solid grip“, „solid handle“), jednodjelnog držača. Dio udičara misli isto, dio da su podjednako dobri, a neki da je bolji rukohvat s jednodijelnim držačem. Tko je od njih u pravu i kako odabrati između te dvije mogućnosti? Da bi se odgovorilo na ta pitanja, potrebno je usporediti prednosti i nedostatke obje vrste.

drska140423

Pristaše dvodjelnog držača navode da je glavni razlog njegove upotrebe olakšavanje štapa. Međutim, takvi držači imaju dodatna pojačanja u vidu metalnih te prstena od konca i smole, pa se često događa da je gubitak težine u odnosu na odgovarajući jednodijelni držač neznatan ili ga čak uopće nema. Štoviše, ponekad je takav štap čak i teži nego da je rukohvat izrađen iz jednog dijela! To je najčešće kod štapova čiji je donji dio držača primjetno većeg promjera nego kod odgovarajućeg jednodjelnog.

Dio ribolovaca koji preferiraju štapove sa „split grip“ držačem ističu da rukovat iz jednog dijela nije neophodan jer se on i tako ne drži cijelom dužinom te da se držanjem rukohvata bez obloge može preciznije voditi varalicu, ostvariti bolji osjećaj dodira s dnom, lakše detektirati napad ribe itd. Međutim, to je samo djelomično točno i ovisi o bacačkim navikama ribolovca. Osim toga, nekad je ipak potrebno da rukohvat uhvatimo i tamo gdje se obično ne drži, a što je puno lakše kad je taj dio deblji i manje klizav od „blanka“. To je naročito izraženo pri različitim načinima odbacivanja te tijekom borbe s krupnijom ribom, gdje su siguran oslonac te hvat veoma bitni.

Stručnjaci za štapove tvrde da se dvodjelni držači proizvode iz dva razloga. Prvi je da bi se ribolovcima ponudilo nešto novo i tako povećala prodaja, a da je drugi razlog smanjenje cijene izrade držača, posebice od pluta, koja je iznimno skup materijal. No, od toga koristi imaju samo proizvođači jer je činjenica da štapovi istih karakteristika i kvalitete obično koštaju isto, bilo da su s jednodjelnim ili dvodjelnim držačem.

Također, činjenica je da je štap s dvodjelnim držačem više izložen mogućim oštećenjima zbog manje zaštićene površine. Ma koliko bio mali, neobloženi dio rukohvata je jedna dodatna slaba točka štapa. Štap sa „split grip“ držačem najčešće nije prikladan za držanje u brodskim držačima štapova, osobito cjevastim, osim u posebno pravljenim za njega. Naime, sa standardnim držačima se najčešće dodiruje golim tijelom u jednoj točki, a iz cjevastih može lako ispadati te se u njima bočno pomjerati i lupkati što može uzrokovati oštećenje osjetljive građe „blanka“.

Većina iskusnih ribolovaca smatra da kod štapova manjih težina bacanja te onih namijenjenih lovu glavonožaca i lakšem ribolova, vrsta drške rukohvata nije bita, a da je za teže varijante ribolova ipak bolje koristiti štapove sa rukohvatom iz jednog dijela.

Ono u čemu se svi iskusni ribolovci slažu je da izbor vrste drške, baš kao i cijelog štapa, najviše ovisi o ribolovcu koji će ga koristiti. Zato, imajući sve naprijed navedeno na umu, treba isprobati obje vrste, utvrditi koja u raznim situacijama bolje leže u rukama te na osnovu toga odabrati. Ako drška ne odgovara, onda će to najčešće dovesti do pogrešne procjene kompletnog štapa. Čak i ako je sam „blank“ kvalitetan, sud o njemu možda neće biti dovoljno objektivan, jer će nešto na štapu smetati.

No, odabir oblika drške treba vršiti tek nakon što se pravilno odabere dužina rukohvata, težina i veličina role u odnosu na težinu bacanja tijela štapa, najprimjereniji položaj role na štapu da bi on bio u balansu, te debljina odnosno promjer drške.

Iako spadaju u skupinu najboljih mamaca za morski ribolov, rakovi se nedovoljno koriste od strane naših udičara. Iznimka je kozica koju na jugu još nazivaju i gamborom. Ne samo najbrojniji i vjerojatno i najučinkovitiji mamac među rakovima, kozica je jeftin i jedan od najboljih i najtraženijih mamaca za morski ribolov uopće.

Dug je popis riba koje će se polakomiti na kozicu: ovrata, sarak, fratar, ovčica, arbun, kantor, ukjata kao i sve druge, manje cijenjene ribe iz obitelji ljuskavki. Ti račići su omiljena hrana i mnogim drugim ribama, u svim dubinama i svim vrstama dna. Među njima molu, škrpini, ali i „kralju plićaka“ - smudutu. Prednost kozice je što ima prilično tanak i nježan oklop i dosta mesa pa se lako stavlja na udicu i sjecka na komadiće i bez ljuštenja oklopa. Za razliku od nje, ostali rakovi su u znatno tvrđim oklopima, vlastitim ili „pozajmljenim“ od kojeg puža, poput kućara i više vrsta samaca.

Ono što mi nazivamo kozicom zapravo su čak 72 vrste manje ili više sličnih račića iz 18 obitelji koji žive u Jadranu. No, ribarima i ribolovcima su zanimljive samo najbrojnije i najdostupnije – velika, kamena, mala i kozica pjeskulja. Razlikuju ih samo dobri poznavatelji. Sve imaju više ili manje transparentno, prozirno tijelo išarano mrljama. Velika naraste do 250 mm, ali joj je prosječna lovna dužina upola manja. Živi na dubinama od nekoliko do više stotina meta. Zato je samo rijetki udičari love, a ostali je nabavljaju kod profesionalnih ribara.

Ostale tri spomenute vrste kozica udičari mogu sami i relativno lako pribavljati. Najčešće to rade skupljanjem pomoću mrežice sitnog oka na kamenu na zidovima luka te tvrdim i obraslim dnima na dubinama do šest metara. Ona naraste do 50 mm, dok kozica mala dosegne do 70 mm dužine. I ovaj račić živi u plićaku ne samo kamenitom. Za razliku od njih pjeskulja se zadržava u pjeskovitom plićaku. Naraste do 90, ali su rijetke one duže od 40 do 60 mm. Također, za razliku od prethodne dvije, ova je kozica aktivnija noći, dok se danju zakopava u pijesak.

Kozice se relativno lako mogu pribaviti vlastitim radom. Najkrupnije, dubinske tako da se na muljevito ili muljevito -pjeskovito dno, barem dvadesetak metara pod površinom, uvečer spusti oko metar dugi i upola tanji gusti snop od grančica s lišćem. Snopić se optereti utegom i zaveže na konop sa signalnom plutačom. S izvlačenje mamaca treba sačekati do svitanja, kad kozice u snopiću traže zaklon.

Sitnije kozice je najlakše pribaviti u priobalju pomoću vrlo jednostavne vrše. Pravi se od veće boce kojoj se vršni dio odreže, preokrene i gurne u izbušeno, opterećeno i mamcima napunjeno tijelo. Tim jednostavnim alatom loviti se može cijeli dan dok ih je noću moguće uz pomoć naglavne lampe skupljati mrežnom prihvatnicom uz obalu.

Kozice se na životu mogu očuvati dosta dugo i lako čuvanjem u posudi s morskom vodom. Ako se u vodu upumpava zrak, kozice će poživjeti do dva tjedna, a kad se i hrane komadima riba, praktično neograničeno dugo. No, ti se račići nekoliko dana mogu održati živim i izvan mora. Za takav način čuvanja kozica potrebni su komadi leda. Njima treba do pola popuniti prenosivi hladnjak. Zatim se kakve dnevne novine potope u more, ocijede, pa polože na led. Važno je da u potpunosti prekriju led. Nakon što se polože na tako pripremljenu „postelju“, kozice će vrlo brzo pasti u „zimski san“, posve primiriti. Kad se, pak, nadjenu i potope u more, brzo će im se povratiti vitalnost i dugo će živjeti na udici.

Uginule kozice nekoliko dana se mogu svježim održati u hladnjaku, ali ih nije dobro zamrznuti jer nakon toga se dosta loše drže na udici. Zato je bolje uginule konzervirati soljenjem, najbolje u 10-15 postotnoj salamuri. Već za dva, tri dana postaju upotrebljive, a takve ostaju i duže od mjesec dana. Konzervirati se mogu i bez oklopa.

Ako ih treba duže čuvati, najbolje ih je konzervirati. Uginule, ali samo dok su još svježi, moguće ih je konzervirati u soli ili salamuri. Salamura se priprema tako da se voda s 10 do 15 posto soli prokuha, ohladi i prelije preko kozica.

Najviše moguće oštra i pouzdana udica od vitalnog je značaja za uspjeh u udičarenju, a jedan od najčešćih razloga smanjenja oštrine, elastičnosti i snage udice jest – korozija, ruzina, hrđa. Zato, kako bi se izbjegli nepotrebni financijski troškovi, jer su udice zapravo najskuplji ribolovni pribor s obzirom na broj koji ih se koristi, ali i gubitke ulova s lošim udicama, u pravilu krupnijih riba, treba ih štititi od korozije. Štititi treba i udice koje proizvođači deklariraju kao nehrđajuće jer i takve korodiraju, ali sporije i manje od onih koje ne nose takvu oznaku.

Hrđa može oštetiti i neupotrebljenu udicu. Zato je o njenoj zaštiti treba brinuti već od trenutka nabavke. Kratkoročno je dovoljno držati udicu što dalje od vlage i soli, ali za čuvanje treba poduzeti i druge mjere zaštite. Najmanje što se može učiniti jest nove, još nekorištene udice do upotrebe ostaviti u originalnom pakiranju i iz njega vaditi samo onu koju će se odmah koristiti. Nikako ne treba vaditi udicu iz paketa mokrim prstima, jer je i to dovoljno da se pokrene proces hrđanja.

Originalne plastične vrećice i kutije su pogodne za kratkotrajno dok je za dugotrajnije držanje neupotrebljene udice bolje koristiti staklenke s hermetičkim poklopcem. Najbolje tek nekoliko udica istog oblika i veličine držati u što manjoj staklenki. S udicama je dobro, a za duže čuvanje neophodno staviti kakav hidroskopni, odnosno materijal koji iz zraka upija vlagu.

Najbolji odvlaživač je amorfni silicijev dioksid, poznatiji kao „silica gel“, koji se u obliku kuglica spakiranih u porozne vrećice dodaje u pakiranja obuće, elektronskih i ostalih proizvoda kojima smeta vlaga.

Nešto lošije, ali dostupnije rješenje jest - riža. Dovoljno je u staklenku staviti isti obujam riže i udica. Čuvaju li se udice duži period, dobro je u rižu nakapati nekoliko kapi ulja pa sve izmiješati. Najbolje je fino strojno, ali može poslužiti čak i jestivo ulje.

udice 310323 1

Osim riže, odlično i lako dostupno rješenje je talk za bebe. Još bolje je pomiješati talk i rižu.

Više njege i pomnijeg čuvanja nego nove zahtijevaju upotrebljene udice. Njih nikad ne treba držati pomiješane s novima, čak i ako se čuvaju na isti način. Početak njihovog hrđanja se najduže odlaže ako se nakon svake upotrebe operu u slatkoj vodi i osuše prije odlaganja.

Ako se radi o udici na varalici koja se čuva u originalnom pakiranju, ukoliko se ono hermetički zatvara, na njegovim suprotnim stranama je potrebno načiniti dvije male rupice koje će omogućiti cirkulaciju zraka i izlazak eventualno preostale vlage koju je upila varalica.

udice 310323 3

Nove i rabljene udice dobro je premazati crnim vodootpornim markerom jer neki njen sastojak sprječava hrđanje. Tko zna zašto, ali najboljim se pokazao crni. Udicu, ako nije posve nova, treba oprati u slatkoj vodi, dobro osušiti pa je obojiti markerom. Kada se boja djelomično izbriše, postupak treba ponoviti. Na taj način je osobito dobro zaštititi vrh udice nakon njegovog naknadnog oštrenja. Naime, oštrenjem se uklanjaju razni premazi koje proizvođač stavlja na udicu kako bi je zaštitio od hrđanja. Tako zaštićenu udicu lako je razlikovati od onih koja nisu naoštrena, a kad se boja izbriše lako prepoznati udicu koju treba ponovo naoštriti.

Prije ili kasnije, unatoč i najboljoj zaštiti te njezi, sve udice ipak počnu hrđati. Ako je nema toliko da bi značajno oslabila njenu snagu i elastičnost, udicu ne treba baciti nego očistiti. Krupnije pomoći minijaturne brusilice, a sve najlakše metalnom vunom za čišćenje posuđa. Tako očišćenu udicu najbolje je premazati lakom. U tu svrhu odlično će poslužiti lak za nokte. Osim očišćene, lakom je dobro premazati i dijelove novih udica na koje se postavljaju „mrdavci“, mekane varalice te spojeve krakova trokrakih udica, gdje one najviše hrđaju.

Tragajući za novim i učinkovitijim, ribolovci su zanemarili, čak i zaboravili, mnoge tradicionalne alate i načine lova, često djelotvornije od suvremenih. Tako se u lovu sipa, što je glavna djelatnost ribolovaca tijekom proljeća, industrijske varalice iz uporabe posve istisnule klasične alate i načine lova. Šteta, jer neki od njih su učinkoviti, ali i puno zanimljiviji od suvremenih. Primjerice „sipac“ - alat koji „radi na ljubav“.

U ne tako davnoj prošlosti, kada su se vremenske promjene događale „po redu vožnje“, naši su ribari početkom ožujka na pješčana i šljunkovita dna, pet do petnaest metara pod površinom, polagali snopove grana, šiblja i loze. Znali su da će sredinom ožujka jata sipa, vođena nagonom za razmnožavanje, doći u te podmorske vrtove „voditi ljubav” i ostaviti „morsko grožđe“ („uva di mare“) – grozdove jajašaca, te ih potom brižno čuvati. U tom ljubavnom i roditeljskom zanosu, sipe su bile laka meta špurtila i ostiju. Njima su ribari najčešće u kratkom razmaku izvlačili po dvije sipe nejednake veličine. Najprije veću, ali ne zbog njezinih dimenzija, nego zato što je ona obvezno ženka. Naime, ako bi prvo ulovili mužjaka, ženka bi „pustila crnilo“, dok bi mužjak slijep od pohote ostajao na mjestu i čekao povratak drage. Ako se to ne bi dogodilo, mužjak bi poslije kratkog vremena zaboravio staru i pohitao potražiti novu partnericu.

Tu iznimnu pohotnost mužjaka naši su stari koristili tako što su ih lovili prethodno ulovljenom ženkom. „Sigurecom“ ili pribadačom bi je zakačili za strunu, puštali na dno i lagano povlačili. Ne mogavši odoljeti, mužjak kome bi se našla u vidokrugu, odmah bi „zajahao” ženku i ne bi je ispuštao ni kad bi se našao na suhom. „Podvođenjem“ jedne ženke moglo se uloviti desetak i više mužjaka.

Kako su se mužjaci strastveno bacali i na uginule mamce, netko se dosjetio da im ponudi i umjetne. Tako je nastao „sipac“, drvena imitacija sipe. Najčešće je dugačak 15, širok sedam i debeo dva centimetra, s jedne strane ravan ili blago udubljen te obojeno u bijelo ili s bijelom veliku točkom kako bi se bolje vidio u noći. S druge strane je izbrazdan tako da oponaša sipu. Na njoj mogu biti i kapljice voska da oponašaju mrlje boje na koži, te „oči“. Radili su ih od sedefastih botuna i komada školjki, pločica olova, koje bi svako malo sastrugali da zrcale, te od komada ogledala. Ugledavši u „očima“ sebe, mužjak bi pomislio da vidi ženku. Kada su udice postale dostupnije, sipolovci su ih po nekoliko kačili na leđa varalica kako bi što više smanjili mogućnost gubljenja ulova.

sipac 240323 1

Kao i sipa - mamac, „sipac“ se uzicom poteže 60-tak centimetara iza brodice koja se lagano pogoni veslanjem. Pritom sipolovac poviše površine i varalice drži mrežnu prihvatnicu. Mužjaci varalici prilaze sa svih strana. Ponekad je ne napadaju nego samo dodiruju, što se uočava po pomicanju „sipca“. Kad ga dodirne najčešće odmah shvati da se radi o prevari i brzo bježi. Tada siplovac ima samo 10-tak sekundi da zgrabi pravu i lažnu sipu. Ako mužjak ipak zajaši „sipac“ moguće ga je izvući ravnomjernim i sporim povlačenjem do barke.

sipac 240323 2

Nakon pojave suvremenih varalica, „sipac“ je sve više padao u zaborav. Sada je rijedak čak i u muzejima. Jedan od rijetkih sačuvani, ovaj bodljikavi na slici, snimljen je u Pomorskom muzeju Orebić. Šteta što je tako, iz više razloga. Prvo, taj je alat iznimno selektivan, jer se njime love samo mužjaci, dok ženke ostaju produžiti vrstu. Drugo, „sipac“ nije ništa manje učinkovit od suvremenih varalica, u što se uvjerila skupina entuzijasta koja je istovremeno lovela „sipcem“ i lignjarićima. Treće, možda i najvažnije, šteta je što od zaborava nisu otrgnuta ta prava mala umjetnička djela pučke domišljatosti.

Iako su na pojedinim pozicijama na jugu proteklih dana ostvareni dobri ulovi s obale, udičari se kvalitetnijem, obilatijem i sigurnijem ulovu do sredine travnja mogu nadati samo ako se otisnu od obale. Najbolje do udaljenih brakova da na njima love kantore. Naime, oni su se počeli okupljati u jata za mrijest po pučinskim brakovima. Zato će u predstojećem razdoblju biti još manje oprezaeni pa je to prilika za obilat ribolov. Treba ih samo naći, najbolje na dubinama od 30 do 50, a noću i na samo 10 metara pod površinom. Uvijek je blizu vrha braka, ali nikad na njemu samom.

Kantor se stalno hrani, osobito intenzivno sada, pred i tijekom mrijesta pa se može loviti i danju i noću. Danju najbolje u rano popodnevnim satima. Još bolje se lovi noću. Naime, vrlo razvijeno čulo mirisa do ješke ga dovede i u potpunom mraku, u noćima bez mjesečine, čak uz to još i oblačnim. Ipak bolje se lovi kad s neba nešto svijetli. Također, najbolje ga je loviti po mirnom moru, posebno dobro u vrijeme plime i kad pušu vjetrovi iz trećeg kvadranta.

kantori170323 1

Prema literaturi, kantor teži do 2,5 kg, no ulovljeni su i kilogram teži! Međutim, u mrijestu su najčešće ženke prosječno teške šezdesetak te tridesetak dekagrama teži mužjaci. S obzirom na njihovu težinu, snagu ali i vrlo oštre zubiće, nikad nije sigurno hoće li zakačena riba biti i izvučena, bez obzira na jačinu pribora. Ipak, pribor od najlona debljine 0,25 do 0.30 mm daje dobre izglede za to.

Privez, čak i cijeli završnjak, sistem, je dobro izraditi od nevidljive fluorougljične strune. A izgled završnjaka može biti različit. Klasični „očenaš“ s tri udice je dovoljno dobar, osobito onaak kod koga su privezi postavljeni znatno dalje od olovnice na kraju pribora nego što je to uobičajeno kod univerzalnog bulentina. To znači da dužina priveza koji nosi olovnicu treba biti metar, čak i više. Razlog tome je što, suprotno vrlo raširenom mišljenju, kantor ne skuplja hranu samom na dnu nego i poviše njega. No, bez obzira na način kompletiranja završnjaka, olovnica na njemu treba biti teška tek toliko da ono polako potapa pribor.

S tako dugim završnjakom vrlo je teško loviti bez štapa. Dovoljan je kratak, od 1,8 do 2,4 metra, obvezno brže, akcije „A“, eventualno „B“. Vršnjak mu mora biti iznimno osjetljiv. Rola na njemu mora biti barem srednje brzine, veličine barem 50, a obvezno s vrlo preciznom i kvalitetnom kočnicom.

Kantor ima relativno mala usta pa takve trebaju biti i udice. Dovoljne su one širine luka 10 mm. Koristiti se mogu parangalke, udice oblika Aberdeen, ali su bolje Crystal, a najbolje one oblika Beak, s prstenom za vezivanje.

Nije osobito važno što se natičete na udice namijenjene lovu kantora. To mogu biti komadi svježe sarđele, gavuna ili lignje, trpa, školjki, ali najdraži mu je mekani dio velikog crva.

Uvijek gladnog i neopreznog kantora nije nimalo teško uloviti. Dovoljno je pustiti da olovnica odvuče namce do dna i kantor će se, ako je dolje, brzo i žestoko oglasiti. Čim je ugleda napast će, trgati i gutati mamac tako da će već za nekoliko sekundi biti zakačen na udicu ili je posve ogoliti.

Ukoliko mamac duže vrijeme ne bude napadnut, to još ne znači da kantor nije na braku. Naime, on običava obilaziti brak, čak i više njih ako su u nizu, tako da se možete dogoditi da ne vidi mamac. Zato je u lovu kantora dobro koristiti primamu, a primamljivati je dobro i prije i tijekom ribolova, barem dok se plov ne primami na uski prostor. Brum je najbolje pravit od usoljene sarđele. Međutim, ako je preslana, brzo će primamiti, ali ih i potjerati kantore. Da bi se to izbjeglo primamu treba izraditi od svježe samljevenu i malo posoljenu sarđelu, staviti u kakvu brumalicu i spustiti je malo poviše dna. Svako malo, ovisno o tome kako riba radi, brumalicu treba protresti.

Ako danju i nije, primamljivanje je obvezno u noćnom lovu kantara, s tim da se mala količine bruma trebaju povremeno izravno bacati u more što često za posljedicu ima da kantor mamac zgrabiti tik pod površinom.

Kad se zakači, kantoru ne treba kontrirati previše jako, jer bi se moglo dogoditi da udica prekine usnicu ribe za koju se najčešće zakači. Nije osobito borben. Tek povremeno se očajnički trzanjem tijela pokuša osloboditi. Ti njegovi trzaji na priboru se osjete kao udarci, što stvara dojam da se radi o krupnijoj ribi nego što je ulovljena. I pri prihvatu može doći do ponekog jačeg trzaja, ali, u pravilu, kantor otpor prestaje pružati na pola puta do površine.

S kantorom ili umjesto njega lovit će se i fratar, kavala, sarak, škrpina te tabinja, ovisno o tome gdje i kojim se mamcem lovi.

U ovo doba godina najbolja mjesta za ribolov s obale su luke i lučice. Osim najbrojnijih cipola, o čijem smo lovu pisali prije tjedan dana, u njima se uspješno mogu udičariti i brojne druge ribe. Loviti je najbolje na najdubljim mjestima, osobito dok se more još nije zagrijalo na barem 13 Celzijevih stupnjeva. Tehnike koje daju najviše šansi za uspjeh su „bolognese“ na pola dna te na dnu klasični odmet i „ledgering“, ribolov s priborom na kojemu je hranilica.  Obično mutna lučka voda omogućava upotrebu prilično debelih struna.

Od cijenjenih riba, u lukama se sada najbolje love ovrata i smudut (brancin). Štoviše, dok još zbog mrijesta ulaze u njih, u njima je moguće ostvariti i ulov krupnih, čak i kapitalnih „kraljeva priobalja“. Najprofitabilnija tehnika je lov sa što svježijom cijelom srdelom na „a'volo“, odmet bez dodatnog utega, s privezom, pjokom debljine 0,35 do 0,40 mm te dužine i preko dva metra. U takvom lovu, o kome smo detaljno pisali 10. veljače, brancinu treba dati vremena da uzme, čak i ponese mamac, pa kontrirati, snažno i odlučno, treba tek kad struna osjetno brzo silazi s kalema.

U isto vrijeme kad i lubin najaktivnija ja i ovrata. No, za razliku od brancina, ona ne ulazi u sve luke i lučice nego samo one duboke te u one u kojima postoji miješano morsko dno, odnosno tamo gdje ima vrlo raznovrsnu hranu- od danji s kamenih obala, preko volaka i rakova smiješanog do crva, rakova i školjki s mekanog dna.

ribolov100323 3

Ovrata se u lukama i lučicama može loviti svim tehnikama. Krupne je najbolje loviti na dnu velikim crvom, volkom, dagnjom i ostalim školjkama s razbijenim oklopom, ali i svim ostalim mamcima koji su obmotavanjem elastične niti zaštićeni od napada sitnih riba. Manje primjerke bolje je loviti „bolognese“ te „ledgering“ načinom muljašem, pjeskuljom korejskim te ostalim malim crvima, čak i bigatinom, larvom zelene muhe, koji je inače jedan od najboljih mamaca za lov plovkom. Poput brancina, ovrata je najaktivnija od 90 minuta prije i poslije vrhunca oseke te isto toliko prije i poslije vrhunca plime.

Osim brancina i ovrate, od krupnijih riba u lukama i lučicama se zadržava i gruj. Loviti se može uz samu škrapastu obalu te u najdubljim predjelima. No, za razliku od brancina i ovrate, uglavnom je noćni plijen, ali je aktivan i danju kada je voda vrlo zamućena zbog olujnih udara.

Najdublja mjesta u lukama i lučicama u pravilu su i najfrekventnije plovne rute, zbog čega je ribolov na njima otežan, poneka i nemoguć, čak i sada kad se najmanje plovi. Naime, na plovnom putu teško je odbaciti mamac na bilo koje mjesto, a da struna pribora bude izvan dohvata propelera plovila.

U ribolovu kraćim odbacivanjem, odnosno u manjim lukama to je više ili manje uspješno moguće „ledgering“ tehnikom ribolova. Za lov iole daljim odbacivanjem, neophodno je pribor u što većoj dužini položiti na dno, što je nemoguće u plovkarenju, a teško u ribolovu s klasičnim ometcem. No, s jednostavnim dodatkom na priboru moguće je loviti na dnu bilo kojeg dijela plovnog puta.

ribolov100323 1

Osim što se uklanja izvan domašaja plovila, ometac, klasični ili „ledgering“, s tim dodatkom zadržava maksimalnu osjetljivost. Čini ga olovnica težine 35 do 50 grama vezana za „dakron“ ili najlon dužine 30-tak centimetara, na čijem je drugom kraju okrugli fiksni plovak nosivosti dva grama te mala kopča. Taj jednostavni dodatak služi za potapanje osnovne strune. Nakon što se mamac odbaci na željeno mjesto, na opuštenu strunu se stavi kopča i pusti da klizne nošena olovnicom. Kad olovnica dotakne dno, najbolje što bliže obali, osnovna se struna lagano zategne kako bi brže prenijela signal ugriza.

Opisano pomagalo se pokazalo toliko učinkovitim da su ga počeli rabiti i za potapanje pribora pro lovu ovrate na položitim obalama. Tamo je na dno pribor neophodno potopiti kako eventualnim dodirom lebdeće strune oprezna i lukava „kraljica“ ne bi bila upozorena na opasnost.

U ovo doba godine luke i lučice su najprikladnije pozicije za ugodno udičarenje s obale. Osim svaštarskog, o čemu smo pisali prije tjedan dana, na tim pozicijama se isplati i ciljani lov pojedinih riba, ponajprije cipola, koji su najbrojniji i najgladniji stanovnici tih područja. Uz sve to, baš u lukama i lučicama se love najkrupniji cipoli.

Cipoli su veoma nepovjerljivi što ih čini jednim od najtežih protivnika, ne samo u lukama i lučicama. Zato ih udičari pokušavaju nadmudriti svim poznatim tehnikama udičarenja. Najčešće korištena, ne samo u lukama i lučicama su lov „na pola dna“ sa štapom i plovkom. No, kad se žele loviti veći primjerci prikladniji je lov na dnu na terenima dubine barem 3 do 4 metra.

Preduvjet uspjehu u udičarenju cipola, osim u lovu potezanjem, je - primamljivanje. Njime se u ribolovnu zonu privlače i zadržavaju te ribe sklone lutanju. Količina primame dovoljna za jedan dan varira od 2 do 3 kilograma. Osim primame, i mamac je najbolje praviti od kruha, ali bez kore.

Cipola je najbolje loviti pomoću plovka. Ne preporuča se teži od 3 grama, s obzirom na to da je njegova idealna težina 1,5 grama. Ribolov na pozicijama dubokim do pet metara najbolje je obavljati fiksnim, dok je u dubljem moru bolje loviti s kliznim plovkom.

Ma kako izgledalo lagano, dodatno opterećenje mora biti postavljeno na više mjesta kako bi završnjak, zapravo privez, stajao što okomitije. U pravilu, najteža olovnica treba biti najbliža plovku, ovalnog oblika, klizna ili fiksna. Ispod nje se postavljaju fiksne „split“, rascijepane loptaste olovnice veličine 2 ili 2,5, njih 5 do 7, na međusobno jednakim rastojanjima i ne bliže od 30 cm i ne dalje od 1 do 1,5 m od udice.

Osnovna struna treba biti promjera 0,12 do 0,16 mm, a završnjak promjera 0,8 do 0,12, najviše 0,14 mm. Na kraju završnjak, može biti jedna udica, ali i spoj dva priveza dužine 30 i 50 cm s dvije udice.

Loviti je najbolje kalamoćom, „direktašem“ dužine do 8 ili štapom tipa „bolognese“ dužine do 6 metara.

U lovu lučkih cipola od opreme dobro je imati i mrežnu prihvatnicu, obvezno s dugom drškom, kojom se u kombinaciji sa štapom cipoli najlakše izvlače. Dobrodošla je i udobnu stolicu smještenu na rub rive, jer lov na cipole zahtijeva dosta vremena, koncentracije i strpljenja. Veoma je važan i izgled morskog dna na kojem se namjerava loviti, budući da se cipol obično zadržava na dnu rujući ga u potrazi za hranom i ne brinući se o tome što se nudi na gornjim razinama. Zato je dobro koristiti sondu za mjerenje dubine, a plovak podesiti tako da mamac drži 10 do 15 cm poviše dna. Tijekom cjelodnevnog ribolova sondiranje i podešavanje položaja plovka treba obaviti dva do tri puta zbog plime i oseke.

Prije mamca u lovnu zonu prvo treba baciti primamu, za lov na dnu obvezno toliko kompaktnu da se ne raspadne prije nego što potone.

Obzirom na činjenicu da je cipol oprezan, ali i znatiželjan, odnosno da najčešće mamac trlja usnama ili ga pomiče repom prije nego što ga kuša, na početne, lagane pokrete plovka ne treba reagirati nego procijeniti kada je nakon tih testova uzeo mamac. No, neiskusnim i onima u nedoumici najbolje je reagirati poslije prvih signala jer cipol, čim osjeti i najmanji otpor, ispljune mamac i pobjegne.

Nakon što se zakači cipol će pokušat ostati na dnu, što treba spriječiti odlučnim, ali odmjerenim potezanjem.  Kod većih primjeraka, koji mogu težiti i preko 2 kilograma, ta operacija zahtijeva vrijeme i pažnju. Kad ustima dopre do površine, vrijeme je za upotrebu mrežne prihvatnice.

Nakon ulova, osobito poslije duže borbe, neophodno je primamljivanjem privući razbježalo jato.

Za cipole, kao i za ostale lučke ili priobalne ribe, najbolji sati ribolova podudaraju se s vremenom plime jer u njeno vrijeme ribe prilaze najbliže obali i najintenzivnije se hrane.

Ranije nego što je uobičajeno, sredinom veljače temperature mora su počele rasti pa su se i neke ribe selice počele vraćati u priobalje, koje se najbrže zagrijava, oosebno brzo u izolirana područja kakva su luke i lučice, koje su zbog tog, ali i drugih razloga, najbolja mjesta za ribolov s obale do početka nautičke sezone, kada će biti otežan, čak i nemoguć.

Od gastronomski i sportski vrijednih riba, u lukama su najbrojniji cipoli. Poput njih, u jatima, ali manjim, lukama lutaju i smuduti. Uz stjenovita područja luka zadržavaju se ovrate, a u rupama mula i lukobrana hobotnice te grujevi, koje je kao i smudute najlakše prevariti noću. Uz njih, uloviti se mogu još neke vrste riba, poput ovčice, trlje, širuna, iglice, bukve, ukjate, vrnuta i lice.

Neselektivni ribolov u lukama najbolje je obavljati ometcem na dnu i plovkom. Za to su prikladna dvije vrste štapa s rolom čiji kapacitet mora biti barem 200 metara najlona debljine 0,25 do 0,30 mm. Štap za lov plovkom između dna i površine mora biti lagan, prilično krut i duljine od 4 do 6 i pol metara. Druga vrsta štapa, za lov na dnu i gdje je dno duboko, mora biti robusniji, krući, izražene vršne akcije te dužine oko 3,6 ili 4 metra.

U lukama su valovi vrlo mali, a strujanja slaba ili ih uopće nema, pa su one idealno mjesto za lov plovcima i to onim najosjetljivijim, vrlo vitkim. Najosjetljiviji, ne teži od 3 grama koriste se kad su cipoli glavna ili ciljana lovina. Kad u luci ima kurenta, najprikladniji su vitki plovci s utegom u donjem dijelu tijela, koji su inače najbolje rješenje za lov iglica i ukjata neposredno pod površinom. Za lov po vjetrovitom i valovitom vremenu „wagler“, plovci s utegom kojima je uteg s donje strane, a ispod njega ušica za spajanje na pribor. Na dubokim pozicijama najlakše je loviti kliznim plovcima, a noću s plovkom s fosforescentnom antenom ili luminiscentnom ampulom.

Pribor je najbolje kompletirati najlonskom strunom, promjera ovisno o tome koja se riba očekuje ili ciljano lovi, ali uvijek uzimajući u obzir činjenicu da većina riba koje zalaze u luke ima prilično oštre zube. Za ribolov plovkom, najlon promjera 0,16 do 0,20 i 0,16 mm dovoljan je za glavnu strunu, a onaj promjera između 0,12 i 0,24 mm za izradu završnjaka.

Dodatno otežanje, koje se u pravilu stavlja na glavnu strunu, treba biti okruglog ili jajolikog, ovalnog oblika.

Osim o očekivanoj ili ciljanoj lovini, izbor oblika i veličine udice za lov u luci veoma ovisi i o mamcu kojim će se loviti. Svaki potencijalni plijen ima omiljeni mamac, a svaki mamac najprikladniju udicu. Stoga je poželjno i prije nego što se dođe u luku razmisliti o tome koja se vrsta ribe želi loviti, zatim pripremiti odgovarajući mamac za tu ribu pa na osnovu ta dva izvršiti i treći- odabir udice.

ribolov240223 2

S iznimkom cipola, koje treba loviti vrlo tankim, sve ostale lučke ribe moraju se loviti jakim udicama. Što se tiče dimenzija, kada je najveća obilježena brojem 0, a najmanja brojem 24, za lov brancina, ovrate i ugora treba koristiti udice broj 2 ili tri, udice broj 14 do 16 za lov cipola, a male lučke ribe udicama veličine 12 do 14.

Udice oblika „aberdeeen“ („parangalke“) te „crystal“ su dobre za sve, a za lov gruja, smuduta i ovrate bolje su udice s unutra povijenim vrhom poput one tipa „circle“ ili „live beak“.

Najbrojnija skupina mamaca pogodnih za lov u lukama su crvi, od domaćeg muljaša, pjeskulja do korejskog i američkog. Njih rado jedu sve ribe. Posebno dobar mamac za lov u lukama je kruh. Najpogodniji je za lov cipola, bukve, girovki, sarka… Može se koristiti i suhi, koji je najbolji za cipole.

Osim ovih, manje ili više univerzalnih, koristiti se mogu i mamci za ciljani lov određenih riba. Kozica je savršena za ciljani lov girovki te brancina, kosmeč, vodar i slični rakovi bez repa su odličan izbor za ciljani lov ovrate, filet inćuna i srdele za širuna i vrnuta, traka olignja za lov na dnu.

Stranica 3 od 36