Malo pomalo na obali i uz nju sve je mirnije pa je i sve lakše naći kakav kutak za udičarenje s kraja bez potreba otići predaleko od mjesta stanovanja. Sve više je i riba koje se vraćaju u plićake, a i one koje ih nisu ni napuštale sve su raspoloženije za ishranu. Osim toga, od 1. listopada dozvoljen je ribolov i u lukama i lučicama te na uređenim plažama i kupalištima, osim onih luka u kojima je to trajno zabranjeno.

Najlakše, najugodnije i najsigurnije je loviti s pontona luka i lučica. U njima se mogu ostvariti i neočekivani krupni te obilati ulovi, čak i s minimalno opreme - tunjom na motovilu (ometcu). Zapravo, taj jednostavni alat je i najprikladniji za „svaštarski“ ribolov među konopima i lancima.

Marine i lučice su idealna skrovišta za riblje vrste kao što su cipoli, fratri, šarzi, ovrate, smuduti pa i jegulje, ovčice, manji grujevi, naravno i bukve pa ribolov na takvim pozicijama zna biti vrlo uzbudljiv i nepredvidiv. Ako se ne namjerava loviti samo jedna od tih riba, pribor je najbolje kompletirati tako da se na motovilo namota najlon debljine 0,35 do 0,45 mm, kako bi se spriječilo nepotrebno mršenje, olakšalo namatanje tunje te osjećanje ugriza ribe.

Tako debeli najlon neće plašiti ribu jer nije u izravnom kontaktu s njom, nego je to završnjak, sistem od tanjeg i podatnijeg najlona ili fluorougljika. Završnjak je moguće izraditi na više načina. Vjerojatno najbolji je poznat kao „brk“, odnosno „zmijski jezik“. Čini ga predvez debljine 0,20 do 0,23, najviše 0,25 mm, dužine metar do dva, ovisno o dubini na mjestu ribolova, te dva priveza spojenim na kraj predveza. Dužina priveza treba biti različita, jednom od 20 do 30, a drugom 30 do 50 cm. Za ribolov tijekom priveze je najbolje izraditi od nevidljive fluorougljične strune. Ne treba ih raditi od strune tanje od 0,20 mm jer je moguć ulov krupnijih riba. No, ne trebaju biti ni deblji od 0,23 mm.

Na priveze je najbolje postaviti udice širine luka 8 do 10 mm, obvezno nešto deblje jer neki tanji modeli ne bi izdržali nerijetki napad ovrate ili manjeg gruja. Udice trebaju biti kratke i oblika „Cristal“, još bolje njemu sličnog „Sode“ ili „Cairio“.

Ovisno o dubini i snazi kurenta na mjestu ribolova, loviti se može „a'volo“, bez ili s dodatnim opterećenjem - rascijepanim olovnim kuglicama postavljenim neposredno ili nekoliko centimetara poviše spoja priveza s predvezom. Dodatno opterećenje je neophodno kada se želi loviti na samom dnu. Pribor s olovnicama, što manjom kako ne bi plašila ribu, treba imati malo kraće predveze od onog kojim se lovi slobodnim propadanjem.

Pontoni te sidreni konopi i laci u lukama i lučicama su u većini slučajeva obrasli mušulama pa u ribolov nije neophodno nositi mamce, jer je ta školjka univerzalni mamac. No, dobro je imati i druge, ponajprije srdelu te crviće. Za noćni ribolov mamce ne treba osiguravati elastičnim koncem jer u to doba nema sitnih riba koje bi mogle „obrstiti“ mamac.

Za razliku od mamca, u ribolov je dobro ponijeti primamu, koja će znatno poboljšati ulov. U početku treba češće primamljivati kako bi se riba privukla.

Kad se lovi na mjestima gdje je dubina preko 5 ili 6 metara pribor nije neophodno odbacivati nego je dovoljno samo spusti niz obrasle lance i konope, koji su savršena staništa i mjesto za hranjenje brojnim ribama. Na takvim mjestima često su veće ovrate i pici koji se dižu do površine čupkajući crviće i ostalu hranu s obraslih konopa i lanaca. 
U ovakvom ribolovu nije poželjno držati strunu napetom jer cjenjenije ribe poput ovrate, pica i fratra veoma oprezno ili nikako ne uzimaju mamac na napetoj struni, a njihov se napad veoma jasno očituje i na labavoj tunji.

Čak i sada kada se skoro sve ribe dobro love ponekad je teško pribaviti živu ili imati svježu iglicu, lignju, sipu i ostale najcjenjenije pendulaške mamce. Umjesto gubiti vrijeme u njihovom traženju ili koristiti uginule ili čak smrznute mamce, koji su lošiji od svježih, iskusni pendulaši savjetuju lov s trenutačno dostupnim mamcima. Osobito je lako pribaviti mamce za ciljani lov zubaca jer on jede praktično sve.

No, svako područje ima svoje osobnosti, ovisno o ribama koje ga naseljavaju, pa uspješnost lova zamjenskim mamcima ovisi o tome. To znači da je potrebno dobro poznavati područje gdje se lovi, odnosno mamac pribaviti u području gdje će se i loviti pendulom. Dobrih, čak i odličnih zamjenskih mamaca je mnogo, među njima su i ribe za koje ogromna većina pendulaša ne bi ni pomislila da bi mogli poslužiti kao mamac. Evo nekoliko.

Lakom pendulom namijenjenom lovu iglice ponekad se ulovi jedan od četiri vrste škarma koji obitavaju u Jadranu. U pravilu se radi o sitnijim primjercima, koji su odličan mamac za lov orhana, jer su mu oni omiljena hrana. Za lov najkrupnijih orhana mogu se koristiti i škarmi težine do jedan kilogram. Nažalost, škarmi su vrlo osjetljivi mamci, osobito sitni primjerci, pa se njima mora rukovati vrlo pažljivo. Treba ih držati što kraće vrijeme u spremniku za živi mamac, mamčiti na što manje udica, najbolje kružnu, te potezati brzinom manjom od jednog i pol čvora.

Umjesto iglice lakom pendulom ponekad se ulovi i lica šarulja te modrulja, dvije vrlo slične ribe. One su vrlo kvalitetan mamac za orhana, licu bjelicu i strijelku. Njihov oblik i prugasta svjetlucava odora čine ih vidljivim izdaleka i to uvelike doprinosi njihovoj atraktivnosti. Štoviše, kao vrlo vitalne, dugo živi u posudi za mamce, dobro podnose mamčenje, a nervoznim plivanjem su privlačan mamac.

Odličan mamac za lov svih krupnih grabljivica, osim pasa koji ih ne jedu, jest i riba fanfan, pratibrod, koja se također ponekad ulovi laganom pendulom umjesto iglice. Ulov sitnih fanfana je osobito čest oko plutajućeg otpada daleko od obale. Fanfan je posebno omiljena poslastica orhanu. Dobro podnosi mamčenje te brzo povlačenje, ali ne i sužanstvo u posudi za čuvanje živih mamaca.

Osim pendulom, ribe mamci za lov krupnih grabljivica mogu se pribavljiti i bulentinom te skosavanjem. Jedna od najkvalitetniji jest kantor, riba koju osobito rado, zapravo pohlepno jede orhan. Vrlo živahna narav, iznimno vidljiva odora te panični uroni i bjesomučni bijegovi kad je u opasnosti, a koji provociraju napad grabljivica, ovu ribu čine odličnim izborom za pendulu na orhana. Uz sve to, kantor se češće lovi od škarama i lice modrulje, a i bolje podnosi život u spremniku za živi mamac, pod uvjetom da se more u njemu svako nekoliko sati redovito mijenja.

Najčešće bulentinom lovi se još jedna malo poznata riba - mamac. Radi se o gušteru, ribi koja je ne tako davno bila vrlo rijetka u Jadranu, a koja se posljednjih godina iznimno brzo razmnožava na pjeskovitom i dnu prekrivenom posidonijom. Gušter je vrlo živahan mamac, osobito drag zubatcu, koji se stalno nastoji domoći dna. Bijeli trbuh ga čini vrlo vidljivim u svim uvjetima. Ima puno vretenasto tijelo prikladno pa potezanje te dugo živi na udici i može se potezati svim brzinama.

Tijekom i nakon sve učestalijih nevera s obale se na dnu posebno dobro udičari mamcima koje je moguće skupiti u plimnoj zoni. Osim crvića, pužića i račića među njima su najbrojnije školjke koje žive plitko ukopane u muljevitom, pjeskovitom, ljušturastom i mješovitom dnu. Te se školjke pribavljati mogu skupljanjem šetnjom po obali uz rub mora i osmatranjem plimne zone. Tako se tijekom nevremena te dan, dva nakon njega mogu skupiti školjke s kojih su valovi djelomično ili posve uklonili pijesak te ih otkotrljali u plićak ili na suho, pritom ih često i otvorili, čak i razbili.

Osim toga, školjke se mogu skupljati i po mirnom vremenu, kopanjem u plimnoj zoni, čak i dublje uz pomoć maske i disalice. Stanište im odaju dvije male okomite rupe u tlu, međusobno udaljene ovisno o vrsti školjke, ali u pravilu oko jedan centimetar. Ponekad ih, kad su vrlo plitko zakopane, odaje mala kvrga na ravnoj površini pijeska.

Pri skupljanju treba imati na umu da vlasnici dozvola za rekreativni i sportski ribolov dnevno smiju skupiti do dva kilograma školjki, s iznimkom dagnje, koje se smije skupiti do 5 kilograma, ali se ona ne skuplja u opisanim uvjetima. Zakonom nije određena minimalna dužina školjki koje se mogu skupiti na opisani način, ali se ne isplati skupljati one kraće od 30 ili 40 mm, odnosno 50 do 60 mm, ako se radi o prstavcu, koji se vrlo rijetko može naći na dnu nakon nevere.

Poput ostalih mamaca, školjke su najučinkovitije žive ili barem svježe. No, takvim ih je dosta teško održati duže vrijeme. Tri do četiri dana mogu se čuvati obmotane vlažnim kuhinjskim krpama, papirnatim ubrusima ili listovima novina te pospremljene u hladnjaku. Također u hladnjaku, ali u posudi s morskom vodom i pumpicom za zrak mogu se očuvati živim 10 do 15 dana. Uvjet je da je u hladnjaku temperatura oko 6 stupnjeva Celzijevih te da se voda redovito mijenja svakog ili svakog drugog dana.

Upotrebljivim za mamčenje dugotrajnije školjke je moguče očuvati samo konzerviranjem. To se može uraditi na tri načina. Jedan od njih je salamurenje. To se radi na sljedeći način: U zagrijanu vodu se dodaje krupna sol, sve dok se voda ne zasiti. U pravilu, potrebno je 200 do 250 grama soli po litri vode. Nakon što se ohladi salamura se prelije po očišćenim školjkama smještenim u staklenku. Napunjena staklenka se zatvori i odloži.

U salamuri školjke se mogu čuvati barem pola godine, smještene u hladnjak i duplo duže, a u zamrzivači znatno duže. U zamrzivaču se neće zamrznuti zbog salamure. Tako se staklenka može otvarati po potrebi kako bi se uzele pojedine školjke kad zatrebaju. Nakon dva tjedna takvog mariniranja školjke se mogi izvaditi iz salamure pa zatim sušiti na drvenoj polici na otvorenom zračnom mjestu, ali im je u tom slučaju rok trajanja kraći. Osim toga, sušene mamce jedan dan prije ribolova treba potopiti u morsku vodu kako bi je upili i nabubrili te izgledali kao prije konzerviranja.

Prije upotrebe na isti način treba namakati i mamce konzervirane soljenjem. Sole se tako da se na drvenu podlogu pospe krupno sol, pa na nju prostru očišćene školjke, koje potop treba obilato posuti krupnom soli. To treba odstajati neko vrijeme, otprilike jedan tjedan. Svo vrijeme sušenja treba provjeravati teksturu, fleksibilnost i čvrstoću mamca. Ako je sve u redu, na kraju mamce umotane u novinski papir treba spremiti na hladno mjesto u drvenu kutiju, gdje mogu potrajati i duže od godinu dana.

Najdugotrajnije školjke se za mamčenje mogu čuvati zamrznute, cijele ili očišćene. Jednom odmrznuto, meso im ostaje čvrsto i lako se nadijeva, a podnosi i najdalja bacanja. Srčanke i ostale tvrđe školjke prije zamrzavanja ne treba predhodno kuhati kao mekše. Tvrđe školjke ostaje čvrsta i žilava i nakon nekoliko vađenja i stavljanja u zamrzivač. Najbolje je skupa u jednoj plastičnoj vrečici zamrznuti tek nekoliko školjki kako bi se kasnije lakše odmrznule.

Ribolovci varaličari su oduvijek nastojali imati što vjernije imitacije mamaca, kako oblikom i kretnjama, tako i savitljivošću te mekoćom. Varalice koje bi udovoljavale tim uvjetima mogle su biti napravljene tek kad je počela proizvodnja gume. No, takve varalice nisu bile osobito učinkovitije od tvrdih sve dok se netko sredinom prošlog stoljeća nije dosjetio napravi varalicu od medicinskog crijeva, vrlo mekanog i savitljivog gumenog crijeva namijenjenog podvezivanji pri medicinskim zahvatima. Tako je nastala varalica koja je i dan danas veoma učinkovita i u svijetu poznata kao „soft tube lure“.

Da bi im još više povećali elastičnost, prve su varalice pravili od relativno dugačkih, a tankih crijeva, cjevčica. Zbog toga su one oblikom oponašale jeguljice i iglice, omiljenu hranu svih srednjih i krupnih morskih grabljivica. Sada se proizvode i od još podatnijeg materijala, kao što su mekani „PVC“, „silikon“ i „latex“. Tako nove i znatno deblje cjevaste varalice još vjernije oponašaju sinusoidno lelujavo plivanje ranjene ribice - što je razlog njihove učinkovitosti.

Konstrukcija cjevastih varalica vrlo je jednostavna. Najjednostavnije, u pravilu najmanje, prave se samo od udice i crijeva, a nešto duže te kompliciranije i s vrtilicom. Na zatvorenu, bačvastu ili valjkastu vrtilicu postavljena je udica, posredstvom prstena, žice ili strune, ovisno o dužini varalice. Na sve to navučeno je crijevo koje prednjim dijelom mora stiskati vezište udice, odnosno prednji prsten vrtilice, ako je ima. Iz zadnjeg kraja crijeva mora viriti vrh i barem dio krivine udice. Zadnji kraj može biti ravan, ukoso ili odrezan u obliku lastinog repa, što ga čini pokretnim i izazovnijim.

Poboljšana verzija ove varalice jest ona s jig udicom na koju je navučena cjevčica približno istog promjera kao i crijevo od koga je napravljena varalica. Na vrat udice nataknuta je alkica vrtilice. Ovakva varalica ima privlačan rad i može se dalje zabaciti, zahvaljujući težini olovne glave „jig“ udice. Osim toga, zbog udice u prednjem dijelu, varalica osigurava sigurno kačenje, pogotovo kad je lubin, smudut u pitanju, jer on plijen hvata za glavu. Za njega je najbolje rabiti varalice dužine 100 do 150 mm, s udicama broj 1/0 do 6/0, ovisno o očekivanoj veličini plijena.

Varalica namijenjena dalekom bacanju i dubokom vođenju umjesto „jigom” može biti opterećena i običnom, okruglom ili ovalnom šupljom olovnicom, koja se također stavlja na prednji kraj varalice. Umjesto klasičnim neki proizvođači svoje varalice namijenjene dubinskom panulavanju opremaju olovnicama u obliku glave sa „spojlerom“, poput onih na teturavcima.

Lovu strijelke, škarma, orhana, zubaca, tune i ostalih krupnih grabljivica namijenjene su vrlo dugačke varalice sa po dvije jednokrake ili čak trokrake udice, na sredini i kraju tijela. Žicom, sajlicom, čak i lancem povezuju se udice broj 2/0 do čak 12/0, kad su u pitanju jednokrake, odnosno trokrake broj 2/0 do 4/0. Dužina takvih varalica iznosi 160 , 180, 200, 240 čak i 300 mm.

Manji modeli mekanih cjevastih varalica, osim za lov manjih grabljivica, koriste se i za poboljšavanje akcije metalnih varalica tipa „kasmaster“, „pilker“ i „žlica“. Ti su hibridi podjednako učinkoviti za „spinning“, pendulu te vertikalno skosavanje.

I varalice od crijeva se proizvode u više boja. Najčešće su bijele, crvene, narančaste i prozirne, ali i žute, plave i zelene. Ima ih višebojnih. Najčešće se koriste kombinacije crvenog ili plavog prednjeg i bijelog zadnjeg dijela. Međutim, ribolovci koji dugo love ovim varalicama tvrde da njihov dekor nije presudan za uspjeh u ribolovu. Ipak, slažu se da su najučinkovitije prozirne varalice koje u tijelu i iza njega imaju svjetlucave konce.

U manje od deset godina strijelka se toliko razmnožila u Jadranu da je od rijetkog postala uobičajeni ulov naših udičara. Iznimno agresivnu i brzu, najčešće je love varaličarenjem s obale, ali se povlačenjem umjetnog mamca iznimno uspješno lovi i pendulom.

Iako zalazi i znatno dublje, pendulom je ne treba tražiti na dubinama većim od 15 do 20 metara. Prateći obalnu crtu u svakom narednom prolazu treba malo smanjivati dubinu lova sve do pola metra, jasno ako to dozvoljava gaz plovila. Zbog lova u plićaku, ali i česte koncentracije cijelog jata na vrlo malom prostoru, pendulom je najlakše loviti s malim plovilom opremljenim vanbrodskim motorom, osobito gumjenjakom.

Strijelke treba tražiti u blizini plaža, osobito onih s naglim padom u dubinu, oko stjenovitih rtova, u područjima s jakim strujama, oko ušća rijeka i područja ispred luka, osobito oko vrhova lukobrana, ponekad čak i unutar njih. Voli se zadržavati u blizini grota i vrulja oko kojih je mnoštvo manjih riba.

Iako se hrane i danju i noću, pendulu je najbolje potezati ujutro, počevši kad je još mrak i završavajući pri punom svjetlu ili navečer, od kasnih popodnevnih do kasnih noćnih sati. Općenito, najbolja su vremena oko izlaska i zalaska sunca, tj. sati "dugih sjena", kada je sunce gotovo na horizontu.

U Sredozemlju strijelka doseže maksimalnu težinu od 10 kilograma, ali je zbog njene brzine i borbenosti treba loviti panulaškim štapom i rolom snage čak 15 do 20 libri. Na kalem role dovoljno je namotati najlonsku strunu promjera 0,35 do 0,40 mm. Završnjak ne treba biti duži od pola metra, ali mora biti metalni jer strijelka uz snagu i brzinu ima i zastrašujuće oštre i snažne zube kojima može prekinuti čak i čeličnu žicu.

Za pendulu na strijelke najbolji mamac je riba, osobito iglica, ali u lovu sitnijih podjednako su dobre i varalice, najbolje vrlo izdužene, koje podsjećaju na iglicu. To mogu biti perjatice, pljuskavci, teturavci, žlice, pilkeri, mrdavci, itd. „Kona“, varalice od perja i mekane plastike oblika glavonošca s metalnom glavom te dugačke oko 10 cm montiraju se na pendulu bez dodatnog utega i potežu brzinom 2 do 3 čvora. Teturavci dužine 7 do 9 cm, najbolje od tvrde plastike jer dobro odoljevaju zubima strijelke, trebaju se potezati bezinom od 3 do 4 čvora. U lovu teturavcem treba obratiti pažnju na morsko dno jer ove varalice zaranjaju i 3 do 4 metra pa mogu dodirnuti dno i zaglaviti.

Iako su najneotpornije, u lovu pendulom kod nas su se najučinkovitijim pokazale varalice od mekane plastike, i to one oblika jeguljice dužine 100 do 160 mm. Montirati ih je dovoljno na golu, a ne na udicu s olovnom glavom, jer su najučinkovitije kad povremeno pljuskaju po površini. Najbolje je koristiti udice koje se dobiju s varalicom, odnosno širine luka 10-15 mm.

Ako se nakon pretraživanja lovne zone ne ostvari ulov, dobro je pendulu opteretiti s 50 do najviše 100 grama teškom olovnicom i ponovo pokušati.

Varalica se može potezati tek desetak metara iza krme plovila, jer i kad vidi ribolovca strijelka neće odustati od napada.

Strijelka napada mamac odlučno, ali ponekad se zaustavi pri prvom zalogaju i ne nastavlja napad. Kad se ulovi, bori s puno energije iznenadnim bijegovima i iskakanjem iz vode. Nakon prvog ostvarenog ulova, ako nije kapitalni, dobro je proći nekoliko puta na istom području jer se manje strijelke hrane u jatima.

Prije konzumiranja strijelku je dobro pregledati, osobito ako se želi uživati u njenoj izrazito ukusnoj butargi. Naime, nekad samo u vodama Turske, sad se i u Jadranu lovlje strijelke čije su genode zaražene parazitskim crvima. Ti nitasti tanki crvi uglavnom napadaju spolne žlijezde ženki. Na njihovoj površini, neposredno ispod prozirne ovojnice izgledaju poput krvnih žila. Iako ti crvi ugibaju nakon kuhanja na 70 i smrzavanja na -25 stupnjeva, ipak je nepoželjno hraniti se zaraženim spolnim žlijezdama.

Sada, dok su još uvijek sitne i u vrlo brojnim jatima te dosta daleko od obale, lignje je najbolje loviti iz usidrenog plovila okomitim skosavanjem pribora na kome je nekoliko varalica. U takvom lovu ponekad varalice napadaju i ostali stanovnici mora, ponajprije lignjuni, muzgavci i hobotnice, zatim razne ribe, čak i hlap te jastog. Najčešće napadaju varalicu koja je na kraju pribora, odnosno najbliža dnu tijekom lova. Ribe napadači su u pravilu krupne, ali unatoč tome najčešće ne uspiju progutati krunicu igala ili zakačiti se za njih.

Ne želeći izgubiti takav neplanirani ulov, posljednjih godina najdomišljatiji ribolovci su počeli na pribore za lov lignji montirati i po jednu varalicu namijenjenu lovu riba. Jedan od njih je i poznati ribolovac Ivan Radovac iz Lovornog, koji je takvim kombiniranim priborom, bez smanjenja ulova lignji, značajno povećao broj ulovljenih riba. Posebno vrijedan ulov ostvario je 27. kolovoza izvukavši pauka bijelca teškog 1.525 grama i dugačkog 53 centimetara. Koliko je to vrijedan i rijedak ulov govori podatak da je znanstveno potvrđen dosad najkrupniji ulovljeni pauk bijelac bio težak 580 grama i dugačak 37 cm.

- Izvukao sam ga oko 18 sati s dubine od 50 metara dok sam sa sinom Nikšom po jakom kurentu i maestralu lovio olignje kraj Molunta. Bacio se na varalicu tipa „inchiku“ težine 90 grama, zlatnog dekora. Nju sam umjesto olovnog lignjarića montirao na kraj klasičnog „tataki“ sistema koji su činile tri „tataki“ lignjarića veličine 1.0 i 1.5 marke „DTD“ i „Yamashita“. Struna je bila najlonska debljine 0,28 mm, štap „Mustad Puls Slow Jigging“, a rola lagani bacački multiplikator. - kaže Ivan.

– Lovio sam „slow jigging“, „vertical jigging“ tehnikom sporog skosavanja pri dnu. Na ideju da priboru za lov oliganja dodam „vertical jigging“ varalicu došao sam promatrajući sonder tijekom ribanja. Naime, prije i tijekom ribanja intenzivno ga promatram kako bih u svakom trenutku znao što se događa pod brodicom i u skladu s tim reagirao na najbolji način. U sezoni lova liganja skosavanjem, koja oko Dubrovnika traje od početka kolovoza do kraja veljače, redovito bih oko plova liganja uočavao i krupnije ribe koje ih vrebaju. Zato sam odluči pokušati loviti i njih. „Inchiku“ varalicu sam odabrao jer se njom najbolje lovi sporim, a ne zamornim brzim skosavanjem. Najčešća lovina su širuni, lokarde i pauci. - kazao je Ivan Radovac.

Među ribama koje naši udičari love samo slučajno i vrlo rijetko jesu i trlje (barbuni), blatarica i kamenjarka. No, te gurmanski vrlo cijenjene, a dosta brojne ribe mogu se udicom i ciljano loviti, osobito uspješno od kraja kolovoza do kraja jeseni.

Trlja se u pravilu zadržava i hrani na dnu. Kad se ne hrani leži mirno, ali se pokrene čim ugleda kakav oblačić mulja koje uzrokuje kretanje kojeg raka, njene omiljene hrane. Brzo će mu prići, stati, eventualno promotriti, pa pokupiti. Kad je gladna, trlja sama podiže oblačiće mulja čeprkanjem po dnu u potrazi za hranom. Na manjim dubinama se pažljivim promatranjem s obale po tim oblačićima može otkriti njeno stanište, pogotovo zato što su usamljene vrlo rijetke, a plov podiže puno mulja i pravi velike oblačiće.

Opisano ponašanje trlje osnova je tehnike njenog lova poznate kao oranje. Ta tehnika omogućava pretraživanje velikih posta, vrlo je učinkovita i jednostavna - olovnica na kraju pribora se lagano povlači po dnu tako da podiže oblačiće sitnih čestica što izaziva pozornost trlje.

Za razliku od klasičnog lova na dnu čekanjem, ribolov ometcem „oranjem“ je vrlo aktivan i u njemu se pribor, najbolje na štapu, skoro stalno mora držati u ruci. Loviti se mora što osjetljivim bacačkim štapom i rolom veličine 3.000 do 4.000.

Završnjak, sistem za ovakav ribolov je vrlo jednostavne konstrukcije. Kao što je prikazano crtežom čini ga relativno kratki privez (pjok, primula) od 70 - tak centimetara tako da mamac bude relativno blizu olovnice čije će kopanje privući pozornost ribe. Privez je najbolje izraditi od „FC“, fluorougljične strune promjera 0,16 do 0,20 mm.

Tako fina struna osigurava sigurnu nevidljivost, a trlja nije teža od kilograma pa je beskorisno koristiti deblju. Privez se postavlja na sam ili malo poviše kraja osnovne strune, što također doprinosi njegovoj nevidljivosti. Spoj je najbolje izvesti najmanjom vrtilice koja omogućava savršenu pokretljivosti olovnice a što će omogućiti izbjegavanje svih problema pri povlačenju. Vrtilicu je najbolje postaviti između dvije mikro perlice, koje poboljšavaju pokretljivost pribora, a koje su fiksirane između dva lažna čvora.

Kako imaju relativno mala usta, a lovna veličina im je mala, trlje treba loviti s udicama širine luka 6 - 10 mm, ovisno o očekivanoj veličini . Najprimjerenije su „Crystal“ i „Aberdeen“ oblika, ali je važno da bude što duža kako bi bolje držala mamac te što tanja kako bi ga što manje oštetila, ali i ne bi pokidala osjetljive usne trlje.

Pribor je najbolje opteretiti tek tolika teškom olovnicom da ga ona drži lagano zategnutim na dnu. Za lov kratkim odbacivanjem dovoljna je do 10, a za dalje odbacivanja do 20 grama teška olovnica. Na pribor je treba spajiti kopčom, što doprinosi smanjenju problema pri odbacivanju i privlačenju.

Glavna hrana trlja, pa zato i najbolji mamci za njihov lov su razni crvići i račići. Osim onih koji se mogu naći u Jadranu poput pjeskulja, muljaša ili pucajućeg, čak i cjevaša, koristi se mogu i korejski te ostali njemu slični uvozni crvi. Komadi od mekanog dijela velikog crva su također odlični mamci, baš kao i kišna glista. Od račića je najlakše pribaviti veliku i malu kozicu, a odlični mamci su i rak samac te pjeskulj. Trlja će zagristi i meso dagnje i ostalih školjki te univerzalnu morsku ješku - komadić lignje. No, bez obzira što se koristilo kao mamac, on mora bit obilat.

Tehnika lova oranjem je vrlo jednostavna. Nakon što se odbaci, pribor se privuče oko pola do metra, načini pauza od pola do minute, čak i dva ili tri, pa sve ponavlja. Olovnica mora ostavljati trag, brazdu u dnu, pri čekanju struna mora biti zategnuta kako bi se mogao osjetiti dodir ribe s mamcem i dati učinkovita kontra. U pravilu, trlja će napasti i zakačiti se nakon potezanja, dok mamac miruje.

Trlja se često sama zakači, a unatoč maloj veličini, lovna je najčešće od 10 do 15 cm, snažno reagira. Treba je oprezno i lagano izvlačiti jer ima nježne usne- prebrzo i naglo potezanje može uzrokovati njihovo pucanje. Ako je ulovljena trlja kamenjarka, mora se vratiti u more ukoliko je kraća od 11 cm. Gdje se ulovi prva treba potražiti i ostale. Obično se one manje, najčešće u velikim jatima, bliže obali, a veće, u manjim jatima, nešto dublje.

Za lov kapitalki mamce treba odbaciti na dubine od 20-tak metara. Blatarice se s obale najbolje love na mjestima gdje muljevito dno prodire plitko, najčešće u zaslađenim zaljevima. Kamenjarke se, pak, s obale najbolje love na mekanim oazama unutar kamenitog priobalnog dna. Njima je dovoljan mali komad pijeska kojeg ima svuda. Za razliku od blatarica, koje vole mulj i rastresiti pijesak, kamenjarke voli čvrsti, kompaktniji pijesak i bistru vodu. Na plažama se zadržava u neposrednoj blizini šljunčanih oaza i livada posidonije. Loviti se mogu danji i noću, po mjesečini, lijepom vremenu i mirnom moru.

Veći dio najmlađe, ovogodišnje generacije oliganja narastao je do dužine tijela od desetak centimetara, što je minimalna isplativa dužina za lov sportskim, udičarskim alatima. Zato je tek sad nastupilo pravo vrijeme za prvi ovosezonski lignjolov, naravno ne i za one najupornije i najvještije ribolovce koji i tijekom ljeta love malobrojne, ali vrlo krupne prošlogodišnje olignje. Iako će napadati i mamce duže od sebe, tako male lignje je najbolje loviti vrlo kratkim varalicama i to „tataki“ , tehnikom okomitog skosavanja priborom s više varalica koje oponašaju malo jato ribica. Prošle godine u rujnu pisali smo o toj tehnici dnevnog lignjolova, a sada ćemo detaljnije o posebnim malim varalicama, najboljim za lov malih oliganja na taj način.

Osnova „tataki“ tehnike lova lignji je lignjarić, skosavica posebne konstrukcije, labilnog balansa kako bi u moru plutala u vodoravnom položaju da bi se zanjihala i na najmanji pokret pribora koji je nosi te tako isprovocirali lignju da je napadne. Zbog toga takva varalica mora imati geometrijski i centarteže u istoj točci te mora biti lakša od varalica za ostale načine lova lignji. Ove varalice su kraće od ostalih lignjarića, proizvode se u dužinama od 35 do 90, rijetko do 100 mm.

Iako postoje mnoge varijacije, „tataki“ varalice imaju dva osnovna oblika - ribe i kozice. U pravilu se proizvode od prozirne, tvrde ili mekane plastike, bez ili s presvlakom od tanke, mrežaste i svjetlucave tkanine. Neke tvrde varalice u tijelu imaju zračne mjehuriće koji ih čine lakšim, bolje izbalansiranim, ali i atraktivnijim zbog svjetlucanja koje je posljedica prelamanja svjetlosti. Kraći modeli imaju jednu, a duži dvije krunice, što je moguće lakše, zbog čega ih prave od najtanjih iglica u cjelinu spojenih omotavanjem najlonom.

Tijelo mekanih modela je navučeno na štapić od tvrde providne plastike koji nosi krunicu i na prednjem dijelu element za spajanje s ostatkom pribora. Najveći broj varalica za spajanje ima poprijeku rupicu. Ona omogućava direktno, postavljanje varalice na osnovu završnjaka ili vezivanje za predvez. Također, varalice s rupicom se pomoću konca mogu zavezati. Takvi lignjarići se pomoću kopče mogu spojiti u lako rastavljivu vezu s osnovom ili privezom završnjaka. Ima modela bez te rupice koji se koncem vezuju za osnovu završnjaka, ali i onih, u pravilu dužih, s ugrađenom vrtilicom.

„Tataki“ varalice se proizvode u brojnim kombinacijama navedenih osobina, ali su četiri osnovne. Japanci ih nazivaju „Chibiika“, „Chibiebi“, „Oppai“ i „Oppai sute“.

„Chibiika“ su varalice vretenastog i oblika ribe izrađene od tvrde i nesavitljive plastike. U pravilu su duge do 50 mm, naoružane su jednom krunicom te u tijelu imaju mjehuriće zraka. Neke su obložene prozirnom mrežastom tkaninom, od svile ili sintetike.

„Chibiebi“ su male tvrde skosavice koje oblikom podsjećaju na kozicu i škampa, s posebno istaknutim očima. Naoružane su jednom krunicom i rijetko su duže do 50 mm.

Skosavice „Oppai“ su vretenastog oblika, izrađeni su od mekane plastike i imaju jednu ili dvije krunice. Modeli s jednom krunicom se proizvode u veličinama do 50 , rijetko 70 mm, dok su modeli s dvije krunice dugi od 70 do 100 mm.

„Oppai Sutte“ varalice su vretenastog oblika, izrađene su od mekane plastike i obložene platnom obojanim realističnim ribljim uzorcima. Naoružane su s dvije krunice i jedine od svih „tataki“ varalica na vrhu imaju montiranu vrtilicu. Duge su od 50 do 100 mm.

Svaka od ovih varalica namijenjena je za ciljani lov pojedinih ili nekoliko vrsta malih lignji u vodama oko Japana, u kojima je preko 40 različitih vrsta tih glavonožaca. No, u Jadranu je tri puta manje vrsta lignji i njihovih srodnika lignjuna, a varalicama se lovi skoro isključivo neusporedivo najbrojnija obična lignja. Ona nije osobito izbirljiva kad je u pitanju vrsta „tataki“ varalice, ali je ipak najbolje imati svih vrsta i veličina. Naime, na jedan pribor najbolje je postaviti varalice različitih dužina, i to tako da je najduža najdonja, a najkraća najgornja. Također, najbolje je izmjenjivati varalice različitih oblika i dekora, barem dok se ne utvrdi koja je trenutačno najprimaljivija lignjama. No, dobro je da najdonja varalica bude oblika kozice jer ona obitava na ili neposredno poviše dna. Tijekom ljeta, dok je većina lignji još sitna, bolje je koristiti kraće, varalice dužine do 50 mm, a kasnije duže. No, s upotrebom dužih ne treba žuriti jer za olignje ne vrijedi moto "veliki mamac - veliki plijen". Naprotiv, mnogo puta manje varalice će više uloviti, jer su male lignje vrlo oprezne, pogotovo prema krupnom plijenu.

Nekada na istočnoj obali Jadrana jedan od napopularnijih mamaca crv iz mulja danas je skoro zaboravljena ješka. Posve nerazumno jer je hrana većine, a omiljena poslastica najcjenjenijih priobalnih i pridnenih riba poput arbuna, fratra, kantora, ovrate, lista, smuduta, ovčice, sarka, trlje... Osim toga, prikladan je za lov brojnim tehnikama, kako s obale, tako i iz plovila...

Crvi iz mulja, poznat i kao muljaš, a u znanosti kao Nereis diversicolor, pripada skupini mnogočekinjaša, poput velikog morskog crva. Osim po brojnim čekinjama, zbog kojih podsjeća na stonogu, lako ga je prepoznati po crvenkasto - smećkastoj boji, ali i odsjaju u svim bojama. Živi u tunelima koje u zoni plime i oseke kopa u muljevitom dnu ušća rijeka, rječica i potoka u more. Iako može narasti do 100 mm dužine i 5-6 mm debljine, većina lovnih primjeraka je upola manja. Nekada brojna i vrlo napučena naselja tog crva danas su prorijeđena.

Muljaši se najlakše love u vrijeme oseke, tako što se izbacuje lopatom na obalu, a zatim pretražuje gusti mulj u kome žive. Najbolje je gomilice mulja jedno vrijeme ostaviti na suncu, kako bi se odozgo osušile. Potom ih treba prevrnuti i pokupiti crve, koji se u potrazi za vlagom skupljaju s donje strane gomilice.

Iako su muljaši veoma osjetljivi, u životu ih se može održati i po nekoliko dana. Nikako ih ne treba držati u vodi, jer u njoj brzo ugibaju, nego u mulju ili među vlažnim lišćem tamarisa te algi. Posudu u kojoj se čuvaju treba ostaviti na tamnom i hladnom mjestu, osobito tijekom toplih ljetnih dana.

Muljaš se najviše koristi u pridnenom ribolovu blizu obale, kako s obale, tako i iz plovila. Idealan je za lov u lukama i lučicama, gdje ga uzima veliki broj riba, počevši od cipola, kokota, ovrate, lista, preko smuduta, pirke, škrpine, škrpuna... Spada u najbolje mamce za lov bukve, cipola, sarka, ukjate, smuduta, iglice, vrnuta, lice modrulje i drugih riba plovkom i bolonjez te meč štapovima. Dosta se koristi u lovu vodenom kuglom te plivajućom, sporotonućom ili tonućom bombardom (zbirolinom). Kao zamjena za filetić ribe ili trakicu pancete, može se upotrebljavati u laganoj obalnoj penduli na ukjate, iglice i druge manje grabljivice, ali i smudute. Prilikom povlačenja crvić izazovno leluja i uvrće se pa grabljivicama najvjerojatnije nalikuje ribici.

Ovisno od veličine mamaca, ali i očekivane veličine i vrste plijena, muljaši se na udicu mamče pojedinačno ili skupno. U oba ih slučaja treba probadati ovlaš, potkožno, kako bi pretrpjeli što manje povrede pa zato što duže živjeli i bili živahni i privlačni. Da bi ih se što manje oštetilo, nužno ih je mamčiti na udice od što tanje žice. Najbolje ih je probadati po sredini, da bi pokretnim krajevima mamili ribe. U lovu sitnih vrsta, primjerice bukve na plovak, obično se koristi samo jedan manji crvić, dok je velikoustom i proždrljivom smudutu te drugim većim grabljivicama neophodno ponuditi više crvića.

Muljašu, kao i drugim crvićima, život na udici se može znatno produžiti ako ih se ne probada, nego po nekoliko komada složi u snopić i veže za vrat udice. U tu svrhu je najbolje koristiti specijalnu elastičnu nit, tzv. filoelastico, ali poslužiti može i nit od likre izvučena iz ženske najlon čarape. Takvo je mamčenje odlično za lov smuduta i ovrate.

Loša osobina ovog crvića je to što je mekan i nježan, pa ga dosadne sitne ribe često „obrste“ s udice prije nego ga krupne i primijete. Baš zato što treba često kontrolirati udicu i ponovo je mamčiti, muljaš nije najpogodniji za lov dalekim odbacivanjem, nego za ribolov na manjim rastojanjima.

Ljetne vrućine su na samom vrhuncu pa je ugodan ribolov moguć jedino u noćnim i ranojutarnjim satima. Osim toga, ljeti je riba aktivnija noću nego danju, osobito po mjesečini, a ovisno o terenu zna se dogoditi da radi tijekom cijele noći. Po mraku i prilazi obali, često i u plićake pa je sada udičariti s kraja najbolje noću.

Za mjesto lova najbolje je odabrati neku plažu udaljeniju od naselja gdje nema puno ljudi. No, iznenađujuće dobri ulovi mogu ostvatiri i na gradskim plažama jer brojne ribe na njih dolaze skupljati ostatke ljudske hrane te školjke i ostale organizme koje su kupaći hodanjem po dnu izbacili na površinu. Mjesto lova dobro je danju preroniti i ustanovite o kakvoj se strukturi dna radi te gdje se riba zadržava. Bez ronjenja najbolje je odabrati plažu ili obalu koju čini kombinacija šljunka i pijeska jer je baš takav teren obiluje kozicama i ostalim račićima, školjkama te crvima, zbog čega je omiljeno noćno odredište ribama.

U noćnom svaštarskom ribolovu kad se uglavnom lovi nešto manja riba, umjesto s jednom kliznom, završnjak je bolje izraditi s dvije fiksne udice širine luka 6 do 8 mm, čak i 10 kad se želi izbjeći lov najsitnijih riba. Idealna dužina njihovih priveza, primula, je od 80 do 100 cm. Razmak između njih mora biti toliki da se udice ne mogu dodirivati.

Predvez, osnova završnjaka treba biti debel od 0,35 do 0,40 mm kako bi se mogli koristiti utezi i velikih težina bez straha od pucanja pri odbačaju. Ni privezi ne smiju biti tanki kako se zbog dužine ne bi lako petljali. Optimalno rješenje su privezi promjera 0,23 do 0,26 mm. Olovnica, koja se postavlja na kraj završnjaka treba biti nešto teža, ne lakša od 60 do 80 grama, jer ako postoji imalo kurenta lakša će klizati i uzrokovati mršenje završnjaka.

Ovako kompletirani i dugački završnjak najmanje plaši ribu, najbolje ublažuje udarce krupnih ulova, s njim se najbolje pretražuje teren, ali ga je vrlo teško odbaciti bez štapa. Najbolje je koristiti što duži, štap brze akcije, ali osjetljivog vrha.

Svaštarski noćni ribolov najbolje je obavljati mušulom jer nema ribe koja je neće, a koja se čak može naći na ili u blizini mjesta ribolova. Mamac mora biti obilat, najbolje je obmotati elastičnom niti kako bi se spriječilo sitne da je pojedu prije dolaska većih riba. Nadijevati je najbolje svježu, tek otvorenu mušulu koja će tek u moru početi otpuštati svoj mirisni sok. Dobro je koristiti druge mamce, ponajprije velikog crva jer bogatija ponuda može uroditi bogatijim ulovom. Velikog crva je dobro usoliti, jer se takav pokazao puno efikasniji noću zato što je puno kompaktniji od svježeg pa ga sitnija riba ne može odmah skinuti s udice.

Noću ribe nježnije grizu, osobito iole krupnije. One težine od pola do kilograma, koje su u pravilu najkrupnije lovine noću, nerijetko toliko mirno prihvaćaju ješku da se to nikako ili jedva i primijeti na vrhu štapa. Zbog toga u takvim situacijama kočnica na roli ne treba biti posve otpuštena. S koliko - toliko zategnutom kočnicom riba će sama sebi dati kontru i veća je vjerojatnost da će se uloviti i ostati na udici. No, kočnicu ne treba ni do kraj pritegnuti za slučaj da zagrize veća riba.

U noćnom ribolovu s obale poželjno je koristiti stalak za štapove, ne samo zbog ugodnijeg ribolova nego i zato što se pomoću njega lakše uoči potezanje ugriz te što se s njim riba lakše sama zakači.

Najbolje je loviti s dva štapa kako bi se jednim mamci odbacili na 20 do 30, a drugim na 60 do 70 metara te potom povremeno privlačili i tako se pretražilo cijelo lovno područje.

U svaštarkom noćnom ribolovu s obale ulov u pravilu neće biti obilat ni krupan, ali su iznenađenje moguća. Najčešće se u početku javlja sitnija riba poput šparmića ili malih fratara koji caruju uz obalu. Od cjenjenijih tu su često ovčice te manje, do pola kilogram teške ovrate.