U najtoplijem dijelu godine većina riba bježeći od buke i vreve te, još više, visokih temperatura i jakog svjetla u priobalju, spustila se više ili manje dublje, u ugodnije i mirnije predjele mora. Tamo će se zadržati barem do kraja kolovoza, a na mnogim pozicijama i do prve polovine jeseni, pa je do tada bolje nego uz obale i površinu loviti daleko od njih.

No, ribolov, osobito pridneni bulentinom, na većim i velikim dubinama povezan je s brojnim problemima. Jedan od njih je i odabir prikladnih mamaca. Naime, unatoč tome što će većina biti učinkovita, najbolje je koristiti - žilave, koji se dobro drže na udici, jer će samo oni podnijeti dugo i brzo tonjenje, snažne kurente i usputne napade sitnih riba te dospjeti na željenu dubinu. Istina je da su vrlo upotrebljivi i mnogi mekani mamci koji se mogu čvrsto vezati, ali lov s njima zahtijeva dosta posla oko pripreme i vezivanja ne baš jeftinim specijalnim strunama.

Na sreću, brojni su vrlo učinkoviti mamci dovoljno žilavi da bi bili prikladni za lov i na najvećim dubinama. Mnogi se lako mogu kupiti, neki su vrlo jeftini, a neke ribolovci mogu i osobno pribaviti.

Od mamaca za dubinski ribolov kojih nema u prodaji, čak ni u najbolje opremljenim specijaliziranim trgovinama, bez dvojbe je vlastoručno najlakše pribaviti priljepak. Može ga se naći u plimnoj zoni na bilo kojem dijelu lukobrana ili kamenite obale. Za njegovo skupljanje potreban je samo nož ili slično sječivo koje se gurne između priljepka i podloge na kojoj pase. Ako se ne hrani nego je priljubljen uz podlogu, to je praktično nemoguće uradit. Na životu ga je najbolje u posudi s morskom vodom održavati sve do mamčenja. Prije postavljanja na udicu meso mu treba odvojiti od ljušture. Očistiti se može i čim se ulovi, ali ga se takvog ne smije izlagati suncu jer se brzo kvari. Očišćenog je najbolje držati u vlažnoj krpi u hladnjaku, a do mjesta lova nositi u termos boci.

Zbog bezukusnog mesa nevelikih dimenzija priljepak nije mamac prvog izbora, ali se njime mogu loviti brojne manje ribe. Kad se više priljepaka naniže provođenjem udice kroz njihovu sredinu, mogu poslužiti kao dobar mamac za kanjca, tabinju, čak i škrpinu, u noćnom ribolovu gruja i murine… Štoviše, u ovo doba godine, osobito noću, nanizanim se uspješno love i sarak te ovrata.

Spretniji ribolovci sami mogu pribaviti i volka koji je puno kvalitetniji mamac od priljepka. Na pjeskovito - muljevitom dnu mogu se skupiti ronjenjem ili pomoću mrežaste vreća s primamom od ostataka čišćenja riba, zdrobljenih školjki i ježeva ili kosti i mesa toplokrvnih životinja. Vreća se spušta na dno iz plovila i potom podiže kad se za koji sat na nju prilijepe uvijek gladni puževi. Međutim, neusporedivo ih je najlakše nabaviti od ribara, kada po povratku s mora čiste mreže kojima love pri dnu. U njima se uvijek nađe neki volak. A naći ih se u velikim količinama može na ribarnici. Za razliku od priljepka, volak ima specifičan, atraktivan miris koji će ribu privući i s velike daljine. Od cjenjenijih riba volkom se love sarak, fratar, ovrata, oslić…

Prije mamčenja volak je potrebno osloboditi od kućice. To je najbolje uraditi tako da se ona čekićem ili kamenom razbije, ali pažljivo, da se pužu ne ošteti meso. Potom nožem treba odrezati tvrdu rožnatu ploču kojom volak u slučaju opasnosti zatvara ljušturu. Meso je dobro nadijevati zajedno s ulomcima kućice, koji će vjerojatno otpadati dok tonu, svjetlucajući pritom, i tako privlačiti pozornost riba. Udica mora izvirivati iz namamčenog volka.

Glavonošci su jedina skupina organizama čiji su svi pripadnici odlični mamci za ribolov na velikim dubinama. Posebno su cijenjeni sipica i bobić jer su malo mekši od ostalih srodnika. U kilogramu ih je 30 do 50 komada pa su cijeli, kao zalogaj po mjeri, idealni za lov najcjenjenijih riba poput ovrate, smuduta, zubaca, pagra, gruja, ovčice, sarka, krupnog arbuna, oslića, škrpine… Izrezane na komade odličan su mamac i u lovu svih ostalih riba na svim vrstama dna.

S podjednakim uspjehom sipice i bobići se mogu nadijevati svježi i konzervirani, solju ili zamrzavanjem. Na žalost, sada se svježi teško pribavljaju jer se najbolje love u hladnijem dijelu godine. Za mamčenje, ali i konzerviranje treba birati što svježije, najbolje kupljene direktno na kojoj koći. U koćarskoj lovini sipice i bobići su uvijek pomiješani s ostalim sitnim glavonošcima - olignjom, lignjunom i muzgavcem. Njih ne treba odbaciti nego koristiti na isti način. Posebno je pogrešno, što rade mnogi, ne koristiti lignjuna jer je odličan mamac za noćni ribolov, čak i bolji od sipe i bobića! Glavni razlog tome je što lignjun neodoljivo svjetluca, puno intenzivnije od ostalih glavonožaca, čak i muzgavca, koji je također odličan mamac za noćno dubinski lov.

Sve glavonošce je u ribolov najbolje nositi u ručnom hladnjaku. Ako su zamrznuti, prije nadijevanja treba ih nakratko spustiti u more kako bi se odvojili jedni od drugih. Ne treba se plašiti da riba neće posegnuti za polu smrznutim glavonošcem jer će on vrlo brzo poprimiti temperaturu okoliša. Jednom odmrznute ne treba ponovo zamrzavati. Ne zbog toga što će izgubiti na lovnosti nego što će poslije ponovnog odmrzavanja intenzivno neugodno mirisati.

Osim nabrojanih, dosta je još dobrih mamaca za lov na velikim dubinama, ali neki od njih su vrlo skupi, poput velikog crva i „bibija“, a neke je poput kozice bolje pojesti nego koristiti za lov od nje jeftinije ribe.

O malo kojoj jadranskoj ribi ima toliko pogrešnih mišljenja kao o kantoru. Jedno od brojnih jest i da je on „zimska“ riba. Istina, od svih srednjih i većih „bijelih“, gastronomski najcjenjenije skupine riba, kantor se najviše i najbolje lovi u najhladnijem dijelu godine, zimi i u prvom dijelu proljeća. Međutim, „kralj zimskog bulentina“, kako ga mnogi nazivaju, podjednako se uspješno može loviti i u toplijem dijelu godine, čak i po ljetnim vrućinama. Naravno, pod uvjetom da ga se pronađe i lovi na najprimjereniji način.

Kao riba kojoj prija umjereno toplo more s dosta kisika, kantor je tijekom ljeta daleko od obale i površine. Preferira predjele gdje je temperatura mora skoro posve ista tijekom cijele godine. Najdublje se spušta oko kraja kolovoza, danju se rijetko zadržava na dubinama manjim od 20, a spušta se do 50 ili 100 metara, rijetko gdje i do 150. Noću prilazi bliže obali i površini. Kao i u ostatku godine, najradije se zadržava na kamenitom i ljušturastom dnu, osobito na brakovima, posebice na njihovim strmijim dijelovima. Živi uzduž cijele obale, a najbrojniji je na viškome i lastovskom području.

Slijedom svega navedenog, očito je da ljetni lov kantora zahtjeva dosta vremena i udaljavanje od obale. No, za uspjeh nije dovoljno samo to nego puno više, ponajprije na poseban način kompletirani pribor, prilično osjetljiv i lagan.

Kako će se pribor kompletirati i kojom tehnikom udičariti ovisi o tome u koje doba će se loviti, noću ili danju. Za noćni ribolov iz plovila, jedan je od najsportskijih načina ribolova udicom, najprimjerenija je a'volo oprema i tehnika za lov u propadanju - priborom bez dodatnog otežanja. To omogućava da mamac tone prirodno, podjednako sporo kao i primama.

Pribor za takav lov je vrlo jednostavan. Najjednostavnije je, osobito za lov „preko prsta“, napraviti ga s osnovnom strunom promjera 0,40 do 0,50 mm, na čijem je kraju vrtilica. Na njoj treba biti „brk“ - dva priveza (pjoka, primule) debljine 0,25 do 0,40 mm nejednake dužine, primjerice 20 i 30 cm. Udice na njima ne smiju biti šira od 10 mm, niti dugog tijela, jer kantar ima relativno mala usta.

Kantor je ljeti noću veoma aktivan, ne samo po mjesečini nego često i po mraku, a kad nije može se na to isprovocirati. To je sada posebno moguće na plićim pozicijama, osobito brakovima. Idealne pozicije su uzvisine kojima vrhovi doseži na samo pet, a nisu na više od 20 metara pod površinom mora.

Praktično uvijek spremnog na hranjenje, kantora je isprovocirati vrlo lako primamljivanjem. U tu je svrhu najbolje je koristi sitno isjeckane sarđele, zbog uštede pomiješane sa zemljom, najbolje ljepljivom glinom. Umjesto sarđele mogu se koristiti samljevene mušule, dagnje. Mješavina ta tri sastojka isprovocirat će i najsitijeg kantora da se mirisnim tragom podigne i pod sami površinu.

Ako je brak dublji od 10 metara, a kantor se nije podigao k površini, poviše vrtilice je dobro postaviti malu rascijepanu olovnicu.

Osim za primamu, sarđela i dagnja, mušula se mogu koristiti kao mamac. Međutim, neusporedivo bolji ulovi se postižu s komadima velikog crva.

Isprovociran mirisom i okusom primame koju ne može jesti, kantor veoma neoprezno napada mamac i najčešće se sam ulovi. Osim zbog toga, kontru, barem ne jaku, ne treba davati jer već ulovljen kantor može spasti zato što se najčešće zakvači za relativno mekane usne. Kako je borben, potrebno ga je oprezno izvlačiti.

Nakon dužeg ribanja ulovljeni kantoru počinju spadati s pribora zajedno s udicom jer brojnim i oštrim sitnim zubima brzo ošteti i prekine strunu poviše udice. Zbog toga je dobro povremeno provjeravati u kakvom su stanju privezi te ih po potrebi mijenjati.

S kantarom i umjesto njega, u ovakvom ribolovu je moguće ostvariti i ulove drugih riba. Uz dno se osim fratra ponekad love noćni lovci kao što su tabinja i gruj, ali i ovrata, sarak, nerijetko kapitalan, koji se zna podići i pod samu površinu. Potraje li lov do jutra, u zoru se može očekivati i pokoji zubatac, ako ih ima na braku. Pod površinom se po mjesečini s kantorom lovi ukjata, također nerijetko kapitalnih dimenzija, ali i bukva, plavica, vrnuti, širuni...

Na dobrim pozicijama, a one nisu rijetke, moguće je u jednom ribolovu, čak vrlo kratkom, uloviti veliki broj kantora. Zato podsjećamo da sportsko - rekreativni ribolovac u jednom lovu smije uloviti najviše pet kilograma ribe plus jednog kapitalca, a takvim se smatra kantor težine 500 - 700 grama, odnosno dužine 30 - 35 cm. Svi ostali zadržani ne smiju biti kraći od 18 cm, jer je to minimalna dozvoljena lovna dužina kantora.

U najtoplijem dijelu godine većina riba smanjuje dnevne aktivnosti. Intenzivnije tražiti i uzimati hranu počinje u vrijeme zalaska Sunca. Ako je noć s mjesečinom, tijekom nje postižu vrhunac dnevne aktivnosti, dok se u vrijeme mraka najintenzivnije hrane u svitanje. Zato se u ovo doba godine najbolji udičarski ulovi postižu noću. Uspješnost ribolova u to vrijeme znatno poboljšavaju svjetlucavi detalji na priboru koji privlače pozornost riba.

Osim svjetlucavih mamaca u tu svrhu se koriste i svjetlucavi dijelovi opreme. Oni premazani fosforoscentnom, bojom koja reflektira svjetlost, vidljivi su pa zato i djelotvorni u sumrak, svitanje i po mjesečini. Kvalitetniji, dijelovi opreme koji mogu svjetlucati i u mraku premazani su ili izrađeni od prozirne plastike u kojoj ima fluoroscentnih, tvari koje upijaju, a potom emitiraju svjetlost. Fluoroscentnih dijelova opreme sada ima i plave, crvene, ružičaste, bijele te žute boje, a ne samo zelenkaste kao ne tako davno. To udičaru pruža mogućnost selektivnog ribolova jer pojedine boje više od ostalih privlače pozornost pojedinih ili skupina riba.

Dokazano najprivlačnije su nijanse crvene boje, baš kao što je slučaj i u dnevnom ribolovu. Najveću pozornost izazivaju najcjenjenije skupine riba - ljuskavki. Crvena je posebno učinkovita u lovu arbuna, a dobre su i narančasta te žuta. Te nijanse privlače pozornost i zubaca te pagra. U priobalnom lovu, te boje su učinkovite i u kombinaciji s bijelom, koja je posebno učinkovite za lov pri površini i na pola dna. Dvobojna crveno ili ružičasto- bijela kombinacija zbog kontrasta najbolje se uočava na velikim udaljenostima.

Snaga, a kod fluoroscentnih i duljina trajanja kojom mogu nakon „punjenja“ svijetliti ovisi o veličini pribora te količini svjetlećeg pigmenta na ili u njemu. Naime, fosforoscentne i fluoroscentne čestice mogu činiti od 2 do 40 postotaka premaza, odnosno plastike od kojih su izrađeni. O tome treba voditi računa pri odabiru pribora jer prejako svijetljenje može zastrašiti neke ribe. Zato je najsigurnije opremu koja svijetli jače koristiti na velikim dubinama, u mutnom moru i lošijim svjetlosnim uvjetima.

Prvi svijetleći dijelovi pribora koje su udičari počeli koristiti bile su olovnice. Zbog velikih dimenzija duže i intenzivnije svjetle od ostalog pribora pa su najbolje rješenje za lov u lošim svjetlosnim uvjetima. Posebno su se učinkovitim pokazali u lovu na mekanom dnu, gdje s velike daljine privući plosnatice. Zbog kontrasta, koji ih čini uočljivijim, sve se više koriste dvobojne i trobojne svjetlucave olovnice. Postoje i olovnice s točkama koje podsjećaju na oči riba i škampa.

Najviše se koriste svijetleći plutnjaci, podizači, odnosno podvodni plovci poznati pod engleskim imenima „pop-up“ i „flotter“. Oni se s posebno velikim uspjehom koriste u lovu s obale na dnu arbuna, cipola, fratra, ovrate, kokota, brancina, sarka, kako klasičnim ometcem, tako i „beach ledgering“ te „surfcasting“ tehnikama, ne samo noću nego i danju. Osim toga, učinkoviti su i u lovu navedenih riba, ali i mola te njegovih srodnika i svih plosnatih riba, iz plovila bulentinom na dnu. Dobitno rješenje su i za lov širuna, lokarde te vrnuta na pola dna.

Svijetleći plutnjaci se koriste s kozicom, komadom lignje ili sipe. Pri nadijevanju crva i ostalih mamaca koji se slabije drže na pribor, postavljaju se tako da služi i kao držači mamaca.

Primjenu su svijetleći plutnjaci našli i u „vertical jigging“ ribolovu, osobito sporim skosavanjem škrpine, arbuna… Na varalici tipa „tenya“ svijetleći plutnjak se posebno dobrim pokazao postavljen poviše „assist“ udice koja je zabodena u kozicu, lignjicu ili sipicu vezanu na glavnu udicu varalice.

Umjesto plutnjaka, kao držači mamaca, ali i vrtilica ili graničnici hoda kliznih olovnica koriste se svijetleći stoperi i perlice. Istu namjenu, ali i za prekrivanje čvora kako bi se spriječilo njegov habanje, štitnik dijela priveza poviše udice od opasnih zubi, itd., imaju i svijetleće silikonske cjevčice. Može se postaviti između perlica, sa šljokicama ili metalnim pločicama radi što veće privlačnosti.

Za „punjenje“ pribora svjetlom preporučljivo je koristiti svjetiljku s „LED“ diodama jer je napajanje brže i intenzivnije nego s običnom žaruljom. Dijelove koji svijetle „UV“, ultra- ljubičastim svjetlom najbolje je „puniti“ takvim svjetiljkama.

Tijekom ljeta uz obalu, osobito s nje, skoro je nemoguće uloviti lignje, tek malo lakše sipe pa ljubiteljima priobalnog lova glavonožaca preostaje jedino tragati za hobotnicama, najkrupnijim glavonošcima, o čijem smo lovu pisali prije tjedan dana, a u kome će se kao prilov pojaviti i muzgavci.

Njih je lakše loviti nego olignje i sipe jer hobotnice napadaju sve što se mrda. Zato se alati za njihov lov mogu načiniti praktično od bilo čega i na brojne načine, ali danas se najviše koriste varalice namijenjene lovu lignji, sipa te najbolje - one posebnom pravljene za lov hobotnica.

Za lov s obale hobotnica, ali i muzgavaca najprikladniji su lignjarići tipa „egi“. Te varalice više ili manje vjerno oponašaju oblik kozice, odnosno izgledaju poput slova „S“, s olovnim utegom ispod prednjeg kraja. Moraju biti plivajući ili sporo tonući kako bi plovili s podignutim zadnjim dijelom i tako što manje zapinjala za dno, jer se hobotnice love na samom dnu. A da bi dospjele i zadržala se na dnu treba ih dodatno opteretiti. Dovoljno ih je zavezati na kraj strune zajedno s dodatnom olovnicom. Varalice trebaju biti što veće, barem broj 3.0, odnosno dugačke barem 90 mm. Njihova težina se u pravilu kreće do 20, rijetko 30 grama. Zato, da bi se s njima kompletirani pribor držao dna, ali i lako podizao s njega, ovisno o njihovoj plovnosti, varalice je najčešće potrebno dodatno opteretiti. U pravilu, dovoljan je dodatni uteg od 10 do 30 grama.

„Egi“ varalica i olovnica mogu se direktno postaviti na osnovnu strunu. Ako je najlonska, treba imati promjer od oko pola milimetra. Ne samo zbog snage i moguće velike težine lovine, nego i zato da se ne bi morala često mijenjati zbog oštećenja koja nastaju radi stalnog struganja o dno tijekom lova. Umjesto strune puno je bolje koristiti konop za mreže i to onaj plutajući promjera dva milimetra. On ne samo što neće strugati po dnu nego ni zapinjati za manje prepreke na njemu.

Od „egi“ lignjarića, za lov hobotnica najprikladniji su brzotonući tipa „tip run“. Oni na dnu stoje glavom naniže i pod kutom od 30 do 45 stupnjeva pa teže zapinju za njega nego ostale vrste lignjarića. Varalice toga tipa su teže od ostalih pa se s njima može loviti i bez dodatnog otežanja na priboru, što smanjuje mogućnost zaplitanja pri odbacivanju varalice i zapinjanja pri privlačenju.

Pri odabiru lignjarića pozornost treba obratiti na njihove udice. Naime, da bi od lignje žilavija, jača i teža hobotnica što manje spadala s nje, varalica treba imati što duže i jače udice. A da bi što manje zapinjale za dno i prepreke, s donje strane varalica je dobro ukloniti udice, što za posljedicu neće imati manji broj kačenja i veći spadanja plijena.

Za dno najmanje zapinju i najlakše se oslobađaju varalice koje imaju „glider head“, kliznu odnosno glave oblikovane tako da lako klize po dnu i odbijaju se od prepreka. Te varalice, koje mnogi nazivaju sipcima, jer su napravljene za lov sipa, imaju uteg smješten unutar zaobljenog prednjeg kraja, koji sprečava i bočno prevrtanje varalice te zapinjanje zbog toga.

Jedina mana sipaca je što imaju previše, ali nedovoljno dugačke i jake igle, za razliku od „tako egi“, varalice specijalno pravljene za lov hobotnica. Te, „tako egi“ (tako na japanskom znači hobotnica) imaju jednu do četiri jake i velike udice okrenute prema gore. Proizvode se u težinama od 30 do 50 grama. Većina su „egi“ oblika, a ima i onih koje oponašaju kozicu s dolje povijenim repom, kakve manje zapinju. Rijetko zapinju i varalice ovalnog tijela na kojima je, kao i kod onih s povijenim repom uteg obješen s donje strane kako bi se mogao mijenjati, ali i da bi pri potezanju lupkao po dnu i na taj način izazivao pozornost hobotnica. Da bi bile što stabilnije, odnosno da se ne bi bočno prevrtale pri potezanju po neravnom dnu, mnoge tako varalice imaju bočno postavljene klizače. Neke su od žice, a neke od mekane plastike i u obliku rakovih kliješta, što dodatno pridonosi privlačnosti varalice.

„Tako egi“ varalica nema na našem tržištu, ali ih je relativno jednostavno napraviti preradom „egi“ i „sipac“ varalica veličine 3, 3,5 i 4. Potrebno je ukloniti krunicu igala i na njeno mjesto dvokomponentnim ljepilom pričvrstiti udice širine luka koliki je bio promjer krunice.

Za uspjeh u lovu hobotnica nije od osobite važnosti dekor i boja varalice. Ipak, malo koji ribolovac ne zna da hobotnicu najviše privlači bijela boja, a iskusni hobotničari preporučuju upotrebu varalica žutih, narančastih, ružičastih, srebrnastih i prirodnih dekora. Najbolje je imati više raznobojnih i probom utvrditi koja je trenutačno najučinkovitija, ovisno o svjetlosnim uvjetima. No, bez obzira na njih, hobotnice se najbolje love svjetlucavim mamcima. Zato ih je najbolje loviti varalicama metalizirane površine, fluoroscentnog tijela ili tijela prekrivenog „šljokicama“, platnom u kome ima što više „lame“, metalnih niti. U nedostatku takvih, varalici se može dodati svijetleća ampula, svjetlucava samoljepljiva traka ili fosforoscentni premaz. Dovoljno je sa svake strane varalice premazom nacrtati tri-četiri točke ili kratke crte. Tako poboljšane varalice osobito su učinkovite noću.

Kasnije nego inače obalama su se primakli i krupni arbuni da bi obavili mrijest. Tu će se zadržati još tjedan do dva ovisno o području, a onda će polako krenuti u dubine od preko 20- tak metara. Po obavljenom mrijestu će se veoma intenzivno hraniti što znači, da će se s obale krupni „crveni prinčevi“ moći loviti narednih dva do tri tjedna, a oni koji love „surf casting“, tehnikom i opremom dalekog bacanja i tjedan ili dva duže.

Bez obzira odakle i kojom se tehnikom lovilo, arbune je najbolje tražiti na ljušturastom, pjeskovito ili mješovitom dnu, najbolje obraslom validalnim, algama perjastih listova, poznatih pod imenom rudić. Loviti se mogu tijekom cijelog dana i noću po mjesečini. Do rujna će se najintenzivnije hraniti od izlaska sunca do 10 ili 11 sati te poslije podne sat i pol prije sumraka. No, u tim periodima, najčešće, ne jedu stalno. Najčešće halapljivo gutaju sat, dva, a zatim pauziraju, od jednog do tri sata, pa ponovo navale na hranu. Tada će uzeti skoro svaki mamac pa s dobro odabranim i na dobroj poziciji u kratko vrijeme može se uloviti i nekoliko kilograma ovih kvalitetnih i cijenjenih bijelih riba.

Loviti je najbolje sa svježim mamcima. Najučinkovitiji su komadi velikog crva i „bibija“, golog štrcaljca. No to su skupi i teško dostupni mamci, za razliku od kvalitetnih kakvi su rak samac, kozice, komadića srđele, olignja, sipice... Od kvalitetnijih najjeftiniji i najpristupačnijih je meso školjke dagnje. No, čak i ti arbunu najomiljeniji mamci nisu podjednako uspješni u svim područjima pa je u ribolov dobro ponijeti barem dvije vrste mamaca.
S obzirom da arbun hranu traži na samom dnu, pribor za njegov lov treba kompletirati tako da udice drži na ili neposredno poviše dna. U ovo doba godine, kao i u rujnu, kada su arbuni također blizu obale, pribor se može kompletirati kao za lov ovrate, s kliznom olovnicom poviše jedne udice.

Međutim, puno je bolje, osobito ako se lovi na čistom terenu i kraćim odbacivanjem, rabiti pribor s dvije udice. Kompletira se tako da se na osnovnu najlonsku strunu promjera 0,25 do 0,30 mm preko vrtilice nadoveže završnjak koga čini pola metra dugi predvez od najlona promjera 0,20 mm te „brk“- dva priveza (pjoka) izrađenog od jednog komada najlona debljine kao i predvez ili malo manje. Dužina predveza treba biti oko pedalj, a najbolje je ako su nejednako dugi. Njihov spoj s predvezom najbolje je izvesti dvostrukom petljom. Ovako kompletiran pribor dodatno opteretiti je najbolje pomoću fiksne olovnice postavljenom neposredno poviše vrtilice. Težina olovnice ne treba biti velika jer se lov odvija na malim dubinama. Najčešće je dovoljno 5 do 10 grama.

Kako su plijen najčešće krupniji arbuni, na pribor je najbolje montirati nešto veće udice nego inače, širine luka 9 do 12 mm. To mogu biti „parangalke“, odnosno udice oblika „Aberdeen“, ali je puno bolje koristiti one oblika „Crystal“ i „Limerick“.

Malo gdje se arbuni toliko približe kopnu da se s njega mogu loviti bez štapa s rolom. Blizu obale se može loviti „beach“, malo dalje Beach ledgering“ a na svim daljinama od obale samo „surf casting“ štapovima. Ti dalekometni štapovi se proizvode u dužinama od 2,5 do 4,0 i više metara. Preporučljivo je koristiti duže. Na njih je najbolje postaviti „surf casting“ rolu, koja je dobrodošla i na druga dva štapa, iako se za lov kratkim bacanjem može rabiti i univerzalna rola. No, bez obzira kojoj vrsti pripadali, štap i rola ne moraju biti jaki nego su dovoljni i lagani, ali štapovi moraju imati iznimno osjetljive vrhove. Dobro je ako rola ima slobodni hod kalema, jer umjesto arbuna može zagristi ovrata.

Arbuni se s obale love čekanjem. Mamce treba odbaciti što dalje, najbolje na kakvu oazu pijeska ili šljunka u polju rudića. Da bi se to postiglo potrebno je dobro poznavati teren jer arbuni obično ne zahvaćaju veliku površinu. Kada olovnica dotakne dno, pribor treba lagano zategnuti i uključiti slobodni hod kalema, ako ga rola ima. Ako su u blizini, arbuni će brzo prići mamcima. Sitniji će ih dugo čupkati, a krupniji će nakon što probaju odmah uzeti ponuđeno i povući pribor. Kontra, zbog veće dužine strune, treba biti snažna i odlična. Plijen treba izvlačiti bez taktiziranja, ali i žurbe, jer arbuni dosta teško spadaju iako stalno treperenjem nastoje osloboditi se udice. Ako, pak, ne grizu, poslije kratkog čekanja pribor treba premjestiti barem malo dalje.

Na kraju, iako se sada uz obalu love uglavnom krupni, podsjećamo vas da Zakon nalaže vraćanje u more svakog ulovljenog arbuna kraćeg od 15 centimetara.

Osim riba, rekreativni i sportski ribolovci na moru love naravno i glavonošce. Štoviše, neki love isključivo njih. To čine tijekom cijele godine, ali s promjenjivim uspjehom. Od Svih Svetih do maškara, kao što kaže narodna poslovica, najuspješnije se love olignji. Zatim početkom proljeća na red dolaze sipe, a kad se i one zbog visokih temperatura poput lignji odmaknu od obale, od početka svibnja do kraja studenog s obale i uz nju se od svih glavonožaca najbolje love najkrupniji - hobotnice.

Hobotnice je lakše loviti nego olignje i sipe jer napadaju sve što se iole mrda osim, tko zna zašto - trpa! Zato se alati za njihov lov mogu načiniti praktično od bilo čega i „na milijun“ načina. Nekada se uglavnom lovila na prirodne mamce, ribu ili raka vezane za strunu, ali danas se uglavnom koriste varalice. Ima ih raznih konstrukcija i oblika. Neke su namijenjene isključivo lovu hobotnica, ali se kao i za lov sipe najviše koriste lignjarići, varalice namijenjene lovu oliganja.

Lignjarić mora biti plivajući ili sporo tonući kako ne bi plovio s podignutim zadnjim dijelom i tako što manje zapinjao za dno, jer se hobotnice love na samom dnu. A da bi lignjarić dospio i zadržao se na dnu treba ga dodatno opteretiti. Dovoljno ga je zavezati na kraj strune zajedno s dodatnom olovnicom. Lignjarić treba biti što veći, barem broj 3.0. Njihova težina se u pravilu kreće između 25 i 30 grama, pa da bi se s njima kompletirani pribor držao dna, ali i lako podizao s njega, ovisno o njihovoj plovnosti, lignjariće je najčešće dovoljno dodatno opteretit olovnicom teškom 10 do 30 grama.

Varalica i olovnica mogu se direktno postaviti na osnovnu strunu. Ako je najlonska, treba imati promjer od oko pola milimetra. Ne samo zbog snage i moguće velike težine lovine, nego i zato da se ne bi morala često mijenjati zbog oštećenja koja nastaju radi stalnog struganja o dno tijekom lova. Umjesto strune puno je bolje koristiti konop za krpanje mreža i to onaj plutajući. On ne samo što neće strugati po dnu nego ni zapinjati za manje prepreke na njemu. Najboljim se pokazao onaj promjera dva milimetra.

Lov hobotnice lignjarićima s obale obavlja na vrlo jednostavan, način poznat kao lov „na matu“. S obale se pribor odbacuje 35 do 40 metara, odnosno na dubinu od 10 do 25 m. Potom se polako povlači, brzinom od jednog zamaha ruke svakih dvije sekunde. Istim se putem alat provuče dva, tri puta, pa još toliko i manje ili više lijevo i desno. Onda se treba pomjeriti u stranu za 20-tak metara i postupak ponavljati sve dok se ne pretraži cijelo lovno područje.

Kada se osjeti snažno otežanje pribora, ti je znak da se hobotnica bacila na njega. Ne treba žuriti s izvlačenjem, ali ni popuštati. No, treba biti oprezan kad se plijen dovuče u manje od pola metra mora. Naime, ako pusti plijen, hobotnica to čini u plićaku. Zato je treba čim prije prihvatiti rukom, brankarelom ili ostima. Ako prije toga spade, kao i sipu, treba je ponovo potražiti u užoj zoni bijega jer hobotnica ima iznimno kratko pamćenje pa će se i po pet puta u kratkom periodu ponovo baciti na udice s kojih je spala!

Lovinu treba pažljivo prihvatiti i premjeriti jer je dozvoljena minimalna lovna težina hobotnice jedan kilogram, koliko teži 70 do 80 centimetara duga hobotnica. Ako je ne treba pustiti, hobotnicu je najbolje usmrtiti što prije, najlakše ubodom noža ili šila između očiju. Manje zbog opasnog joj „kljuna“ nalik papiginom, kojim može neugodno ubosti, a više zbog mogućnosti dugog preživljavanja izvan vode i izvanredne sposobnosti pronalaženja najkraćeg puta do mora.

Sve ribe su više ili manje kvalitetni mamci. Među brojnim kod nas neopravdano zapostavljenim mamcima značajno mjesto pripada cipolima unatoč tome što te ribe imaju sve osobine kvalitetnih mamaca. Primjerice, jedu ih brojne ribe, čak i one kojima cipoli nisu uobičajena hrana. Nadjenuti dugo žive, dobro se drže na udici... Uz sve to, vrlo su brojni i relativno lako se love, čak i udicom, suprotno raširenom mišljenju.

Komadima cipola ometcem i bulentinom mogu se loviti praktično sve ribe. Fileti, trake od kože cipola pak odlični su mamci za lov pendulom svih manjih i srednjih grabljivica, od širuna, iglice i ukjate, koja posebno žestoko napada taj mamac, do kralja priobalja, smuduta.

Filet za tu namjenu treba izrezati tako da na njemu ostane tanki sloj mesa i što više krljušti.

Cipoli, osobito živi, kao mamci najviše dolaze do izražaja u lovu srednjih i najkrupnijih grabljivica sporim povlačenjem, puštanjem s obale ili s plovila u struju mora. Brojni su razlozi za to. Prvi je razlog što ih smudut, zubatac, pagar i sve tune naprosto obožavaju. Orhanu i lici nisu osobito dragi, a kijerne ih jedu samo kad su gladne.

Osim što su slasni obroci većini grabljivica, cipole kao mamce krasi još nekoliko osobina. Najvažnija je njihova iznimna izdržljivost. Ne samo što odlično podnose i naglo povećanje temperature mora te pad koncentracije kisika i soli u moru, zbog čega ih je do mamčenja lako i dugo moguće održati živim i vitalnim, nego podjednako dobro podnose nadijevanje, zbog čega dugo ostaju živi i vitalni na udicama.

Dobra osobina cipola je što nad tamnim golim ili travnatim dnom njihove krljušti svjetlucanjem mame grabljivice, osobito kad su živi, pokretni. A u lovu spomenutih grabljivica, koje se love pri dnu, cipoli su stalno u pokretu jer kao ribe pretežito površinskih slojeva mora stalno se pokušavaju podići poviše dna.

Živi cipli su se na našoj obali nekada koristili samo za lov zubaca i orhana čekanjem, teškim ometcem. Danas se puno češće s kraja njima love smuduti, jer mu je, uz jegulju, cipol najomiljenija i najčešća hrana. Za njegov lov se najčešće koriste mali, 70 do 110 milimetara dugi cipoli nadjenut na jednu udicu.

Nekad se cipole najčešće mamčilo kroz čeljusti ili samo usnice. Tako se ribicama nanose najmanje ozljede i omogućava nesmetano kretanje. Najbolje je udicu zabosti tako da ona prvo prođe kroz gornji pa donji dio nosa. Prednost takvog nadijevanja je u tome što se mamac bolje drži na udici, a grabljivica se bolje zakači na vrh udice koji više viri iz mamca.

Puno bolju pokretljivost, što je važno u lovu lukavog smuduta, ima cipol nadjenut iza leđne peraje, a najsigurniji ulov se ostvaruje ako se pomoću igle za mamčenje privez provuče neposredno ispod kože leđa, od glave do malo ispred zadnjeg leđnog peraja. Nakon što se oko korijena repa cipola njim načini omča, privez se vezuje za ostatak pribora.

Krupnije cipole, koji su pogodniji za lov zubaca i orhana, bolje je mamčiti s dvije udice. Prednju, onu na kraju priveza treba kačiti za usne, a stražnju između leđnih peraja. S dvije se udice, zabodene na već spomenuta mjesta, ali obrnutim rasporedom, nadijevaju i cipoli za lov pendulom. Za takav lov druga udica mora biti klizna, kako bi struna tijekom potezanja bila zategnuta. Na posve isti način, može se s dvije udice nadijevati i cipol namijenjen ribolov puštanjem u struju mora, ali je puno bolje za takav lov obje udice zabosti u leđa mamca.

U lovu tuna, pasa i ostalih krupnih grabljivica brzom pendulom i puštanjem u kurenat, cipole - mamce je dobro dodatno pričvrstiti i plastičnim vezicama za pričvršćivanje električnih kabela, koje su neusporedivo lakše za rukovanje, a i znatno bolje drže mamac nego žica, konci i razne strune koje su se nekada za to koristile. Zbog njihove iznimne snage na živu ribicu dovoljno je postaviti samo jednu vezicu i to što tanju kako bi što manje sputavala slobodu kretanja mamca. Zbog istog razloga, nakon stezanja posve treba otkloniti višak vezice, najbolje odsijecanjem pomoću škara. Vezicu je najbolje provlačiti kroz gornji dio očnih šupljina i ispod nje kačiti udicu. Prednji kraj vezice treba odrezati ukoso, kako bi pri provlačenju što manje ranjavao mamac. Kad se lovi krupnim uginulim ciplom ili kojom drugom ribom, bolje je koristiti dvije vezice.

„Waggler“ plovci, o kojima smo pisali prije tjedan dana, osim što se bitno razlikuju od drugih, i rabe se na poseban način. Naime, radi se o plovcima konstruiranim tako da osim sebe i osnovnu strunu drže pod vodom, zbog čega su, uza sve druge dobre osobine, neosjetljivi na vjetar i valove.

Konstrukcija „waggler“ plovka, s alkicom za vezivanje pribora postavljenom na donjem kraju, zahtijeva poseban način montaže i upotrebe cijelog pribora.

Prvo, plovak se na pribor montira tako da se struna kroz alkicu plovka provuče 2 - 3 puta, a zatim se spoj s oba kraja osigura graničnicima, tzv. stoperima. Ukoliko se na plovak postavlja i vrtilica, sama ili s kopčom, struna se samo jednom provuče kroz prsten montirane vrtilice, odnosno kroz kopču.

Drugo, da bi se izbjeglo petljanje završnjaka s plovkom, opterećenje pribora, ma koliko malo bilo, mora se sastojati od nekoliko rascijepanih olovnica. One od plovka k udici moraju biti postavljene na sve manjem razmaku.

Treće, zbog istog razloga, nakon izbačaja mamca, struna se pritiskom kažiprsta na obod kalema role, mora malo prikočiti neposredno prije pada završnjaka u vodu. Tako se postiže ispravljanje cijelog pribora. Inače se pri padu ili pri uranjanju u vodu zamrse struna, olovnice, udica i plovak.

Kad padne u vodu, zbog male težine pribora, plovak neznatno uroni. Poslije nekoliko sekundi potope se njegove 2/3, a tek nakon otprilike još toliko vremena plovak potone do konačne pozicije, a završnjak u vodi stoji potpuno vertikalno. Veoma je dobro poslije prvog bacanja brojati sekunde potrebne da plovak dođe u radni položaj. Ako u tom vremenu pri kasnijim bacanjima plovak ne dođe do konačne pozicije, riba je vjerojatno uzela mamac u padu pa je potrebno kontrirati.

Međutim, za razliku od lova drugim plovcima, u radi s „wagglerom“ dovođenje plovka u konačni položaj prvi dio posla nije obavljen. Naime, najlon još pliva na površini, zbog površinske napetosti vode. Zato se mora prisilno potopiti. To se radi tako da se nakon bacanja pribora vrh štapa uroni u vodu, pa se ručica role snažno okrene 2-3 puta. Tako se najlon potiskuje pod površinu, ali ne svaki. To je suvišno s posebno pravljenim tonućim strunama. Obični najlon lakše tone nakon odmašćivanja provlačenjem kroz krpu natopljenu deterdžentom za pranje posuđa. U daljnjem tijeku ribolova struna, pa s njom i vrh štapa, moraju ostati pod vodom, barem na dubini na koju je uronjen plovak. Na taj način cijeli se pribor opire gibanju vode u površinskom sloju, pa se giba pod utjecajem struje gdje je mamac, što mamcu daje prirodne pokrete.

Osim svega navedenog, pri upotrebi „waggler“ plovka važan je i odnos njegove nosivosti, težine utega, debljine strune daljine bacanja te uvjeta vode i vjetra. Primjerice, za ribolov na udaljenosti od 20 m, odnosno 23 - 25 m izbačaja prije potapanja strune, pri slabom vjetru dovoljan je plovak od 2,5 do 3 grama nosivosti, a idealna debljina najlona je 0,12 do 0,14 mm. Puše li vjetar bočno ili u suprotnom smjeru od bacanja, potreban je najmanje 4 g težak plovak i najlon promjera 0,11 do 0,15 mm. Za veće udaljenosti, ako je vjetrovito, treba koristiti plovak težine 6 - 10 grama, najlon promjera 0,15 mm, odnosno 0,18 mm kod jačeg vjetra.

Za velike udaljenosti i uz svaki vjetar treba rabiti „waggler“ težine 8-14 grama te olovnice ukupne težine 2 g na najlonu promjera 0,14 - 0,18 mm. Tako kompletiran pribor (4) rabi se osobito dobro za lov cipola u lošim vremenskim uvjetima.

Sve je više morskih ribolovaca koji koriste plovak, osobito često u lovu cipola. No, većina njih rabi tek nekoliko osnovnih vrsta tih pomagala. Za lov u uvjetima kakvi su bili posljednjih desetak dana, po valovitom moru i jakom vjetru, oni u pravilu koriste okrugle plovke, koji im u lovu opreznih cipola nisu baš od velike koristi. Naime, zbog velike stabilnosti takvi plovci nisu dovoljno osjetljivi pa ne signalizira nježne dodire cipola, a pružajući pritom veliki otpor, te oprezne ribe upozoravaju na opasnost.

Jedini plovak koji u takvim uvjetima može dobro funkcionirati- držati mamac na željenoj dubini i signalizirati napad ribe na mamac- jest „waggler“ plovak. Izumljen je i popularnost stekao u Engleskoj pa je poznat i kao engleski plovak, a ribolov njime kao engleski način udičarenja.

Najvidljivija razlika ove i ostalih vrsta plovaka jest to što se „waggler“ na strunu pričvršćuje samo donjim krajem, pomoću alkice. To mu donosi mnoge prednosti, a najvažnija je da je u radnom položaju većim dijelom pod površinom, gdje drži i strunu koja ga nosi. Tako isključuje neželjeni utjecaj vjetra i valova na sebe i strunu. Druga mu je prednost izuzetna osjetljivost. Iako dosta veći od običnih, ovaj plovak pokazuje svaki pa i najmanji kontakt ribe s mamcem, kakvi su primjerice dodiri cipola.

Osim u lovu cipola, gdje su na moru nezamjenjivi, „waggler“ plovci uspješno se mogu koristiti i za lov drugih riba. Ne samo po nemirnom moru i jakom vjetru, nego i u ostalim uvjetima jer, ovisno o obliku, mogu manje - više udovoljavati sve uvjete mora i vremena. Evo kratkog opisa svih tipova tih plovaka.

Prvotni oblik ovog plovka bio je vrlo izduženi valjak s alkicom za pričvršćivanje na donjem dijelu. Pravi se od raznih plivajućih materijala, od kojih je najbolje deblji kraj paunovog pera. U bistroj vodi vrlo dobrim se pokazao plovak od prozirne plastične cjevčice jer ne plaši oprezne ribe.

„Waggler“ s antenom, tankim produžetkom šireg tijela osjetljiviji je od prethodnog pa se rabi za mirnije uvjete ribolova. Osim toga, antena ga čini vidljivijim pa se rabi za lov na većim daljinama, do četrdesetak metara, ovisno o debljini i boji antene.

Kad je potrebno loviti više otežanim priborom, primjerice u ribolovu riba koje ne vole uzimati mamac u pokretu, koristi se „waggler“ s tijelom, prošireni donjim dijelom. Taj dio plovku daje pojačanu stabilnost, potrebnu i u vrlo vjetrovitim uvjetima. Zahvaljujući većoj nosivosti tog plovka, pribor na koji je montiran može se i dalje baciti.

Za izuzetno daleko bacanje koristi se otežani „waggler“. On na donjem dijelu ima metalni uteg, fiksnu olovnicu ili metalne pločice čijom izmjenom može regulirati težina opterećenja. Otežavati se mogu, ali s vrlo malo utega, i prva dva tipa „wagglera“. Otežani plovci se moraju montirati na malo deblje, odnosno jače strune, nikad ispod debljine od 0,16 mm.

Bez obzira kojoj vrsti pripada, pri izboru „waggler“ plovaka treba se pridržavati pravila: što je more i vjetar mirnije, to je potreban manji plovak.

Počela je sezona najboljeg lova ovrate, jedne od najpoželjnije lovine naših sportsko-rekreativnih udičara. Mnogi će je pokušati prevariti njenim delicijama poput velikog morskog crva i golog štrcaljca, školjki prstavca i sunčevog izlaza… Međutim, mnogi iskusni „komarčerosi“ tvrde da je nepotrebno kupovati te skupe mamce jer komarča, odnosno ovrata, orada sada podjednako pohlepno uzima i mnoge znatno jeftinije, čak i besplatno dostupne mamce. Među ostalim i- krabice.

Krabica je popularni naziv za sve kratkorepe rakove s deset nogu. Od više desetina njih za lov ovrate najprimjereniji su najkrupniji žbirac (Eriphia spinifrans) i najbrojniji šuša (Pachygrapsus marmoratus) te vodar ( Carcinus Aestuarii), rak od koće (Macropipus tuberculatus) i magaretar (Xentho Poressa). Svi su oni manje- više podjednako efikasni, pod uvjetom da se namamče i plasiraju na adekvatan način i prikladni teren.

Priroda je ovratu obdarila čeljustima kojima bez teškoća drobi ove rakove. Kad ih zdrobi, ispljune ih i poslije kratkog vremena usisa, uglavnom samo mekše dijelove. Ako se na vrijeme ne kontrira, među težim neusisanim dijelovima naći će se i udice. Zato u ribolovu s ovim mamcima kontrirati treba prije nego inače kad se lovi mekanim mamcima poput srdele, golog štrcaljca i velikog crva, sipice, muzgavca... Naime, te mekane mamce napadaju i druge ribe pa ovrata, da bi na miru jela, odnese metar - dva dalje i tek potom drobi. Ove rakove, pak, druge ribe najčešće i ne pokušavaju jest pa ih ovrata drobi čim ih uzme i zato je u lovu tim mamcima potrebna relativno beza kontra. A kad se treba kontrirati, ovisi o vrsti i veličini mamca, lovi li se danju ili noću, po mjesečini ili bez nje itd. Bržu kontru treba davati u lovu sa sitnijim i mekšim rakovima te u ribolovu noću. Koliko brzo ili sporo, može se spoznati samo praksom.

Najtvrđi među ovim rakovima je kosmeč ili kosmelj pa se u lovu s njim kontrirati treba malo kasnije kako bi se komarči dalo dovoljno vremena da mu zdrobi oklop. Brže treba kontrirati kada se mamče ostali račići iz ove skupine. Isto vrijedi i za kosmeča koji se tek presvukao u mekši oklop. Na takvom oklopu nema prilijepljenih pužića, nataloženih čestica i sjajniji od starog.

Kosmelj se može rabiti za lov na svim dubinama i vrstama dna, ali je najučinkovitiji na mješovitom, pjeskovito- kamenitom. Kad se, pak, lovi na pjeskovitom terenu, podjednako uspješan mamac je i rak od koče, a odlično može poslužiti i zelenkasti rak s muljevitog dna. Spušta li se mamac u podnožje priobalnog braka ili u purić, najbolji se rezultati postižu crvenim žbircem.

Krabice se mogu mamčiti na više načina te s više udica. Broj udica određuje konstrukcija završnjaka i veličina raka te očekivana veličina plijena. Iskusni ribolovci za lov ovrata teških do jednog kilograma mamče na tri male udice širokog luka oko 10 mm, a za lov velikih koje nemaju problema s veličinom zalogaja rabe jednu udicu širine luka do 20 mm ili dvije tek neznatno manje.

Sve popularniji način mamčenja krabica je njihovim vezivanjem elastičnim nitima uz udicu kako bi što duže ostali živi i pokretima provocirali ribe. Istina, taj cilj je moguće postići i pravilnim klasičnim mamčenjem, probadanjem. Prva se udica zabada u blizini zadnje noge, druga sa suprotne strane na isto mjesto ili između zadnje i predzadnje noge, a treća kod očne šupljine. Kad se koriste dvije udice, jedna se mamči blizu zadnje noge, a druga kod očne šupljine. Jednu udicu treba postaviti kod zadnje noge ili ispod kliješta.

Manje krabice se mogu mamčiti i skupno na jednu udicu. Više njih se naniže probadanjem od trbuha prema leđima. No, i tada ih je bolje nadijevati tako da ostanu živi- probadanjem između zadnje i prednje noge. Najbolje u paru glavom prema glavi. Naime, krabice ne trpe društvo svojih srodnika pa će i namamčene pokušavati otjerati onu drugi i tako žustrim i stalnim pokretima privlačiti pozornost riba.

Najkrupnija krabica, kosmelj, može se mamčiti i izrezana na komade. Oslobodi se nogu, postavi na udicu i za nju veže elastičnom niti. No, ma kako se nadijevalo, vrh udice uvijek mora viriti izvan mamca.