laus banner 2021 2

Prikazujem sadržaj po oznakama: damir kukavica

U vikendu koji je ostao za nama konačno je atrij palače Sponza ostao prazan. Naime, završila je izložba naziva „Likovna tišina o crvenim zločinima” autora Damira Kukavice te Sponza i oni koji uđu u njen atrij konačno mogu odahnuti.

Naime, takvo izloženo likovno smeće, slike čiji dio možete vidjeti u foto prilogu, koje ne zaslužuju niti da se objese u javni zahod kako bi poboljšale pražnjenje nečijih crijeva, ponovo su potaknule temu mora li se, odnosno može li se baš svaki „umjetnik” primiti na izlaganje u tom reprezentativnom objektu.

Da riješimo i jednu drugu dvojbu, kada se govori o Sponzi kao reprezentativnom objektu, onda se isključivo govori o njenom arhitektonskom i povijesnom značaju, a nipošto o objektu koji je reprezentativan za izložbe. Dapače, Sponza, točnije atrij nema uopće nikakve uvjete za neki ozbiljniji postav. Sponza je, u ovom kontekstu, priručni objekt u kojem, nažalost, izlaže bilo tko, tj. tko god aplicira.

Ne ulazeći uopće u tematiku slika Damira Kukavice, stavljanja u isti kontekst hrvatskih branitelja i npr. ustaškog gradonačelnika, kao i bljuvotine marginalnih likova izrečene na otvaranju te izložbe o nekakvom prvom domovinskom ratu (namjerno sve malim slovima, jer u suprotnom bilo bi to vrijeđanje sudionika Domovinskog rata), pri čemu se misli na razdoblje od 1941. do 1945. godine, i onom koji nikada u životu nije malo dublje ušao u likovnu umjetnost može biti jasno kako se tu radi, ne o kiču, jer i kič ima neku svoju vrijednost, već o bezvrijednim švrljotinama koje su na neki način i uvreda onim pokojnicima koji su na tim slikama prikazani.

Državni arhiv u Dubrovniku kojeg vodi ravnateljica Nikolina Pozniak nažalost nema razrađen nikakav kriterij niti pravilnik tko i što može izlagati u tom reprezentativnom objektu. Time se u Sponzi nitko niti ne želi baviti iako postoje zaposleni povjesničari umjetnosti. No, ti ljudi plaćeni su da bi se bavili svojim poslom u Arhivu, a ne procjenama likovnih radova i likovnih švrljotina. Pozniak stoga i sama priznaje da je kriterij koji ne postoji - problem, govori o ogromnim pritiscima na nju osobno i Arhiv kada je riječ o izlaganju (sjetimo se „slučaja” koji to i nije bio, kada je veliki „problem” nastao jer je radovima djece s jedne radionice namijenjen drugi termin od onog koji su u toj radionici zamislili) i priznaje zapravo svoju nemoć da se odupre svemu tome i jasno i nedvojbeno reče: „U Sponzi se ne može izlagati.” Uostalom, to može reći i Upravno vijeće ili se barem savjetovati s nekim vanjskim suradnikom je li nešto vrijedno Sponze ili obezvrjeđuje taj povijesni prostor.

Naime, Sponza bi trebala biti objekt u koji ne može svašta ući, niti „djela” Damira Kukavice niti dječji radovi koji zanimaju samo roditelje djece sudionika neke radionice. Djeca vesele, njihova kreativnost veseli, ali zaboga, tome nije mjesto u Sponzi. U Sponzi se, nedvojbeno to treba reći, trebaju postavljati isključivo tematske izložbe Državnog arhiva u Dubrovniku i izložbe slične tematike postavljene od strane stručnjaka, a ne hobista.

No, ako ne u Sponzi, a gdje bi se drugdje mogle izlagati amaterske i slične izložbe. Zasigurno ne u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, ali npr. moglo bi se u Lazaretima, iako je također riječ o povijesnom objektu, no njihov koncept lakše podnosi i trpi izložbe ovakvog tipa (mada ovakvim izlošcima poput Kukavičinih ni tamo ne bi trebalo biti mjesta, neki kriterij mora svugdje postojati). Grad Dubrovnik uložio je milijune kuna u obnovu Lazareta, postoji čak i tvrtka Dubrovačka baština koja o njima kao skrbi, čiji bi radni dan zaposlenika bilo zanimljivo vidjeti, onako iz prikrajka, jer u Lazaretima se uglavnom, uz rijetke iznimke, događa jedno veliko – ništa.

Objavljeno u Aktualno

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019

dubrovackaplacabanner250px28042020