lausnekretninebanner

Subota, 25 Travanj 2020 19:28

Dubrovačka malograđanština tri puta dokazana na Pilama na ispitu s istom temom

Piše:

Kada je 1889. godine završena izgradnja Eiffelovog tornja u povodu Svjetske izložbe, ta intervencija u prostoru izazvala je veliki otpor javnosti. Zgražajući se na toranj, novelist Guy de Maupassant jeo je redovno u restoranu na njegovom vrhu, jer je, govorio je on, to jedino mjesto u Parizu s kojeg se sam toranj ne vidi. Kada je stotinu godina kasnije, 1989. godine, završena izgradnja staklene piramide ispred Louvrea, koja je ulaz u muzej, nazvana je sramotom, a čak 90 posto Parižana smatralo je takvom.

Daleko od toga da se rad arhitekta Igora Franića, autora „Kocke mora”, spomenika braniteljima na Pilama, može uspoređivati sa spomenuta dva djela, no okolnosti postavljanja/izgradnje su slične, a ishod suprotan. Vizure Pariza danas je teško uopće zamisliti bez Eiffelovog tornja, a za Louvre se danas govori kako je jedini muzej na svijetu u koji se ulazi kroz umjetničko djelo. S druge strane Franićeva „Kocka mora” je uklonjena, a mogla je postati i nešto više od „spomenika palim Windowsima”.

NAKARADA KAO SPOMENIK, ALI KAO INSTALACIJA "KOCKA MORA" JE ZAŽIVJELA U PROSTORU

Nesumnjivo da je Franićev spomenik braniteljima nakaradan, ali ne kao intervencija u prostoru, ne i kao arhitektonsko, umjetničko djelo ili instalacija, već samo i jedino kao ono što predstavlja – spomenik braniteljima.

Autor govori kako projekt nije dovršen, te da bi tek cjelokupnim uređenjem platoa Pila, kako je bilo predviđeno, on dobio svoj puni smisao. No, zapravo, „Kocka mora” ni tada ne bi dobila svoj smisao kao spomenik braniteljima, ali njen smisao kao instalacije, intervencije u prostoru koja je u suprotnosti sa svojim kamenim okruženjem, spoj tradicionalnog i modernog mogao je zaživjeti.

Uostalom, „Kocka mora” i jest zaživjela, nebitno je li to na način da ona bude ogledalo na kojem se popravlja frizura prije odlaska na Stradun ili mjesto sastanka, ona je dobila svoju ulogu, makar ona i ne bila onakva kakva je prvotno zamišljena – kao mjesto pijeteta poginulim braniteljima.

KOMPROMISOM JE SAM AUTOR PRIZNAO PROMAŠENOST KONCEPTA KAO SPOMENIKA

Koliko je zapravo koncept „Kocke mora” kao spomenika branitelja bio besmislen govori i sama činjenica da je autor pristao na kompromis s tadašnjom gradskom vlasti, a pod pritiskom braniteljskih, odnosno veteranskih udruga te, iako tako nije bilo predviđeno, na samu „kocku” naknadno uvrstio križ i hrvatski grb, dakle da bi „kocka” prosječnom konzumentu vizualnog doživljaja na Pilama nečim uopće pokazivala kako je riječ o spomeniku. Ni to nije bilo dosta da bi se „Kocka mora” mogla doživjeti kao spomenik braniteljima pa je na zidiću u pozadini dodan i natpis uklesan u kamenu, „Braniteljima Dubrovnika kao znak trajnog sjećanja i vječne zahvalnosti”, posprdno nazvan guzosjedom, jer se nalazi točno u razini stražnjice.

Samim tim kompromisom uvrštavanja dodatnih elemenata autor je priznao promašenost vlastitog koncepta kao spomenika, u najmanju ruku nedosljednost i manjak odlučnosti da brani svoje djelo, ako je ijedno umjetničko djelo uopće potrebno braniti. Stoga je cinično kada autor zamjera gradskoj upravi uklanjanje njegova djela jer se time navodno krše njegova autorska prava. On se djela, u umjetničkom smislu, u biti odrekao u onom trenutku kada je pristao na kompromis, jer kod samostalne umjetnosti kompromisa nema, a dodavanjem križa i grba „Kocka mora” prestala je biti samostalni rad i zapravo je postala rad skupine autora, „umjetnika”, s jedne strane Igora Franića, a s druge strane gradske uprave i udruga veterana Domovinskog rata.

SAMOSTALNI ILI RAD SKUPINE AUTORA?

Sve i da je „Kocka mora” ostala autorov samostalni rad, pitanje je koliko daleko se može ići u obrani autorskih prava. Rad i djelo su naime plaćeni, vlasnik djela nije više autor Igor Franić. Ono o čemu Franić danas i prethodnih godina govori, kada se žali na kršenje autorskih prava, jest slično tome kao da kupite neku skulpturu i postavite je doma u hodnik, jednog dana odjednom vam se više ne sviđa pa ju odložite u podrum gdje je nitko ne vidi, a umjetnik od kojeg ste je kupili zaključi da ste time prekršili njegova autorska prava.

U konačnici, kompromis i beskompromisnost, a ne značaj tih djela i njihova uloga u svjetskoj arhitekturi i umjetnosti, što je, kako je već napisano, neusporedivo, osnovna je razlika između Eiffelovog tornja, piramide u Lovureu i „Kocke mora”, kao i odnos građana prema tim djelima.

ONO ŠTO NISU RAZUMJELI NI ŠUICA, NI AUTOR NI DIO GRAĐANA

Jesu, Parižani su se pobunili i protiv Eiffelovog tornja i protiv piramide, a u primjeru potonje otišli su toliko daleko da su zbijali šale na račun tadašnjeg francuskog predsjednika Mitterranda, koji je bolovao od karcinoma, navodeći kako želi biti prvi francuski faraon i pokopan u piramidi. Autor piramide Ieoh Ming Pei bio je s druge strane beskompromisan, a sami Parižani, kao ni tadašnji ministar kulture Jack Lang, koji je projekt i podržavao, od autora kompromis nisu ni tražili. Parižani naime samo i jednostavno – piramidu nisu željeli, ne da je nisu željeli izmijenjenu, nego je nisu željeli nikako i to je legitimno, a nelegitimno bi bilo da su ulazili u izmjene umjetničkog koncepta, jer riječ je o autorskom djelu. Ustrajnošću autora i vlasti Parižani danas imaju još jedan simbol koji dodatno daje na značaju njihovom gradu i francuskoj kulturi i umjetnosti.

To je ono što nisu razumjeli ni Dubravka Šuica, ni članovi veteranskih udruga ni sam autor „Kocke mora” Igor Franić koji danas tako gorljivo brani svoja autorska prava po kojima se sam kompromisom olakšao, a u konačnici ni dio samih građana.

Dapače, Dubrovčani su, zajedno sa svojom vlašću iskazali ogromnu dozu malograđanštine - tri puta. Prvi put kada se ulazilo u sam autorov koncept, drugi put kada je „Kocka mora” prepuštena propadanju i treći put kada je na oduševljenje svekolike javnosti uklonjena.

JE LI POSTOJALA DRUGA ŠANSA?

Ne samo da, za razliku od Dubrovčana i njihove vlasti, Parižani nisu od autora zahtijevali izmjene koncepta, već na koncu, kada su djela završena i unatoč protivljenju ostala trajno u prostoru, Eiffelov toranj nije prepušten propadanju i ruzini, a staklene površine piramide u Lovureu redovno se glancaju. O tome da nitko ne zahtjeva uklanjanje Eiffelovog tornja ili piramide, zar je potrebno uopće govoriti.

Koliko god pretenciozno bilo uspoređivati neusporedivo, Eiffelov toranj, piramidu i „Kocku mora” proporcionalno tome, umjesto da ju se proglasi opasnom za prolaznike, nepretenciozno je zaključiti kako je, uz odgovarajuće održavanje (pa zaboga, i umjesto „palih Windowsa” postoji Linux), „Kocki mora” mogla biti pružena i druga šansa, ne kao spomeniku braniteljima, već kao instalaciji u prostoru, intervenciji modernog u tradicionalnom, makar i kao ogledalu ili mjestu sastanka, umjetničkom djelu koje samo po sebi nije nakaradno do trenutka kada nema suvišni grb i križ, ne zato što su to grb i križ, već zato što onakvom konceptu, kakvog je autor uostalom i zamislio, jednostavno vizualno ne pripadaju.

SUVIŠNO JE OČEKIVATI VIŠESLOJNOST OD UČMALE SREDINE

No, od učmale dubrovačke sredine, neopravdano uvjerene da je višeslojna, a u isto vrijeme smatra kako je kamen jedina prava vrijednost, možda je suvišno očekivati takva promišljanja. U takvoj sredini neki novi spomenik, arhitekt ili umjetnik nužno će dobiti podršku u javnosti jedino ako bude riječ o kamenu, eventualno bronci, u učmaloj dubrovačkoj sredini, neopravdano uvjerenoj da je kozmopolitska, obavezno s peču križa, jer za Hrvatsku su valjda ginuli jedino katolici.

Bilo bi lijepo zaključiti kako će Dubrovnik 21. stoljeća u svom četvrtom ispitu na istu temu, spomeniku braniteljima, dobiti priliku dokazati ili opovrgnuti da je malograđanska sredina, dokazati svoju višeslojnost, kozmopolitsko ozračje, no nažalost, nekako logičniji zaključak je da takvu priliku neće imati tko ni prepoznati.

fabrio banner 250 ljetni

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019

dubrovackaplacabanner250px28042020