lausnekretninebanner

Nedjelja, 16 Rujan 2018 21:06

Umjesto s „rahmetli“ Jugoslavijom KGK bi Hrvatsku valjda trebala uspoređivati sa zemljama EU

Piše:

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović s razlogom je ismijana nakon što je za jedan austrijski medij govorila o jogurtu, odnosno činjenici da je, kako je izjavila, "htjela izaći iz komunizma, biti slobodna, imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta". Nije to prvi put da predsjednica ispada na prvoj krivini, ali ovdje se radi ustvari o jednom kroničnom problemu kad oni koji ne vole raspadnutu Jugoslaviju kazivaju o onome čega u toj Jugoslaviji nije bilo.

Od nedostatka banana; tom očitom polazištu svih negativnosti u mrtvoj i premrtvoj Jugoslaviji predsjednica je eto avancala do jogurta jer ni njega nije bilo koliko ga ona, očito, može smazati, a evo jogurta sada u izobilju na jelovnicima pučkih kuhinja koje su zrcalo valjda te napredne Hrvatske. Ima tamo svih vrsta jogurta, baš onih koji su Kolindi toliko falili u komunizmu iz kojeg se jedva iskobeljala.

Ali, o čemu zapravo KGK govori?

Država je od srednje razvijene industrijske zemlje pretvorena u trgovačko-uslužnu ekonomiju, što je izazvalo potpuni poremećaj. U međuvremenu, dok je ekonomska slika propadala, u Hrvatskoj se zidao nacionalni identitet, taj kolektivni zanos pripadanja kao nešto osobito važnoga sada je zahvatilo jedan krajnji apsurd, jer društvo je radikalizirano na svim nivoima. Posljedica rigidnog nacionalizma ima svoje zakonitosti koje se danas žive, uz koje vladaju uglavnom najniže strasti i koje tako Hrvatsku stavljaju na dno civilizacije suvremenog svijeta.

Ne radi se tu samo o osjećaju pripadanja, onom opasnome "svoj na svome" poučku, što u biti nema veze s modernim i urbanim, a što eksplodira gdjekad na kakvom skupu hrvatske desnice. Ne, radi se tu o problemu koji je zahvatio svaku poru društva, gdje je primjere pljačke i korupcije s rukom na srcu ustvari izlišno i nabrajati. Standard je sveden na tugaljivo nisku razinu, jer je sistem jasan: ako nisi u prilici krasti, onda propadni.
Stvara to još jedan problem, potpune jagme za poslovima u općinskim, gradskim i županijskim upravama gdje je opet isticanje tog nesretnog nacionalnog identiteta pri zapošljavanjima bitan faktor. Takav nesretni krug zatvara i činjenica da je vlast ona koju se manje više ne izaziva. Ispada tako da oporba služi da se sliže s vlašću da i ona dobije koje radno mjesto, a uz što je podbacilo i civilno društvo jer i udruge imaju za cilj sačuvati same sebe budući da im je svrha postojanja postala sisanje proračuna. Ništa bolji tu nisu niti mediji, gdje je većini toplije uz vlast, što zbog novca, a što zbog osjećaja odabranosti, dakle opet pripadanju jednoj vrsti kolektivnoga.

Što onda mogu misliti nezadovoljni i obespravljeni koji žive u društvu u kojemu je toliko nepopularno propitkivati slobode i biti nekakav Don Quijote? Valjda vide da su štrajkovi posljedica nesređene države, gdje ispada da je radniku komunizam bio majka u odnosu na svanuće hrvatske države koja mu je izbila svaku nadu.

Uzmimo u primjer dva najnovija fijaska. Prvo, nasilno hinjenje Vlade o uspjehu prilikom spašavanja Agrokora je samo mamac za naivne, jer spašavanje najvećeg poslijeratnog poduzeća je obavljeno tako što je Todorićev plijen pao u ruke stranim bankama. Karakteristično je i potapanje brodogradnje bez obzira na strukturu vlasništva, što je temeljni nacionalni gubitak i civilizacijski šamar državi koja je u brodogradnji imala povijest i nekoć obećanu budućnost. A što tek obespravljeni Hrvat misli o spomenutim zapošljavanjima, gdje je eto bitno biti dio kakve stranke, bez obzira na obrazovanje i kvalitete, ne treba niti pretpostavljati.

Jedna od zamjerki Jugoslaviji je i nekakav masovni progon pa se nameće pitanje koji onda sad vraga raseljava Hrvate, dok se eto nacionalni identitet rasipa po autobusnim kolodvorima. Rezultati iseljavanja su katastrofalni. Broj učenika u osnovnim školama od 1996. pao je za više od sto tisuća, a u 117 škola nije upisan niti jedan učenik. Kako stvari stoje škole će se pretvarati u seljačke radne zadruge i domove umirovljenika, sve valjda kao rezultat obećanog blagostanja. Stoga, nema potrebe da Kolinda Grabar Kitarović Hrvatsku mjeri s "rahmetli" Jugoslavijom, raspadnutom državom, bilo bi joj jednostavnije da nas uspoređuje sa zemljama Europske unije, u čijem smo savezništvu, a gdje će nam uskoro Rumunjska i Bugarska biti kao Sjedinjene američke države.

Knjige i iskustva starijih kažu da je u Jugoslaviji bilo stege, a sad je sasvim jasno da se i ona u svijetu obrukala svojim jednoumljem, ali gledajući današnju Hrvatsku jasno je i da je u Jugoslaviji bilo više morala i kudikamo više reda u funkcioniranju. Dovoljno je vidjeti koliko se toga u Hrvatskoj raspada, pa i ne treba ići dalje od Dubrovnika za vidjeti koji sve dilatanti, ljudske ništarije postaju osnovne karike društva uz što se sve tako jednostavno pretvara u anarhiju kojoj dobrano pogoduje demokracija na hrvatski način.

I za kraj, vratimo se na početak, na simbol Jugoslavije koji se očituje u nedostatku banana ili jogurta. Trebala bi Kolinda Grabar Kitarović pitati nekog od svojih sugrađana bi li voljeli da je danas manje banana ili vrsta jogurta, ali i manje potrebe za pučkim kuhinjama, te odrednice koje KGK u svojem besmislenom zanosu nije svjesna, a koja cijeloj državi sudbonosno već radi o glavi.

fabrio banner 250 ljetni

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019

dubrovackaplacabanner250px28042020

71 DLJI banneri Dubrovnikpress 250x250