Ispiši ovu stranicu
Četvrtak, 23 Kolovoz 2018 20:48

Kaže dr. Bekić nema OB Dubrovnik ravne u Hrvatskoj kad se stranci liječe, zašto tako nije i s domaćim pacijentima?!

Piše:

U jednom od svojih medijskih istupa, a koji redovito nazoče podobni novinari, dok se oni koji se smatraju nepodobnima ne pozivaju, ravnatelj dubrovačke bolnice dr. Marijo Bekić jučer je eto kazao kako bolnica ima odličan standard, što eto ide sve do razine da dolaze i inspekcije NATO saveza koji su zadovoljni viđenim.

Govorio je Bekić o tome kroz prizmu liječenja turista, gdje eto OB Dubrovnik nema ravne u cijeloj državi, a rekao je Bekić, "standard je to koji nemaju niti neke zapadne zemlje".

Nijedan uspjeh se ne treba omalovažavati, lijepo je da se u OB Dubrovnik liječe stranci i to, njih, kako je Bekić rekao oko pet tisuća godišnje, ali nije li malo pretjerano hvaliti se oko liječenja turista, dok zdravstvo kroz kontekst liječenja domaćih ljudi doslovno puca od bolesti?

Kako su to prenijeli odabrani mediji, oni koji ne bi postvaljali nezgodna pitanja na „pressici“, rečeno je na toj konferenciji za novinare da su strancima "na raspolaganju 24 sata dva kirurga, otorinolaringologa, dva anesteziologa, neurokirurga, interventnog kardiologa, dva dežurna internista, radiologa..."

A eto, kad hrvatski državljanin mora u bolnicu ono s čim se suočava daleko je od idile koju Bekić spominje kroz dimenziju zdravstvene skrbi koja se osigurava turistima. Dakako, tu su dugačke liste čekanja, prenatrpani odjeli, vremešni medicinski aparati, eto činjenica i da na duži period nije radio niti uređaj magnetske rezonance, a OB se mora nositi i s velikim problemom odlaska liječnika u neka sretnija društva te ogromnim dugovima.


Problem o kojemu se ne govori je i jedna psihička tortura koju pacijent mora prolaziti sam sa sobom prije odlaska na liječenje. Prije svega satkana je ona u onoj odvratnoj hrvatskoj zbilji uz koju se ništa ne može bez veze. Pa, prosječan dubrovački pacijent, isto kao i prosječan pacijent u ostatku države, pred odlazak na liječenje eto mora misliti i koga poznaje, tko mu može srediti brži pregled, bolju uslugu, koga treba nazvati na telefon, a kome, treba i to jasno reći, ponuditi nagradu, da ne rečemo mito, da bi dobio adekvatnu zdravstvenu zaštitu.

Naravno da zato nije kriv dr. Bekić, tu su stvari davno postavljene naopako u cijelom društvu, nije dr. Bekić kriv niti za upitne bolničke usluge koje korijene pak vuku kroz državni zdravstveni sustav, ali zvuči krajnje ignorantno govoriti o nekakvoj usluzi za strance, hvaliti se brojem liječnika koji su njima na raspolaganju, spominjati nekakve NATO inspekcije i zapadne standarde, dok cijeli zdravstveni sustav, iz čega ne treba izuzeti niti dubrovačku bolnicu, pripada zemljama trećeg svijeta.

Zapravo, podsjeća to na stari hrvatski kompleks uz koji je najvažnije prezentat se strancima, dok je domaćima valjda dobro bilo što. Još točnije, ustvari, podsjeća to na onaj narativ uz koji se vječno hvali npr. zagrebačko organiziranje Snježne kraljice, gdje se tako služe jastozi i ostali specijaliteti, dok u Italiji, Austriji ili Švicarskoj skijaši jedu paštete. Istovremeno, zaboravlja se tu da civiliziran svijet, onaj koji se brine o svojoj sirotinji, zdravstvu i potpomaže održanje srednjeg sloja, ne mari za drugorazredne događaje.

Drugim riječima, normalan i civiliziran svijet ne gaji sliku lažnog uspjeha i ne pronalazi sreću u licemjerju, kojim je prosječan Hrvat svakodnevno okružen. Kroz takvo licemjerje, ni više ni manje, može se svesti i Bekićevo hvaljenje s bolničkom uslugom za strance, a s kojim naposljetku ravnatelj samo kompenzira odjek općeg ponora s Medareva, s kojim su svakodnevno suočeni pacijenti o kojima ne brine NATO i za koje nije potrebno ispuniti zapadnoeuropske standarde.