Utorak, 07 Kolovoz 2018 21:40

Zakon kičme, ako već ne i želuca

Piše:

Fuzija. Riječ je to koja se izdvajala u najavi izložbe Dubrovačkih ljetnih igara "Užasi zavičaja", koja će se moći posjetiti u Sponzi do 25. kolovoza. Rečena fuzija ostvaruje se tako s Art radionicom Lazareti, što bi tako trebalo predstavljati nekakav novi vid dubrovačkog stvaranja, makar je u proturječju s onim što je trebala biti namjena Art radionice Lazareti.

Naime, Art radionica Lazareti sad već daleke 1989. godine nastala je kao svojevrsni kontrapunkt postojećoj, možemo je nazvati institucionalnoj kulturi, što se može nazvati i definicijom Dubrovačkih ljetnih igara. Izložba djeluje kao ambiciozan projekt. Autorice su Srđana Cvijetić, Helena Puhara i Lucija Vuković, izlaže 33 autora, a osim u Sponzi njihovi radovi moći će se vidjeti i u ateljeu Izvora Pende, kraj Orlandovog stupa, na ulazu u kino Slobodu, na balustradi Kina Slavica i ispod skala od Dominikanaca.

Uglavnom, cilj je tu prikazati dubrovačko ozračje kroz priču o onome što remeti taj Dubrovnik, rečeni „užas“ koji definira „bogomdanu ljepotu krajolika“ ili onoga što su nam ostavili "naši stari". Nije to prvi, a neće biti niti zadnji put da se kroz takvu matricu promišlja smjer u kojem se ide, sučeljavajući dva kontrasta, pitajući se što smo to točno kao društvo postigli.

U redu je kad to pitanje postavlja Art radionica Lazareti, načelno udruga s alternativnim, ponegdje i aktivističkim predznakom, no problem koji graniči sa samouništenjem nastaje kad ARL postavlja pitanja kroz manifestaciju poput Dubrovačkih ljetnih igara, čiji je budžet 14 milijuna kuna uglavnom javnog novca.

Namjena ARL trebala bi biti propitkivanje onoga što stvaraju DLJI, ponuditi nešto drugačije, svojevrsno utočište od institucionalne kulture, valjda kroz pobunu pojedinca, od koje kreće sve uostalom, a s kojom DLJI u biti nikad nisu imale nikakve veze jer su uvijek ovisile o prije svega državi i Gradu. Stapajući se s najvećim nacionalnim festivalom ARL gubi svoju idejnu ulogu, koja može biti ljudski čista i stvaralački nadahnuta samo dok je u „ilegali“, kao protuteža koja bi u suštini trebala vidjeti ono što ne vidi obično oko promatrača.

U praksi, i ARL se sufinancira državnim novcem, isto kao i neke druge udruge koje bi trebale ponuditi nešto novo, odnosno pomicati granice, a umjesto čega smišljaju projekte koje bi se trebale svidjeti gradskim upravama, ove ili one fele, ili državnom ministarstvu. Međutim, čak niti koketiranje s državnim novcima s ARL nije najveći problem, jer osim što se moguće prišiti režimu, moguće se prikloniti i popularnoj ideji, nekakvom mnijenju, što se kroz dubrovački primjer očituje kroz pitanja raznoraznih bankomata po ulicama, divljih, pitomih, javnog, privatnog, gradskog ili zauvijek nepovratnog.

To je upravo najveći problem ARL. Jer, kad se navedene mantre počnu ponavljati kao da se radi o faktičnom, o nedvojbenoj istini, uz koju je svatko tko ne misli isto neprijatelj, onda to više nisu individue, nego kolektivi, čije je djelovanje u suštini povezano s jednakim jednoumljem kao kod establišmenta protiv kojega se nominalno bore.

A kad je tako, dakle kad DLJI legalno sisa državni novac još od Josipa Broza, a ARL slijepo vjeruje ideji tobožnje slobode uz koju je dobrodošao onaj koji se slaže s određenim postulatima, dok su joj članovi dio liste koja je u Gradskom vijeću Grada Dubrovnika, onda se zapravo radi o sasvim logičnoj simbiozi. Jedinoj logičnoj, kao trajnoj posljedici jedne dugogodišnje zablude, a zbog čega je sve skupa osuđeno na propast, odnosno stanje kakvo sada jest, uz koji se stvara za izuzetno uski krug tog rečenog kolektiva elitističkog predznaka.

Ne tako davno kroz projekt Europske prijestolnice kulture pokušalo se taj „dubrovački aktivizam“ prometnuti u osnovni puls Grada, odnosno kao identitet ponuditi ono što je „izvan kutije“. Što je na nivou Grada krivo, jer gradski identitet nije satkan samo od visokoobrazovanih, gradski identitet su i lučki radnici čije razmišljanje „unutar kutije“ također ima određene zavodljivosti, a građani pritom nisu telad koje će netko izvesti iz štale da uživaju u točno zadanim smjernicama nekoliko nadobudnih intelektualaca.

Znamo kako je to prošlo. Jer gradski identitet se stvara organski. Isto kao što se organski nekoć stvarao i identitet ARL, koji baš zbog toga po zakonu kičme, ako već ne i želuca, ne može i ne smije funkcionirati kroz stipendirani festival.

fabrio banner 250 2019

aerodrom250

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019