Utorak, 07 Kolovoz 2018 10:44

I u mitskom Dubrovniku visjele su majice, ali i opanci i espadrile, ćilimi, nisu izostale ni drvene čaplje

Piše:

Sjećanja blijede, pamćenje je nepouzdano, nešto mašta promijeni, nešto zaborav izokrene, no ono što je registrirano u glavi popriličnog broja stanovnika u Gradu i što oni ponavljaju kao zauvijek zadanu veličinu, nije ništa drugo nego grubo izvrtanje činjenica. A svoje uporište ima u onome kako je nekad bilo bolje, sretnije, radosnije kroz kontekst života u Gradu, što je istina, ali…

To beskrajno lutanje po magazinima sjećanja tako se očituje obično kroz onu priču što je učinjeno od Grada. Unatoč tome što je Grad prije rata bilježio jednak, ako ne i veći broj turističkih noćenja, što samo po sebi znači i turizam kao skoro pa jedini zalog bolje budućnosti. Naravno, uz turizam kao Rt dobre nade, kako u svakom turističkom središtu, pa tako i u Dubrovniku, ide i manja ili veća razina eksploatacije onoga što se naziva gradskim vrijednostima. A u turističkim mekama zamjerati nejasnu granicu između intimnog i općeg spada već u ignoranciju života kao takvog.

Jer, svaka vrijednosti dobije obrise kojima je jedina mjera čovjek. Kako 1988., tako i 2018. godine. A dubrovački čovjek živi od turizma pa sasvim jasno tako i raspoređuje svoje stvarnosti.

No, eto, danas u nekim nostalgičnim razgovorima po Gradu može se čuti koliko toga nije oku ugodno, što sve smeta i kako prije toga nije bilo. Nerviraju tako građane bankomati, smeta ih miris priganih liganja, a može se čuti i kako je nedolično da po izlozima butiga prednjače suveniri. Smeta ih što se mogu vidjeti dresovi s kockicama, majice s vizurama Grada, plišani konfekcijski majmuni, sve to je tobožnji kič, koji ne pripada tobože gosparskom gradu poput Dubrovnika. Misle oni da to oskrvnjuje mozaik jedne dubrovačke nježnosti.

Međutim, zaboravlja se kakva je bila prijašnja ponuda đinđa i sličnih usputnosti po Gradu. Prodavali su se i opanci, dakle to nije figurativno rečeno, doslovno opanci koji su visjeli po štokovima vrata zajedno s espadrilama, pa i guslama i orijentalnim tapitima, ćilimima, a bilo je i jednako jeftinih suvenira kao danas, bilo je i drvenih čaplji i čega sve ne. Ulični prodavači nudili su svijetleće igračke isto kao danas, a u izlozima mogle su se također vidjeti majice. Isto kao i danas. Nije teško konkretno vizualno podsjetiti se na ovo, dovoljno je zaviriti u neke od Facebook grupa s fotografijama iz tog vremena. Bilo je onda samo puno više butiga za domaće ljude, ali bilo je i puno više domaćih ljudi u Gradu.

Pa čemu onda uvijek usporedba sa starim i nekadašnjim, pogotovo jer su i onda manje-više vrijedile slične zakonitosti u Gradu? Ljudi se vole sjećati samih sebe iz vremena kad su sami valjda bili mlađi, pa samim tim i slobodniji, ali ima to veze i s potrebom za očuvanjem jedne unificirane istine, u ovom slučaju o nekakvom mitskom Dubrovniku, uz koji je sve bilo moguće i gdje se drugačije živjelo, a pri čemu se zaboravlja da upravo svaki čovjek gradi taj svoj Dubrovnik, na sliku i priliku kako on to želi.

No, takvih će priča biti, radi se tu o nečemu svojstvenome ljudskoj prirodi, jer s nostalgijom se isto kao i s maštom može što se hoće. Samo, trebalo bi imati na umu da današnja slika Grada, baš kao i ona u prošlosti upravo je na sliku i priliku ekonomskog prosperiteta, stoga je licemjerno danas zamjerati ono što je već u Dubrovniku ustaljena praksa, pogotovo kad isto zamjeraju oni koji i danas itekako zarađuju od Dubrovnika.

dumuzjeibozicni250

fabrio banner 250 2019

aerodrom250

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019