Srijeda, 25 Srpanj 2018 13:34

Kome imalo normalnome može biti dobro biti uhljeb

Piše:

Hrvatskim građanima ništa dobro se ne sprema u svim segmentima društva. Do ovog "samoubojstvenog" zaključka nije teško doći; ne treba tu bacati prvo zrno graha za prošlost, drugo za sadašnjost, ili kako to već ide, već se dovoljno okrenuti oko sebe i vidjeti ono što se cijeni, a što se očituje najprije u potrebi onoga gdje se i kako mladi žele zaposliti. Recimo, kome imalo normalnome može biti dobro zaposlenje u gradskoj upravi, nekakvom poduzeću ili nekoj inertnoj kulturnoj ustanovi?

Ići u sedam sati na posao, da bi se prvi uredski ćato iživljavao nad čovjekom ako zakasni 10 minuta, raditi do 15 sati, a realno, biti sasvim nebitan, dio stroja, kao plavi ovratnik u kakvoj tvornici čavala. Teško bi to posebno trebalo biti svakome, posebno onima koji su mladi, pa bi po takvoj "uigranosti godina" trebali biti i napredni, čili, zdravi. Zapravo, hrabri, što je jedino i važno, kako kaže Dostojevski, biti u stanju usuditi se. Kako se usuditi kao zaposlenik slijediti nečije "ideje", možda ispravne, ali tuđe?

Oni nesretnici koji se imaju prilike kretati od poduzeća do poduzeća, ili ustanove do ustanove, zapravo mogu tu vidjeti najnevjerojantije ljude, koje je bilo teško zamisliti na nekim takvim poslovima, kako zapravo ponosno sljeduju "ideju", što je tužno poput onih građana što po kiši uz državne praznike mašu papirnatim zastavama. E, ali zašto? Zašto je baš to posebna mača u Dubrovniku te kao takva ne podgrijava nadu da bi se Grad mogao izvući iz totalnog duhovnog mraka u kojemu čami?

U Dubrovniku se može raditi na jako puno drugih mjesta, koji nemaju nikakve veze s politikom, a uz to i puno više novca zaraditi. Jer, plaće u gradskim tijelima, osim onih direktorskih, i nisu toliko visoke. Dapače, radi se o sasvim prosječnim novcima. Stoga, tko bi radio, recimo, u Dubrovačkim kinematografima ili u Sanitatu, kad može jednako zaraditi npr. u Valamaru i to ne samo kao konobar ili pizza majstor? K tome, ovako na prvu djeluje da se u gradskim poduzećima i teže zaposliti. Jer, za biti uhljeb, svaka čast uhljebima koji su u svom poslu i stručni, treba veći ili manji obuhvat zadovoljenja političkih okvira, ako već ne onih drugih koji se protežu duljinom postelje, što je fakt, bez obzira na to kako obojana bila garnitura na vlasti.

Nadalje, treba vječno biti i nasmijan. Zvuči to banalno. No, to je bitno, nevjerojatno važno. Osmijesi koji dolaze sami po sebi, nepredvidivi su kao oluje i bujice, s proljeća iz jednog, a s jeseni iz drugog razloga. S osmjesima, podgrijavaju se i nadanja, i veće je zadovoljstvo svemu. Pak, smijati se u prazno, da bi se smijao, jer se osjeti da šuplja nasmijanost pali, najtužnija je stvar na svijetu.

Zašto onda prolaziti kroz sve to skupa? Problem je u pozi. Pozi koju omogućuje rad u politički definiranom sistemu. Zato jer je veće zadovoljstvo, očito, prošetati facu Stradunom preko pauze za posao i "glumiti glumu", moći reći da se poznaje "taj i taj", ovisno o tome tko dobro već kotira u kakvim gradskim krugovima, nego neovisnije raditi za više novca. Tako je, doduše, u cijeloj zemlji, a eto u Dubrovniku prisnaženo svojstvenim mu mentalitetom. Koliko god je mentalitete u načelu teško opisati, ovaj pod Srđem rođen valjda uporište ima u licemjerju, koje značajno boja kamene pozornice Grada, ali i nejasan kompleks o pošto-poto ispunjenju građanskog, onog famoznog gosparskog, što koncentrira šljam lažnog sjaja i ljigavo se s generacije na generaciju prenosi.

U takvom odnosu snaga, logično je zašto je većini potreba raditi uz nečija patronstva, što je ujedno i razlog zašto se malo što dobroga može očekivati i zašto politika pobjeđuje sve druge sfere života. Tome je lako doskočiti. Jednostavno, potpuno smanjiti državni, kao i gradske, županijske i općinske aparate. Dakle, četverostruko ih smanjiti i povećati proizvodnju. Što se neće dogoditi jer Hrvatska nije Danska da može povećati proizvodnju, ali i zato jer su radna mjesta jedino, ali ama baš jedino oruđe politike, kojoj je u srži stvar zadržati postojećima.

S druge strane, udruge, koje bi za cilj trebale imati isprovocirati promjenu, isto to jednostavno ne žele. Procjena glasi da je shodnije parazitirati na politici, osmišljavati nekakve programčiće jednom uz godišnjicu smrti Marina Držića, a drugi put uz obljetnicu postavljanja Orlandovog stupa, kao što je po pravilu pizdama ionako najlakše stajati u zapećku i prezati kao ostarjeli mačak pred vruću kašu. Građani? Oni pametniji među njima davno su se uvjerili da su politički polovi jedno, kako u državi pa tako i u Gradu, pa su u nekom svom bunilu zapletenom između onoga što istinski žele i što moraju. Ostali valjda ne stignu misliti dok pokušavaju preživjeti uz neke svoje narative, razmišljajući npr. o nekakvom ujedinjenju zbog nogometa vjerujući u unificirane istine, kako bi se valjda lakše preživjelo.

A oni lukaviji, dakle popularni uhljebi nastoje biti dio igre, što će im eto ići od ruke, sve dok je politika bitna koliko je sad bitna, postavljena tako da štiti samu sebe. Bit će to tako, prošetavat će se Stradunom u pozama samozadovoljstva, kao tobožnji "gospari", nesvjesni da u gradskoj svakodnevici tek kao puki fiskali bivaju posljedicom jedne promašene i do zla Boga zagađene ideje.

banner70dlji250 1

fabrio banner 250 2019

aerodrom250

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019