Ponedjeljak, 06 Prosinac 2021 19:07

Heroj/i kojem/kojima nitko neće uklesati ime u mire Grada

Piše:
Cvijetko Cvijeto Antunović, heroj Domovinskog rata Cvijetko Cvijeto Antunović, heroj Domovinskog rata

Blagdan je Svetoga Nikole, zaštitnika djece i pomoraca. Taj se blagdan u Dubrovniku obilježava i kao Dan dubrovačkih branitelja jer sami će branitelji reći da je Sveti Nikola bdio nad njima tog 6. prosinca ‘91. na dan najžešćeg agresorskog napada na Dubrovnik, na dan kada je neprijatelj pokušao, ali nije uspio slomiti duh nekolicine branitelja u tvrđavi Imperial na Srđu.

Dječica su se jutros probudila s osmijehom na licima jer Sveti je Nikola napunio njihove čizmice slatkišima, no ima i onih koji su se jutros probudili sjetni, onih kojima se danas miješaju radost i tuga. Tuga zbog bližnjih koje su prije 30 godina izgubili i radost jer smo slobodni, jer su njihovi bližnji, njihovi suborci, utkali svoje živote u našu slobodu.

Dok pale svijeće i polažu vijence, sjećajući se svoje braće po oružju, njima su ovi dani najteži.

Kažu inače da su ta prijateljstva stvorena na ratnim bojištima neraskidiva, posebna i vječna. Rat je naime davno završio, mladići iz tvrđave, danas zreli ljudi, izgradili su svoje živote, ali taj 6. prosinac i dane kad su braneći svoje, branili i štitili jedan drugoga, ne mogu zaboraviti.

Uspinjujući se prema Srđu, prema Napoleonovoj tvrđavi Imperial, koja je bila prva crta obrane Grada ‘91., mnogi od njih sjetili su se svoga brata i druga kojega više nema.

Cvijetko Antunović preminuo je 17. prosinca 2019.

„Jedan od mangupa koji su tada obranili Grad”, kako ga je jednom prilikom nazvao bivši gradonačelnik Andro Vlahušić, 6. prosinca '91. bio je uz zapovjednika obrane Grada Nojka Marinovića. Čuvši telefonski razgovor iskrao se i zaputio na Srđ. S magistrale, kroz šumu serpentinama pa dalje dok je s mora tukla topovnjača, kroz tunel ušao je u tvrđavu, a prije toga je na nekoliko agresorskih vojnika koji su se u neposrednoj blizini zaklonili, bacio bombu. Iza toga je uništio i neprijateljski tenk.

Branitelja, ranjena u trbuh koji je gubio puno krvi, trebalo je hitno prebaciti u bolnicu. No kako ranjena vojnika, koji se bori za život prebaciti u bolnicu s okruženog Srđa? Nije mu bilo zapovjeđeno, nisu izvlačili slamke, nije na njega pala kocka, Cvijetko Antunović sam se javio i rekao da će ga on snijeti do magistrale gdje je ranjenika trebao čekati prijevoz do bolnice.

Puno većeg i težeg ranjenog suborca pod kišom granata Cvijetko je onako malašan na svojim leđima nosio niz serpentine. „Ne mogu više”, govorio je u radio stanicu, „ne mogu više”, ali ga je malen rastom, a velik duhom i dalje nosio. Nije to filmska scena i nije mit, taj je „mangup” uspio jer strah, strah je samo reakcija. Hrabrost! E, hrabrost je već odluka.

Za one najhrabrije i u ratu i u miru, mnogi će reći da su budale, iako oni koji strahuju od poraza nikada ne mogu biti pobjednici jer kao što je jednom rečeno: „U značajnim epohama života ponekad se i u najobičnijem čovjeku rasplamsa iskra junaštva koja je dotad nepoznata tinjala u njegovim grudima i tada on izvršava djela o kojima prije nije ni sanjao i u koja poslije čak sam jedva da vjeruje”.

Mangup u ratu, ostao je mangup i u miru. Za sebe nikad nije tražio zasluge, ali je ukazivao na prava svojih suboraca.

„Sramota je što ni jedan dubrovački branitelj, koji je branio Grad, nije odlikovan”, rekao je 2016. tadašnjoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović kad je došla na Srđ.

Na Srđu je 2011. s grupom suboraca podigao jarbol s kojega se i danas vijori zastava. Ta zastava Cvijetkova prkosa vijori se i danas.

Cvijetko Antunović nije poginuo u ratu. Na njega su ovog 6. prosinca oni koji organiziraju proslave zaboravili. Po njemu se neće nazvati niti jedna dubrovačka ulica. Neće dobiti spomen ploču. Njegovo se ime neće uklesavati u gradske mire. Njemu neće odavati počasti posthumnim odlikovanjima i priznanjima jer on se poslije rata nije dao ukalupiti i nije se uklapao u stereotipne okvire. Za one koji su ostali mangupi i poslije rata, nema službenih počasti. No, jednom će netko i tu nepravdu ispraviti. Cvijetko je ovdje zapravo samo jedan primjer, puno je još Cvijetka, heroja kojima se imena neće uklesati u gradske zidove, dapače, ni poštena spomenika nemaju.

„Tko nikada nije bio u opasnosti ne poznaje svoju hrabrost”, rekao je Napoleon Bonaparte, onaj s čije je tvrđave Cvijetko Antunović nosio ranjenika.

Cvijetko je svoj mir pronašao u šumu mora u svom rodnom Moluntu. A heroji? Pa oni i bez spomenika, odlikovanja i priznanja, žive vječno jer njihova djela ne daju da ih se zaboravi.

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019

dubrovackaplacabanner250px28042020