Davor Mladošić

Nije riječ o valu zapošljavanja, ne povećava se broj radnih mjesta u Gradu Dubrovniku, kazao je gradonačelnik Mato Franković o natječajima koje je Grad Dubrovnik objavio za sedam radnih mjesta o čemu je Dubrovnikpress.hr danas pisao OVDJE.

Gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković dalje je pojasnio zbog čega su raspisani natječaji.:
- Riječ je o poslovima uz koje  ljudima  ističu ugovori. I dalje postoji potreba za tim istim poslovima te je Grad bio dužan raspisati natječaj za ta radna mjesta koja već postoje.   – kazao je za Dubrovnikpress.hr gradonačelnik Franković.

D.Mladošić

U noći s ponedjeljka na utorak na Dubrovnik se sručilo kišno nevrijeme, a dubrovačko područje prema nekim podacima bilo je čak najkišovitije na svijetu u tih par sati. I dogodilo se što se već događa za vrijeme obilnih kiša, zamutili su se izvori, a Vodovod je obavijestio javnost kako voda nije dobra za piće. Izbor Dubrovčana je kupiti par litara vode za piće ili čekati cisternu iz koje se može besplatno natočiti potrebnu pitku vodu.

Nije u svim dijelovima Grada Dubrovnika isto, ima i onih nešto sretnijih građana koji i dalje mogu točiti čistu vodu iz vodovodne mreže, a ima i onih dijelova grada u kojima je gore nego u drugim.

Zajedničko svima je da čekaju kada će proraditi dugo obećavani pročistač, a riječ je o najvećem investicijskom promašaju bivše i aktualne gradske vlasti, bivše i aktualne uprave Vodovoda Dubrovnik. Istina, aktualna gradska vlast i aktualna uprava Vodovoda projekt je naslijedila pa im valjda nije ni preostalo ništa drugo nego ga i završiti.
kutijeprocS druge strane, ako je istina što iz aktualne vlasti i uprave Vodovoda govore, da su bivši gradonačelnik Andro Vlahušić i njegov nekadašnji stranački pobočnik, bivši predsjednik uprave Vodovoda Valentin Dujmović, na šleperima, umjesto dijelova pročistača, donijeli prazne kutije kako bi zamazali oči javnosti ususret izborima, mogla je aktualna vlast i uprava Vodovoda i odustati od projekta, još onda kada je predsjednik uprave Vodovoda Lukša Matušić novinarima kazao kako nema pojma gdje su dijelovi pročistača koji su kao stigli u skladište, drugim riječima kako navodno i ne postoje. Manje bi to u konačnici koštalo nego ulaziti u nastavak izgradnje pročistača, projekta koji u startu košta 56 milijuna kuna, a za koji se još uvijek ne zna koliko će uistinu u konačnici, u upotrebi koštati.

PROČISTAČ BEZ RAČUNICE S JASNOM RAČUNICOM DA SE NE ISPLATI

Ekonomske opravdanosti izgradnje pročistača nema, no ispred ekonomske isplativosti svakako je zdravlje građana. Zato je naizgled njegova izgradnja opravdana, posebice u gradu za koji se bespotrebno ističe kako je jedan od „najbogatijih“ u državi i koji valjda kao olako, kao da je riječ o desecima saketića bombona, može sebi priuštiti potrošiti desetke milijuna kuna, na nešto što je naizgled bilo potrebno. Da je pročistač tek samo naizgled bio potreban „off the record“ priznat će to i stručniji i odgovorniji za projekt od običnog novinara sveznadara, javno neće nikad, dapače, demantirat će ako ih se imenuje. Ipak, računica o promašenoj investiciji je jasna sve dok računica pročistača nije jasna.
procistacin
Pa idemo redom. U Dubrovniku je voda u prosjeku zamućena i nepogodna za piće 15 do 20 dana godišnje. Ostalih najmanje 340 i kusur dana voda je ispravna. Takva investicija za 15, 16 ili 20 dana u godini u kojima će pročistač građanima omogućiti da ne brinu o odlasku u butigu po pakiranje vode za piće nije opravdana. Kasnije ćemo vidjeti i zašto.

Nadalje, nije tajna da je izvorište na Ombli kroz osjetljivo krško područje povezano s odlagalištem smeća na Grabovici. S Grabovice ne dolazi zamućenje, ali dolaze drugi problemi. Izgleda to kao dovoljan razlog za izgradnju pročistača. Bio bi kad bi Grabovica „radila“ još desetljećima. Prema tome, ako se opravdanost izgradnje pročistača ide tražiti u povezanosti izvora s Grabovicom, mogućeg ulaska teških metala i bakterija s odlagališta u vodu, s druge se strane postavlja pitanje zar nije logičnije eliminirati uzrok onečišćenja.
omblavodproDrugim riječima, zar nije bolje 56 milijuna kuna i daljnje milijune koji slijede kad pročistač proradi u potpunosti, uložiti u izgradnju novog odlagalište ili spalionice. Nestala bi time dva problema, anulirao bi se utjecaj Grabovice na izvor vode i riješilo bi se pitanje odlaganja smeća. Grabovica se ionako mora zatvoriti i sanirati, a svakako će biti potrebno ulaganje u novo rješenje za zbrinjavanja smeća. Ovako će se financirati i pročistač i sanacija i zatvaranje Grabovice i izgradnja novog odlagališta ili spalionice.

PROBLEM STIŽE IZ BIH, VODOVOD ĆE PODNIJETI I TERET NJEGOVA RJEŠENJA I PROČISTAČA

Ako je najveći problem u zaleđu, odnosno Općini Ravno koja je tijekom potrage za pitkom vodom odgovorna za niz bušotina koje utječu na izvor Omble, ali i za nekontroliranu odvodnju otpadnih i kanalizacijskih voda, onda, slijedom posljednjih informacija u budućnosti problema neće biti. Osim što je već bilo dogovarano brtvljenje bušotina, slijedi i uređenje vodovodne i kanalizacijske mreže na Ivanici.

Inače, kako je Dubrovnikpress.hr pisao još 2014. godine, na području oko Ivanice bušotine su rađene još i prije Domovinskog rata pa su u tuzlanskom Geoprojektu, upravo na osnovu ondašnje dokumentacije, došli do navodno idealnih kota prema kojima su, na lokacijama koje prate tok rijeke Trebišnjice, probili bušotine. No, radnici tvrtke Geoprojekt iz Tuzle u tim i u bušotinama na samoj granici s Hrvatskom nisu našli dovoljnu količinu vode za opskrbu naselja. Prethodno su, još u svibnju 2012. godine predstavnici Općine Ravno zajedno s izvođačima radova pozirali ispred jedne od tada triju bušotina na Ivanici u kojoj je, kako su tada tvrdili, na dubini od 370 metara pronađeno dovoljno vode za to naselje. Obećavali su kako će vrlo skoro započeti s izgradnjom vodovodne mreže za Ivanicu, ali te radove nisu nikad započeli iz jednostavnog razloga - vode u bušotinama nije bilo dovoljno.
ravnosasStoga će u cilju zaštite izvorišta Omble veliki teret na izgradnji vodovodnog i kanalizacijskog sustava Ivanice pasti na Grad Dubrovnik, odnosno njegovu tvrtku Vodovod Dubrovnik uz pomoć Hrvatskih voda. Nedavno je o tome održan i sastanak u dubrovačkoj gradskoj upravi. Tako će, uz desetke milijuna kuna za pročistač, novac iz Dubrovnika i Hrvatske ići i za izgradnju vodovoda i kanalizacije u susjednoj državi. Kad se i taj problem riješi to je jedan, ako ne već i osnovni, uzrok manje za zamućenje vode u Dubrovniku. Na koncu će se financirati i pročistač i rješenje jednog problema zbog kojeg Dubrovnik treba pročistač.

Oko izvora je bušio i HEP, tijekom ispitivanja za projekt hidroelektrane. Riječ je manjim bušotinama koje navodno ne uzrokuju zamućenje. Više ne buši, a prema obećanjima gradonačelnika Mata Frankovića gradska uprava ustrajat će u kontriranju bilo kakva nastavka projekta i samim tim bušenja.

NITKO NE ZNA KOLIKO ĆE KOŠTATI ODRŽAVANJE PROČISTAČA, MILIJUN ILI DESET MILIJUNA KUNA GODIŠNJE, KAO NITI CIJENU ODLAGANJA MULJA

Uglavnom, ako se riješi Grabovica, ako se zaustavilo bušenje, ako će se zabrtviti postojeće bušotine, ako će se izgraditi vodovodna i kanalizacijska mreža Ivanice, čemu onda ulaganje u pročistač?! Je li nestrpljivost, odnosno potrebno vrijeme koje za sve to realizirati kako bi Dubrovčani i bez pročistača imali 365 dana čistu vodu, uistinu opravdava investiciju pročistača za koju još nitko ne zna koliko će koštati? Svi navedeni problemi, kada se riješe, ne donose nove troškove ili su oni minimalni, a pročistač će i nakon izgradnje koštati i koštati, trošak pročistača bit će konstanta.

Naime, nakon svega navedenog javnosti treba reći kako nisu poznati troškovi održavanja pročistača koji, neslužbeno se može čuti mogu biti milijun, ali i deset milijuna kuna godišnje.(?!) Pročistač, koji će raditi 365 dana u godini, a ne samo onih 15 do 20 dana koliko traje prosječno zamućenje godišnje, u sljedećih pet godina, u roku u kojem se mogu riješiti i Grabovica i bušotine i Ivanica, može tako koštati startnih 56 plus pet milijuna za održavanje, ali može koštati i 56 plus 50 milijuna, pa i više. S godinama se naravno povećava i broj milijuna, a i uz redovno održavanje doći će i do dotrajalosti opreme koju će trebati zamijeniti.
prositacobilazakA gdje je još ulaganje u odlaganje mulja, za što je također još nepoznat točan trošak koji će se također brojati u desecima milijuna. Te nepoznanice opet su naslijeđe bivše gradske uprave i opet je ta enigma mogla biti razlog da aktualna gradska i uprava Vodovoda prekine projekt, ali nije.

Zašto nije? Pročistač je zapravo bilo rješenje koje je došlo linijom manjeg otpora prethodne gradske uprave, iako se i u njeno vrijeme pregovaralo s Općinom Ravno o bušotinama i mogućnostima da Dubrovnik pomogne u izgradnji vodovodne i kanalizacijske mreže na Ivanici, a nova je gradska uprava, unatoč tome što se konkretnije uhvatila realizacije tih dogovora, nastavila s idejom pročistača iz političkih razloga, istih onih zbog kojeg je projekt počela i bivša gradska uprava - da birači ne budu nezadovoljni onih 15 do 20 dana godišnje.
matofprocistacKako bi to naime izgledalo da je Mato Franković nakon preuzimanja dužnosti gradonačelnika rekao kako odustaje od pročistača? Vjerojatno bi ga „izjeli“ oni koji i ovih dana pitaju po društvenim mrežama zbog čega oni plaćaju vodu. Pa plaćaju je valjda iz istog razloga kao i svi ostali – potrošili su je, ako ne na piće, a onda na ispiranje zahoda, tuširanje ili zalijevanje cvijeća.

Umjesto priglupih pitanja zbog čega plaćaju vodu koju su potrošili sigurno je bilo bolje fokusirati se na prava pitanja, a ona glase koja će biti cijena i kvaliteta vode nakon puštanja pročistača u rad.

NEMA GARANCIJE DA VODA NEĆE POSKUPJETI KAO ŠTO NEMA NI GARANCIJE DA ĆE DUBROVČANI PITI VODU KVALITETE NA KOJU SU NAVIKLI

Na ta pitanja, koja se nesrazmjerno njihovoj važnosti suviše sramežljivo i rijetko postavljaju, još zapravo nema konkretnog odgovora. Predsjednik uprave Vodovoda Dubrovnik Lukša Matušić kaže kako će se boriti za to da (ionako skupa) voda nakon puštanja pročistača u rad ne poskupi.
luksamatusictkprocNema niti jednog razloga za ne vjerovati mu, ali ipak nitko to ne može garantirati, jer nije realno da uz veću cijenu proizvodnje cijena ostane dugo ista pa ni uz financijsku podršku Grada. Uostalom danas sutra, doći će neminovno neki novi predsjednik uprave, neki novi gradonačelnik ili gradonačelnica, a oni koji danas pitaju zašto plaćaju vodu koju su potrošili brzo će shvatiti da je jeftinije kupiti nekoliko paketa vode godišnje nego iz mjeseca u mjesec otplaćivati pročistač.

To je odgovor na ono gore postavljeno pitanje zašto je u gradu s prosječnim zamućenjem vode 15 do 20 dana godišnje investicija u pročistač neopravdana ili neisplativa, kako god. Jednostavno taj komod bit će skupo plaćen, a građani se varaju ako misle da ga neće platiti iz vlastitog špaga, kad-tad.

Drugo pitanje je kvalitete vode, a kad je riječ o pojmu kvalitete nije to samo pitanje bakteriološke ispravnosti. Ona će nesumnjivo s pročistačem biti bakteriološki ispravna, neće biti ni zamućenja. Ipak, nakon što prođe sve filtere i čudesa pročistača, kad konačno dođe do rubineta, jesmo li uvjereni i može li Dubrovčanima, naviklima na svoju „punu vodu“, itko garantirati da će poteći ona voda, makar je ona tekućina bez okusa i mirisa, poznatog im okusa i mirisa? Ili će to biti nešto nalik na zagrebačku ili „bljuzgu“ nekog od drugih europskih gradova gdje građani svakodnevno kupuju pakiranu vodu za piće iako im je ona s rubineta, filtrirana kroz pročistač, bakteriološki ispravna? Garancije nema.

Zamjenik župana Joško Cebalo, v.d. pročelnice UO za društvene djelatnosti DNŽ Jelena Dadić u pratnji v.d. ravnateljice Doma za starije Dubrovnik Vesne Babarović obišli su danas prostorije ”Termoterapije” u Staroj Mokošici, koja je uslijed sinoćnjih obilnih kiša poplutala.

Korisnici Doma su zbrinuti i na vrijeme im se osigurala sva potrebna skrb, no materijalna šteta na Domu je velika. Zamjenik Cebalo istaknuo je kako je najvažnije da korisnici u nijednom trenutku nisu bili ugroženi te da je koliko toliko normalno funkcioniranje ponovno uspostavljeno. Zahvalio se vrijednim radnicama i radnicima Termoterapije, kao i vatrogascima koji su radili na čišćenju prostora. Nakon procjene štete, Doma za starije Dubrovnik i Županija će sanirati štetu u najkraćem mogućem roku.

DPP

Četvrtak, 27 Rujan 2018 13:27

U koloni po jedan

Ovu setemanu, u ponedjeljak i utorak, Dubrovnik je ponovo, po tko zna koji put doživio prometni kolaps. Posebno iritantno je bilo naći se u prometnom čepu u ponedjeljak, gdje god da ste se našli promet je bio gotovo pa u mirovanju, kao da je riječ o parkinzima, a ne cestama. I gle čuda, najveći prometni kolaps Dubrovnik je ponovo doživio na dane kada u Gradu nije bilo značajnog posjeta kruzera. Pa majku mu, tko to onda stvara gužvu po Dubrovniku?! Gužvu na cestama učinili su sami građani, među njima isti oni kojima smetaju autobusi, kombiji, taksisti i UBER-ovci, stranci, radovi na cestama i kamioni (kojih također nije bilo), sve dakle ono čega je na prometnicama u ponedjeljak i utorak bilo manje nego što je to uobičajno u vrijeme špice sezone.

I u srijedu je promet morala regulirati policija, manje je gužve bilo nego na početku tjedna, ali bilo je, a opet su tu gužvu učinili sami građani.

OK, u ponedjeljak je palo nešto kiše, pa kako to obično biva zbog par kapi svi krenu automobilima, ali što se to onda dogodilo u utorak i srijedu?! Pa dogodio se klasični dubrovački komod, koji se može jednostavno opisati sljedećim riječima: ne daj Bože da protegnem noge 500 metara.

U Gradu kojeg prosječna zdrava osoba od jednog kraja na drugi, izuzevši područje Rijeke dubrovačke, može cjelokupnog, npr. od Belvedera do Presidenta, propješačiti za nešto više od uru vremena, nevjerojatna je potreba naših sugrađana da se za par stotina metara voze automobilom. Pogledajte oko sebe, vaše kolege, prijatelje, pa možda i sami sebe, je li uistinu potrebno, npr. kada idete obaviti nešto na glavnu poštu u Kasarni iz, uzmimo primjer Čokolina, krenuti automobilom?! Kad se ide pješke riječ je o udaljenosti od oko jednog kilometra koji se propješači za oko desetak minuta. Za doći automobilom udaljenost se povećava, a vrijeme vožnje je, bez gužve, minimalno pet minuta, plus vrijeme za pronaći parking, što je često lutrija. Kad upadnete u gužvu, vožnja traje puno duže. Isplati li se? Teško. Poći na kaficu iz Gruža na Vojnović automobilom bi trebalo biti pet minuta vožnja kad nema gužve, a pješke, bila gužva ne bila gužva, također nema više od deset minuta. Isplati li se bacati grah hoće li biti gužva, ukrcati u auto i šaltat prva, druga, ler, prva, ler ili je bolje učiniti tih deset minuta pješke?

Na parkingu u bivšoj tvornici ulja Radeljević gotovo uvijek se može pronaći parkirno mjesto. Do place je 300, a do svake od institucija ili neke od banki, Pošte, bilo čega u tzv. poslovnom središtu, iz Radeljevića je pješke od stotinjak do maksimalno 400 metara. No, mnogi vozači radije će se vrtjeti oko bazena i bivšeg DTS-a, tražiti parking, a ako ga ne nađu za „obaviti nešto samo pet minuta“ parkirati se u prometnoj traci ili zagraditi nečije auto na parkingu. Osim što tako stvaraju dodatne probleme u prometu pretvarajući kolnike u parking, umjesto onih „samo pet minuta“ već su tri puta izgubili više vremena tražeći parkirno mjesto jer ih lijenost i komod sprječavaju parkirati se tek na par koraka dalje u Radeljeviću.

Naravno, ne stvaraju gužvu samo vozači na (pre)kratkim relacijama, posebno ne u vrijeme kada se s posla ide doma, ali kada bi se u Dubrovniku, kod fizički zdravih osoba, sposobnih propješačiti par stotina metara, a većina vozača je takva, podigla svijest o bespotrebnosti, uzaludnosti i u konačnici bahatosti vožnje tih par stotina metara ili svejedno, kilometar i pol, to bi bio dobar početak prema smanjenju gužvi u prometu i bez velikih intervencija u prometnim rješenjima koje se najavljuju iz gradske uprave.

Posebna priča je „kolona po jedan“, potpuna neosviještenost oko mogućnosti dijeljenja transporta. Često se u Hrvatskoj pozivamo na neke zapadne manire, kad nam odgovara, ali npr. pokupiti susjeda i iskrcati ga usput na posao, a da on to sutra uradi vama, mnogima ne odgovara, valjda je prevelika tlaka, bolje je tlačiti se sam u koloni po jedan 5 kilometara na sat.

Postoji, za one koji to još nisu „otkrili“ i javni gradski prijevoz. Puno je isplativije i jednostavnije iz Gruža doći na Pile autobusom nego automobilom, karta 12 kuna, litra benzine, koja se potroši samo u koloni po jedan od INA-e do Ilijine glavice je 10 kuna, a vrijeme putovanje višestruko duže nego „busom“. I zaboga, u konačnici je li kome jasno gdje i iz kojeg razloga idu svi oni silni automobili s DU tablicama s Ilijine glavice prema Gradu, ako ne skrenu prema Zlatnom potoku, već nastave prema Pilama, a da se tamo ni ne zaustave da nekog ili nešto ukrcaju, iskrcaju, nego nastave bez zaustavljanja prema Boninovu. To je već za psihijatarska promatranja.

I da, za one koje će se zapitati, osobno, sve što mogu i ljeti i zimi, obavljam pješke umjesto do stojim u koloni po jedan. Stoga, umjesto svakodnevnog njorganja o prometnim gužvama, ajmo svi zajedno učiniti vlastiti život jednostavnijim, jer vjerujte, pješke je često brže i jednostavnije nego automobilom, pa čak i komodnije.

Može li Hrvatska pošta opstati u 21. stoljeću? Možda bi i mogla kad bi bilo pameti, jer kako Pošte rade sve više ljudi, koji ionako, iskorištavajući benefite elektroničke komunikacije i Internet bankarstva, imaju sve manje razloga za ulazak u neku od poslovnica, počinje izbjegavati Hrvatsku poštu.

Jasno je i zašto. U poslovnice se natrpalo sve i svašta, u ponudi nedostaju jedino kukumari i pomadore, a redovi koji se zbog toga stvaraju su jednostavno predugi. Odlazak na Poštu postaje bespotrebno izgubljeno vrijeme.

Poslovna je logika potaknuta razmišljanjem da, kad je već netko ušao u poslovnicu Pošte, ajmo mu ponuditi što više toga, poptuno je promašena, jer u Poštu većina korisnika ide namjenski, s razlogom, najčešće poslati ili preuzeti službeno pismo ili preporučenu pošiljku, možda paket, obično pismo sve manje, ali ima još i toga, eventualno starije generacije još uvijek plaćaju račune na Pošti… Sve više od toga postaje iritantno i razlog zašto Poštu izbjegavati, posebno kad se zbog toga stvara gužva i kad korisnik stekne dojam kako, po nalogu mudonja koji na šalteru nikad nisu bili, prije no što odrade uslugu zbog koje ste došli, službenice i službenici moraju valjda ponuditi svaki od proizvoda s polica plus Evo TV, prelazak na bankarske usluge itd. Stoga umjesto da ponudom dobije više klijenata, Hrvatska pošta ubuduće će ih imati sve manje i manje, posebno jer Pošti nedostaje ljudstva koji sve to može odraditi.

Naime, kad netko s određenom namjerom s kojom se i ide na Poštu, uđe u poslovnicu i zatekne veliki red, a radi jedan šalter od njih pet ili koliko ih već ima, drugi put će ipak dobro razmisliti o mogućnostima e-maila, odnosno mora li baš prolaziti torturu čekanja u predugom redu za poslati pismo, kao i mogućnostima Internet bankarstva koje je ionako s naknadom, najčešće od dvije kune po računu, puno isplativije od odlaska plaćanja računa na Poštu. Prošli ponedjeljak, kako pokazuje naslovna fotografija, upravo takva situacija bila je u glavnoj poslovnici Hrvatske pošte u Dubrovniku, u „Kasarni“, kako to volimo kazat. Na uru i po popodne u Pošti koja nalikuje na robnu kuću, a ne na poštu, radio je jedan jedini šalter. Dakle, ponedjeljak, ura i po popodne, vrijeme u koje bi Pošta trebala i ima najviše posla. Na tiketiću s brojem, oznakom, piše B087, broj osoba ispred 12. Na tiketiću piše i da rade tri šaltera, broj 1, 2 i 3, ali samo piše. U stvarnosti, kako slika iz Pošte dokazuje radi samo jedan, onaj s oznakom „broj 2“.
postasal2Da jedino taj šalter radi pokazuje i monitor na kojem nigdje broja usluge za šaltere broj 1 i 3.
postasal3Što preostaje nego okrenut se i poć' ća, jer 12 ljudi ispred vas na Pošti u Kasarni s jednim šalterom koji radi, otprilike je minimalno 45 minuta do uru čekanja. Za poslat pismo… Koje će ionako, kako to već pisma iz Dubrovnika u Dubrovnik idu, stići za otprilike deset dana (pošta još uvijek ide u sortirnicu u Split, pa se onda vraća za Dubrovnik). Ne isplati se. Uistinu, pa i unatoč dobroj namjeri očuvanja, pa ajmo kazati, nekakve tradicije. Hvala lijepa na usluzi, toliko ludi ipak nismo. „Ludih“ doduše još ima, ali bit će ih sve manje. Samo šteta kad se budu gasile poslovnice što će one spomenute mudonje negdje ostat uhljebljene, a službenici i poštari će na put.

Ne možeš vozit biciklu po Stradunu. Jesi lud?! Hoćeš da ja imam problema, izdušit će ti milicija gume. – tako su nekad govorile matere po Gradu, u ona doba, kad su „plavci“ prvo mlatili, a onda pitali zašto mlate, baš kao što bi i matere prvo oflimale prdeljusku, a onda pitale zašto su je oflimale. Ma i tad, kao i danas, rijetko se događalo da „po tamburi“ dobije onaj koji nije zaslužio. Doduše, „zasluge“ da plavac nekom promiješa unutarnje organe pendrekom u ona doba mogle su se ostvarit i za banalne stvari, „krivu“ pjesmu npr., a i matere bi znale oflimat koju za bezazlene dječje ludosti.

Plavci su onda pendrekom provodili zakone, pa i one koji nam se nisu baš sviđali, ali tako je bilo i što ćemo sad, a materina prdeljuska bila je dio nepisanog odgojnog zakona, rekli bi pravnici običajnog prava, koje se prakticiralo kad ništa drugo nije uspijevalo ili kad bi se trebalo pospješiti utvrđivanje gradiva što se smije, a što se ne smije. Danas bi zbog toga valjda radio „Plavi telefon“.

BILI SU KAO NAŠI, A KAO TUĐI, DANAS SU SAMO NAŠI, BEZ „KAO“ PA IH VALJDA ZATO NE TREBA POŠTOVATI

Prdeljuska je bila lekcija kako će ti biti ako učiniš pizdariju u „stvarnom“ životu pa bude trebao „raditi“ pendrek. Možda, eto samo možda, oprostite ako griješim, zato je i pizdarija bilo manje, a nije bilo „Plavog telefona“, ali je bilo „plavaca“ koje, kad bi ih vidio, sjetio bi se materine preventivne prdeljuske pa bi i plavce, ako ne poštovao, a ono barem respektirao iz straha jer te mater naučila da s njima ne valja imati posla, osim ako ne vadiš kakav dokumenat ili ako te ne trebaju zaštiti od onih koje mater nije preventivno isprdeljuskala kad je trebala.

Od dana kad su „plavci“ po Stradunu bušili i dušili rote na biciklama, a mulci uz izdušenu ili izbušenu gumu doma dobivali i bonus - prdeljusku, do danas, promijenila se država, promijenila su se naravno i obilježja kod „plavaca“, ali se promijenio i odnos prema njima. Oni nekad su bili kao naši, a kao tuđi, dok su današnji samo naši, bez „kao“, pa kako je moda kod Hrvata najviše kakit u teću iz koje jedu, u ovom slučaju po službi koja ih treba štititi, provoditi zakone i održavati javni red i mir, dok je „znaš li ti tko sam ja“ česti sklop riječi kod ljudi loše sklopljena mozga, onda bi to danas izgledalo nešto drukčije.

Nesretni mulac s izdušenom rotom završio bi kod psihijatra zbog teških psihofizičkih smetnji i trauma nanesenih prekoračenjem ovlasti službene osobe u trenutku kad mu je zavrnula uho, a iz gume se začulo „pššššššššššššš“, zbog čega se na svaki sličan zvuk on sad skriva ispod kreveta i mokri u Hugo Boss gaćice. Interna kontrola i 3235 formulara bili bi najmanji problem koji očekuje policajca, jer mater i ćaća tužili bi državu za pokoji milijunčić s obzirom da njihov krenbilčić nikad više neće biti isti zahvaljujući horroru koji je proživio. Tražila bi se naravno i odšteta za pokvareni ventil na roti, kao i mišljenje stručnjaka može li istezanje uha dovesti do klempavosti krenbilčića u kasnijoj dobi.

LICEMJERNO JE OČEKIVATI DA POLICIJA RADI SVOJ POSAO KAD NEKOM ODGOVARA, A KAD NE ODGOVARA DA ŽMIRI NA OBA OKA

Iako je primjer do bola u isto vrijeme banaliziran i preuveličan ima ljudi među nama koji bi upravo tako postupili, onih koji drže vrh ljestvice licemjerstva toliko primjetnog u hrvatskom društvu. Jer, što je drugo nego licemjerno očekivati od policije da radi svoj posao onda kad to nekom od nas odgovara, a kad ne odgovara, kad netko od naših bliskih ili poznatih krši zakon, očekivati da zažmiri na jedno ili oba oka. A upravo to sve češće se događa u Hrvatskoj i na policiju se otvoreno vrši hajka i kad provodi zakon onako kako bi trebala.

Nedavno je tako zahvaljujući neprovjerenim informacijama kako je za smrt motocikliste, koji je sudjelovao na bikerskom susretu na Korčuli, zaslužna policijska potjera, a koje su se pojavile u određenim medijima, dignuta hajka na tamošnje policajce. A zašto? Zato što je policija, iako potjere nije bilo, što je potvrđeno iz PU dubrovačko – neretvanske, a sve i da je bilo ne mijenja puno na stvari, radila svoj posao i pokušala utvrditi identitet vozača koji je u sitne noćne ure projurio pokraj njihove ophodnje ne zaustavivši se na palicu sa znakom „STOP“.

Unatoč tome, po onima koji za smrt motocikliste krive policajce, „plavci“ su na takvo kršenje zakona trebali valjda zažmiriti na oba oka i praviti se ćoravi, gluhi i ludi, možda uz opravdanje da nije riječ ni o prvom ni zadnjem vozaču koji je to uradio. Ili bi možda opravdanje moglo biti da u Hrvatskoj lupeži prolaze nekažnjeno, slobodno šetaju i smiju nam se, pa što je onda teški prometni prekršaj naspram toga.

Jedan život nepovratno je prerano otišao, bol kolega bikera, prijatelja i posebice obitelji preminulog motocikliste je nemjerljiva.

S druge strane bijes pojedinaca i traženje uzroka nesreće mimo brzine i postupaka danas nažalost pokojnog bikera možda je i razumljiv, zapravo, žalosno je da se, zbog pijeteta prema nastradalom, o ovom uopće mora pisati, ali mora, jer, ako je ugašen jedan život nije razumljivo, od onih koji to pokušavaju, strašnim optužbama uništavati druge živote, i to živote ljudi koji su radili svoj posao. To su isti oni ljudi, policajci, koje će isti oni koji ih prozivaju za smrt motocikliste danas - sutra možda prozivati ako ne zaustave nekog sličnog vozača, motocikla, automobila, kamiona, nebitno čega, koji će prouzročiti prometnu nesreću i možda ugasiti, ne svoj, već tuđi život.

Osuđivanje policije unaprijed kada radi svoj posao i preispitivanje svakog policijskog postupka postale su prečeste pojave u hrvatskom društvu da bi bile zanemarive i da se o tome ne bi i na ovaj način progovorilo, jer niz je medijski eksponiranih slučajeva u kojima se u policiji i sustavu, umjesto u postupku pojedinca, traži krivac za neku tragediju. U konačnici to dovodi do iskrivljene percepcije javnosti o radu policije, a samim time i kao uzrok se javlja nepoštivanje policijske uniforme i slobodno tumačenje kako se, kad i nad kim zakon može i treba provoditi. Možda sve ovo zvuči grezo, posebice u kontekstu kada je poginuo čovjek, ali istina je često surova, greza i bolna i teško je ponekad prihvatiti.

Petak, 24 Kolovoz 2018 20:18

Najveća kazna (ne)spomenutoj budali

Nikako zaspat sinoć, vrti se lijevo, desno, opet lijevo, skupi noge, ispruži noge, na bok, na leđa, na stomak, ruke ispod kušina, poviše glave… Ma ke, nije bilo toliko vruće, nego eto nisam mogao zaspat zbog neke što para kao da je pobjegla s klinke „Dr. Laza Lazarević“ pa se sve snima s onim štapom i mobitelom po Gradu i Cavtatu i eto tvrdi kako su Dubrovnik i Cavtat osnovala srpska plemena, među njima i srpsko pleme Konavljani. Neću moć' danas ni objed izjest radi nje, toliko me eto pogodilo to mišljenje te, za moj i Vaš život, potpuno nebitne persone.

Svijet je pun luđaka, samo je mjesta u ludnicama premalo, a društvene mreže jedan su divan izum da odmah vidiš tko gdje pripada, ne treba ti dijagnoza stručnjaka. Ljudi bljute tamo svašta, a onda neki dobiju i pozornost medija, a davanje pozornosti u medijima likovima poput (ne)spomenute zapravo je novinarski neetično, jer ljude oboljele od teških psihičkih bolesti ili mržnje ne stavlja se u medije. No, nekako tamo ipak dospiju pa se i po društvenim mrežama počne dijelit ono što se inače među normalnim svijetom ne bi dijelilo jer normalan svijet do takvog posta ne bi ni čudnim čudom došao da nije medija.

Hajde da takve gluposti izgovara tko od važnijih političara, još se nekako podrazumijeva da dobiju pozornost medija, mada, da se i takve počne ignorirat, svima bi nam zasigurno bilo bolje, jer kad ne bi bilo reakcija fermali bi s bljuvotinama u dogledno vrijeme, ali postaje uistinu neshvatljivo svakoj budali poput (ne)spomenute davati medijski prostor.

Mislite li da je (ne)spomenuta jedina koja misli tako kako je objavila u svojim video isprcima?! Amo kopat po društvenim mrežama i stavit svakog od, barem 10 do 20 posto Srba koji misle kao (ne)spomenuta kao što s druge strane postoji i barem 10 do 20 posto Hrvata koji su uvjereni da je Jasenovac bio odmaralište. Gdje bi stigli? Vjerojatno u 41.-u, ako smo se ikad od nje odmakli, a izgleda da nismo jer dok god mišljenje budala ljude bude pogađalo, budale će pobjeđivati. Inače, budali je najveća kazna kad ne zna da je budala pa se kazni vlastitom budalaštinom.

Tako se i (ne)spomenuta samokaznila, došla je u Hrvatsku, u hrvatski Dubrovnik i hrvatski Cavtat, potrošila hrvatske kune na hrvatski smještaj, hrvatski prijevoz i hrvatsku hranu, pomogla hrvatsko gospodarstvo pa neka živi u uvjerenju da nije budala.

Stranica 1 od 25

frendy250

fabrio250

aerodrom250
konavle 250

zupa 250

zupanija 250